Presuđeno hrvatskom ratu!
Hrvatska braćo i sestre!
Hrvatski narode, gdje god da si!
Presuđeno je hrvatskom ratu!
Dogodilo se ono za što smo dobro znali da će se dogoditi, a nadali smo se, prkoseći bjelodanosti, da ipak ne će. Kako bi i moglo biti drugačije! Neprijateljski inozemni sud, na insceniranom staljinoidnom procesu, našao je naše junačke vojvode krivima. Krivima jer su se borili za hrvatsku državu i obranili hrvatski narod od hordi s Istoka te njihovih petokolonaša. Veliki vojvoda Hrvatskoga Naroda, general-pukovnik Ante Gotovina, dobio je 24 godine, a general-pukovnik Mladen Markač osuđen je na 18 godina. General-pukovnik Ivan Čermak je oslobođen, kako bi se Čermaka kompromitiralo, zabio klin među generale i u puk, a Haag se prikazao objektivnim i poštenim sudom. I da su nekim čudom i ostali oslobođeni, ne bi se ovih dana trijumfalno spustili na zagrebački Trg bana Josipa Jelačića Bužimskoga, jer će žalbene procedure obiju strana potrajati, po ritmu zlikovačkoga Haaškog tribunala, još najmanje dvije godine. Farsa se nastavlja.
Hrvatska je poražena u Haagu, ali taj nas se poraz ne tiče, ne treba nas se ticati, samo ako smo svoji i želimo biti svoji. Je li kriv Haag i Bruselj? Kriv je onaj koji nam ih je dao, Haaga i Eurouniju, eda bi im na pladnju bezuvjetno servirao našu svetu Domovinu. Kriva je diletantska klika, veleizdajnička banda, krivi su hrvatski robovi koji uvijek iznova tragaju za novim gospodarom, vlasnikom i sudcem.
<< Slika: Zgrada zločinačkog suda u Haagu
Nedostojno se dočekivao i ovaj dan, kada su pročitane presude. Koncilaška je Crkva pozivala na post i molitvu premda su osude već bile kuvertirane, a zna se da Bog, ne baš toliko da ne može, koliko ne će mijenjati ono što je bilo, što se dogodilo. Neki su se odputili na hodočašća, simo i tamo. Netko je naložio da se unaokolo povezuju žute vrpce, a generalima, za slučaj da ih se oslobodi, naložio odvezivanje tih vrpca diljem Hrvatske, kao da ne bi imali prečeg posla! Mogli ste im još smisliti i svladavanje, preskakanje nekih prepona, rješavanje zagonetki, kao uvjet da konačno dospiju u svoje kuće. A protuhrvatski špijunski mediji potpirivali su u beskraj nagađanja, napetost, nervozu, pače paniku. Histerični cirkus, navijačko natjecanje: hoće li biti robija ili oslobađajuće. Brojile su se minute, sekunde, kao pred ispaljivanje kozmičke rakete. Što li će sada biti? Kao da će biti nešto drugo od vječne hrvatske patnje, koja se može okončati samo pobjedom u borbi!
A nakon objave monstruoznih osuda, odnekuda se zatražila trodnevna državna žalost (dočim TV-programi prikazuju na tekućoj vrpci – komedije!). Smijmo se, plačimo i sjedimo prekriženih ruku – što bi od toga moglo biti draže neprijatelju! U kakvim se dobrohotnim, a beznadno nastranim glavama rađaju takve bedastoće?!
U povodu izricanja presude našim pobjedničkim generalima, dva su veleskupa uprigođena na glavnom mjestu u središtu Zagreba. U petak, 15. travnja, pod vodstvom Trusića i Vekića, nakon molitve, na video-zidu usred Trga bana Jelačića, okupljeni je puk primio k znanju sramotnu osudu. Dan poslije, subota šesnaesti, u organizaciji Sačića i drugova, protiv nje se prosvjedovalo. Obojica organizatora, oba dana, zatražila su da se ne pojavljuju stranke, da ne zlorabe općenacionalnu prigodu za svoje probitke, što bi svakako bilo prihvatljivo da ni oni sami nisu na stanovit način vezani za stranke. Uglavnom smo čuli da je General preko odvjetnika odvraćao od prosvjednih skupova, očekujući oslobađajuću presudu. Uz dužno štovanje, ta presuda nije samo njegova osobna stvar, ona je stvar hrvatskog naroda i države.
Režim se također uspaničio i reagirao kako mu i priliči. Koliki su se samo bojali da Gotovina ne bude pušten na slobodu! Koliki među onima koji su ga nemilice lovili i ulovili, locirali i identificirali i transferirali. Mesić je, na dan izricanja presuda, zbrisao u daleku Kinu. Kosorica Jadranka danima je pozivala da se reagira „mirno i dostojanstveno“, jer da se prosvjedima ništa ne rješava. To bi bilo u redu da je od naroda tražila primjereno držanje u času nevolje. Ali u primisli joj je bilo da bi se „nedostojanstveni nemir“ morao okrenuti protiv stvarnih krivaca ove skandalozne osude, među kojima su i ona i njojzi slični, nedvojbeno. A prosvjedima se, jasno, ne mogu poništiti sramotne presude, ali se mogu pomesti oni koji su ih skrivili.
Uostalom, valja dodati: u ovom slučaju, reagirati „ mirno i dostojanstveno“ znači reagirati kao ovca. A netko je nekoć rekao: bolje živjeti jedan dan kao lav, negoli sto godina kao ovca! Doduše, ovca nema dostojanstva, koje Jaca očekuje od svojih i Haaških podanika. Ali danas biti dostojanstven znači biti upravo nemiran i neposlušan i buntovan! I biti domoljub znači biti revolucionaran! I biti Hrvat znači pružiti nesmiljeni otpor samim okvirima ovoga nenarodnog sustava koji je urodio i sadašnjim kriminalnim osudama naših osloboditelja! Jer bez toga otpora nema, ne može biti budućnosti narodu Hrvata, da se nitko u tome ne vara, jer nije fraza nego ljuta zbilja!
I još je Jaca Kumrovica pozvala, otrcano i banalno, na hladnu glavu i vruće srce. A ja vam kažem, nema hladne glave uz vruće srce, uz njega je i glava vruća, i volja vruća. To ne znači biti nerazuman, kako ona drži da bi ušutkala pravedni narodni bijes. To znači da je ljudsko biće, hrvatsko biće, jedinstveno, da nije shizofreno, da smo iz jednoga komada istesani, jer ne može glava prkositi srcu kada je na djelu odluka da ne budemo tuđinsko roblje!
Još gorje negoli Jaca reagira ubogi Joco: pomalo se smijući, veli da ovim presudama ne će propasti svijet. A režimska dalekovidnica odmah podsjeća kako je za Hrvatsku tobože važniji završetak pristupnih pregovora nego presuda generalima u Haagu. Da je Ante Gotovina, skupa sa svojim drugovima, zločinac, da su eurointegracije hrvatski nacionalno-državni interes, to bi bilo samorazumljivo. Ovako, to samo znači radi novoga robstva žrtvovati osloboditelja. Nakon presuda pak nisu imali ništa pametnije negoli najavljivati da će Hrvatska tražiti status „prijateljice suda“, najavljivati nekakav ustavni zakon o braniteljima (dosta nam je bio ustavni zakon o suradnji s Haagom!), te raspirivati smiješne nade u uspjeh sudske žalbe, jednako režim, oporba i novopečena udruga „Hrast“. Možda Generalu za dvije godine smanje osudu s 24 na 23. Reakcija srpskoga predsjednika Tadića, koji je, bez ikakve ozbiljne zagrebačke reakcije, otvoreno priželjkivao osudu: kazne su primjerene, pomirba sada će biti lakša, kaže Tadić. Nedvojbeno će se s time suglasiti i pajdo mu Joso, koji je još za Račanove vlade marljivo radio na Haaškim optužnicama. U najmanju bi ruku sada svi skupa trebali podnijeti ostavku. Ali ne će, jer se osjećaju pobjednicima, a i nama se baš ne žuri, dok ne dovršimo pripreme za alternativnu vlast.
Presude su pale. Borba se nastavlja. Da su generali nekim čudom oslobođeni, mi bismo se radovali i slavili, ali nam na pamet ne bi došlo zahvaljivati Haagu da je, kako robovi vele, „dokazao nevinost“ naših ratnika. Na sudu se ne dokazuje nevinost nego krivnja. Haaški je sud od samoga početka razotkrio svoje zločinačko lice, kao i oni koji su ga prizvali u život. Od ilegalnog „ustavnog zakona“ o Haagu, kojim je zapravo poništen ustav, od veleizdajničkoga prijenosa mjerodavnosti za osloboditeljske akcije poput Oluje na Haaško tužiteljstvo, pa preko konstrukcije o „udruženom zločinačkom pothvatu (koja se može primijeniti tek na Haag i njegove duhovne oce), pa sve do kolektivizacije hrvatske krivnje, koja nam je neprimjetno servirana uime mesićevske tobožnje „individualizacije krivnje“, do ideoloških doskočica o zapovjednoj odgovornosti i ravnovjesju krivnje te do izjednačavanja agresora i žrtve, što je sve na tekućoj vrpci produciralo kriminalno Haaško sudište u dosluhu s domaćim hrvatskim obožavateljima komične, koliko i fatalne Carle del Haag. Ne priznajemo nikakav Haag, kao što ga od samoga početka nismo priznavali, unatoč galami i prijatelja i neprijatelja! Ne priznajemo Haag, ali bogme ne priznajemo niti onu neojugoslavensku lažnu državicu pod lažnim imenom Hrvatska, koja je tom Haagu kumovala.
Jer, teško je naći u prostorima i vremenima svjetske povijesti primjera da jedan narod, tek što je obnovio svoju državu, dušmanu oprašta a sudi onima koji su mu donijeli spas i nakon rata što ga je po vlastitu dojmu dobio, u kojemu je pobijedio, sudi samome sebi.
General-pukovnik Ante Gotovina – a govorim danas, za ovu zgodu, samo o njemu, ne zaboravljajući general-pukovnika Markača, ne zaboravljajući našu bosansku šestorku i sve druge naše junake – general Gotovina posve je neobičan čovjek, domoljub, nacionalist i ratnik, šarmantni i karizmatični avanturist burna životopisa, ali nije jednoga časa oklijevao kada se je trebalo staviti na raspolaganje Naciji. General Gotovina velika je figura Hrvatskoga Rata. Prošao je pobjedonosno sva ratišta: Zapadna Slavonija, Livno, Split, Maslenica, Tomislavgrad, Dinara, Glamoč, Grahovo, Knin, Oluja, Maestral. General je zapovjednik legendarne Prve gardijske brigade Tigrovi. Zapovjednik je Splitskoga zbornog područja. Bori se protiv srpskoga generala Ratka Mladića. Dospijeva na domak nekoć glavnoga hrvatskog grada Banje Luke, iz koje srpski uljezi begaju glavom bez obzira, i srušena bi bila velikosrpska tvorevina u hrvatskoj Bosni, da nije vrhovnik Tuđman popustio američkom pristisku, jer već je bila u glavama međunarodnih mešetara zamišljena podijeljena Bosna i Hercegovina, da nikada ne bude više hrvatska. Nikada? To ćemo još vidjeti!
General Ante Gotovina kanio je odgovarati na upite Haaga, tadašnja mu vlast to nije dopustila. Izdajica, izrod Mesić umirovio ga je s ostalim vodećim generalima čim je prigrabio vlast, bojeći se jake nacionalne vojske, znajući razmjere svoje predviđene, izprogramirane veleizdaje. Gotovina ne prima optužnicu, sklanja se, strašljivi mu Račan čak u tomu pomaže. Skriva se skoro pet godina, tko će znati po kojim sve zemljama i krajevima. Ne prihvaća poziv da se vrati i povede narod, što je bio vrlo razuman prijedlog, jer će, ako pothvat i ne uspije, i tako skončati u Haagu. Trenutak nesmotrenosti, slijedi uhitba, slijedi beskrajno Haaško natezanje, Gotovina propušta prigodu osobno se braniti, odaslati poruku svijetu. I dok se odlučuje o njegovoj sudbini, još jedan mu zaplotnjački udarac biva zadan iz redova jugo-hrvatskih renegata, trojica ozloglašenih strvinarskih žurnalista Đikić, Krile i (časnoga prezimena) Pavelić objavljuju o njemu lažljivu knjigu „Gotovina: Stvarnost i mit“, kako bi Haaškom tužiteljstvu pružili dodatnih lažiju, kao da ih oni nemaju već i previše.
Ako ga ikada oslobode – a ne ćeš Generale čamiti još četvrt stoljeća, prije će Eunija propasti negoli Ti, mi i hrvatski narod! – očekujemo od Generala da ne odlazi sa svojom Dunjom u francusku mirovinu, da se ne posvećuje turizmu i pecanju u svojim Pakoštanima, jer hrvatski ga narod treba. Gotovina je danas možda jedini koji bi uistinu, čvrsto i pouzdano mogao ujediniti hrvatsku državotvorno-nacionalističku desnicu, čitavu zdravu Hrvatsku. Koliko god zaveden i zaluđen, hrvatski bi ga puk prepoznao, prihvatio, plebiscitarno odobrio. Gotovina bi mogao, kada god zaželi, biti premijer ili predsjednik, vođa generalske junte ili siva eminencija vladavine nacionalnih civila.
Uime Boga u visinama i uime svetoga Hrvatskog Naroda:
Ne priznajemo ni Haag ni Bruselj, niti njihove zagrebačke slugane, ne priznajemo ni Washington, ni Beograd, a bome niti Jeruzalem. Poput Beograda, žalosno je reći ali tako je, Zagreb nam je, ovakav kakav je, postao inozemstvo! Hoćemo li dopustiti da to traje?! S Gotovinom ili bez njega, oduprimo se braćo! Da bi preživjela, da bi živjela Hrvatska!
Za Hrvatski Dom – Naprijed u boj!
___________________________________________________________________________________
Ključne rieči: ANTE GOTOVINA, HAAG
___________________________________________________________________________________Ovaj upis je postavljen u ponedjeljak 18. travanj 2011. u 8:37 poslijepodne u kategoriju Politika. Osvrte na upis možeš pratiti pomoću RSS 2.0 obaviesti. Možeš ostaviti osvrt ili trackback s tvog bloga.