Schwartze Garde

Štovani čitatelju!

Nakon nekog vrjemena premišljaja, razmotritbe te pripravnih radova, pred Tobom je moj mrežopis SCHWARTZE GARDE. Da se uobće pojavio na medjumrežju, ponajveća zasluga za to pripada kameradu Trpimiru Gudaru, koji je svojim priedlogom osvježio moju priašnju nakanu izradbe bloga, a uzto mi ponudio virtualni prostor, kao i svoje usluge vrstnoga računalnog stručnjaka.

O ČEMU ĆE SE OVDJE PISATI

Izprva sam blog bio zamislio kao neku vrstu dnevnika, videći da je taj oblik u proteklim godinama snažne navale mrežopisne samoizrazitbe prevladavao; sada, medjutim, blogeri rado predstavljaju i druge različite sadržine. Tako sam i ja odlučio preko ovoga obćila donositi napise pripadajuće većem broju genreova u kojima pišem. Bit će tu, dakako, ponajprije moji politički spisi: razčlambe, eseji, programi… Ukoliko budem držao prikladnim, uvrstit ću i pokoji službeni dokument NOVE HRVATSKE DESNICE što sam ga takodjer sâm sročio. Isto tako, objavljivat ću i svoje napise filozofijske naravi, cjelovite razprave kao i mudroslovne fragmente – misli.

Te misaone krhotine (misao izvorno i nastaje u fragmentu, da bi se poslie uklopila u sustav) bit će objelodanjivane pod zajedničkim naslovom Frontisterion – Holzwege. Frontisterion na grčkom znači po prilici „mislionica“: tako je komediograf Aristofan ironično nazivao neku izmišljenu ležaljku u kojoj se filozof Sokrat, u Aristofanovoj komediji „Oblaci“, izležavao i mudrovao. Holzwege su pak naslov glasovite knjige filozofa Heideggera; rieč je spretno odabrana jer označava šumske putove (doslovce, prosjekline za prievoz stabala) na kojima nam, uzput [unterwegs] rečeno, mogu doći iznimna nadahnuća!), ali ujedno znači i krive putove, bezpuća, na kojima nas pak obuzimlju zablude.

Rado ću, kao osvježenje, prigodice donieti i neki književni doprinos: pjesmu ili priču. Velikim textovima (poput romana, drama, uobće knjiga) ovdje naravno nema mjesta. Što hoću, jest ukupnosću objavljivanih napisa pripomoći tvorbi jedinstvenoga dojma o mojim idejama i idealima, djelima i ciljevima, te tako olagšati razumievanje onoga što poduzimam na planu aktivnom kao i kontemplativnom.

Pred čitateljem će se naći ponajviše posve novih napisa, ali ću odmjereno uvrštavati i neke od prie nastalih, bili oni već negdje objavljeni ili ne. Iznimno pokadkada mogu donieti i pojedino poglavlje iz ove ili one moje knjige. Tamo gdje je potrebno, na početku će texta biti kratki uvod s podatcima o njegovu nastanku, povodu, sudbini… Kao što piše na desnoj strani Naslovnice, u člančiću „O blogu“, svi napisi iz ovoga mrežopisa mogu se slobodno preuzimati, objavljivati i širiti, uz uvjet da se uviek obvezno navedu auktor (Mladen Schwartz, ili neki drugi, čije ću sastavke donositi u rubrici – podstranici „Prilozi“), te vrelo (dakle ovaj mrežopis, tj. njegova „internetska“ [medjumrežna] adresa). Popis podstranicâ čitatelj će naći na vrhu Naslovnice i njima ne treba, osim rečenoga, posebno tumačenje. I još napomena o pravopisu: u većini napisa rabim vlastitu variantu polovičnih pravopisa koji su sada u uporabi, kako ne bih obteretio čitatelja nenaviklog na koriensko pisanje i odvratio mu pozornost s rieči i misli. Korienski pravopis, koji je primienjen i u ovom napisu „O mrežopisu“, rabit ću za sada tek prigodice, prema vlastitoj procjeni.

O DNEVNIČKIM PRILOZIMA U MREŽOPISU

Ipak će, od vrjemena do vrjemena, čitatelju biti ponudjen i dnevnički sadržaj. Razlog leži u mojoj stanovitoj potrebi da, uz mnogo zakašnjenja, započnem i s povremenim pisanjem neke vrste literarnog, a ujedno političkog i / ili misaonog dnevnika (kakav su pisala imena poput filozofâ Kierkegaarda i Ralpha Waldoa Emersona, državnikâ i političarâ Goebbelsa i grofa Ciana (Hitlerovi su dnevnici razodkriveni kao krivotvorba), obojice Johnâ Adamsâ, Trumana, ili pak spisatelja – Waltera Scotta, G. B. Shawa, Kafke, Thomasa Manna, Maxa Frischa, a, kod nas Hrvata, nadasve Miroslava Krleže; skladatelja Wagnera, slikarice Fride Kahlo, ili možda outsiderâ (uzgrednikâ): pornografkinje Anaïs Nin, mitologizirane židovčice Anne Frank (čiji je izvikani i manipulativno korišteni dnevnik radi novčane koristi dotjerao otac Otto, preživljenac Auschwitza), te mnogih drugih.

FAKTOGRAFSKI I INTELEKTUALNI DNEVNIK

Za čitatelja moji dnevnički prilozi mogu poslužiti dopuni dojma o mojoj spisateljskoj produkciji iz drugih sfera. Za mene pak, značit će odmak od čisto faktografskog dnevnika, kakav redovito bilježim već desetljećima, i u koji upisujem doslovce sve, od najbanalnijih dnevnih trica i kučina pa do najvažnijih životnih dogodjaja i usudbenih osobnih preokreta. Takav dnevnik služi u prvomu redu, kao jutarnja navika, discipliniranju i zagrijavanju, razbudjuje duh i nuka ga na dnevne dužnosti, pripravlja ga na tvoriteljstvo. Omogućuje da ono proživljeno i učinjeno lagše procienimo, obavlja dakle ulogu za koju inače mogu biti prikladni izpovjednik ili psihijatar. Osim toga, on je gradja za kasnije textove autobiografsko-memoarske naravi.

Što je osobito važno, takav dnevnik doprinosi unutarnjem pribiranju, osvjesćivanju, zatvaranju svega životnog, stalno pokretnog, u zaokruženu, razmjerno statičnu cjelinu, ali posve osobito pomaže i mojoj borbi protiv vrjemena: želim, naime, obuhvatiti i fixirati sve što se dogadja, kako ne bi propalo kao žrtva ništeće, sveuništavajuće sile kojom vrieme budućnosću guta prošlost. Svakako, toj svrhi služi i naša naravna moć pamćenja i sjećanja, koju uostalom tako shvaćena obveza dnevničenja, prepuštanja prošloga papiru, donekle može i slabiti – nu to je već druga i dulja priča.

Intelektualni sam dnevnik, za razliku od ovoga faktografskoga, do sada izbjegavao jer su mi fragmentarne misli, nastajuće logikom vlastita diskontinuiranog kontinuiteta, trebale za veće cjeline, pa nisam želio da se raztepu u slučajnom kronologijskom, diakronijskom redosliedu nastanka, umjesto da se naknadno organski uklope na mjesta kojima pripadaju u sustavu. Shvatio sam, medjutim, da se te dvie uporabe tekućih mišljevina, u svojemu pisanu obliku, ne moraju izključivati. Evo, sada je i tomu, kao i svemu, nadošlo vrieme, sazrio kairos, pravi trenutak.

U IZČEKIVANJU NOVOG ULTIMATUM!a

Koncem 2000 započeo sam, kao neslužbeno glasilo NOVE HRVATSKE DESNICE, izdavati mjesečnik, a od ljeta sliedeće, 2001 godine, stjecajem prigoda, glasilo sporijega ritma, ULTIMATUM!, s podnaslovom Desničarske novine. Ultimatum! je uistinu bio jedinstveni, jedini list dosljedno i otvoreno radikalne i extremne desnice u Hrvata. Oglas koji smo o sebi ponavljali iz broja u broj glasio je: „Ultimatum! – jedini slobodni i nezavisni list u Hrvatskoj: opisuje, objašnjava, predviđa, procjenjuje, potiče, okuplja, predvodi, mijenja, ruši & gradi“. Neke od karakterističnih programatskih parola bile su nam: „Srce kuca desno“, „Nacionalna revolucija – nacionalna diktatura“, „Nacionalistička internacionala“, „Globalno protiv globalizma!“, „Hrvatski nacionalisti – na okup!“, „Smrt antifašizmu – Sloboda Hrvatskoj!“, „Nova Desnica ili nova jugoslavija“, ili pak izreka njemačkoga kancelara Hitlera da „Svijet nije stvoren za kukavičke narode“.

Ultimatum! je nastao u zadnjim danima XX stoljeća i Drugog milenija. Prvi je broj nosio datum studenoga 2000, i prvi članak u njemu, moj uvodnik, bio je naslovljen s „Mesić objavio rat Hrvatskoj!“. Sada, jedno desetljeće poslie, možemo smireno razmotriti i procieniti posljedice toga krvožednog pohoda. Uz taj, bio je smješten i redoviti urednički uvodnik (podpisivao sam ga pseudonimom „Destra“), pod naslovom „Vrijeme desnice“. Prvi broj se pojavio na dan neslavne zagrebačke konferencije o „sigurnosti i suradnji u Europi“, koraka dalje u uzpostavi novoga, judeo-masonskog pseudoeuropskog poredka kojemu žrtvom ima pasti i Hrvatska, te je na licu mjesta bio gotovo razgrabljen. Narod je žudio za platformom odpora novomu valu nacionalne veleizdaje.

Ultimatum! smo zbog novčarskih potežkoća 2003 prebacili iz Zagreba u Chicago, i tamo je, sada na žalost kao godišnjak, izlazio do svibnja-lipnja 2005, kada je objavljen njegov 23 broj. Medjumrežno izdanje započelo je u studenom 2001 i još se može pogledati na adresi www.ultimatum.20m.com, s osam „internetskih“ brojeva. Nema ovdje mjesta niti približno orisati spektar područja, tema, ideja, koje je Ultimatum! obuhvatio kroz niz svojih uredno razdieljenih i definiranih te duhovito naslovljenih rubrika; svaki broj bio je zapravo jedna cjelovita knjiga, zbornik mojih i suradničkih radova, političkih napisa, aktualnih i načelnih, esejističko-filozofijskih produbljaja onoga upravo danog, književnih priloga, satirično-humorističnih sadržina te prikladnih ilustracija.

Neprijatelj je brzo prepoznao kamo bi mogao odvesti naš poticaj. Od početka nas je stoga nastojao suočiti sa stalnim ometanjima financijske, redarstvene i političke naravi, pa sve do ometanja razpačitbe: jedan je broj iz Chicaga, umjesto u Croatiu, odputovao u Côte d’Ivoire (afričku Obalu Bjelokosti), od kuda nam je pristigao s više mjeseci zakašnjenja. Kako se u toj zemlji ubrzo poslie ove odiseje zbio državni udar, taj smo čin, pripravni na crni humor, pripisali lektiri Ultimatum!a medju tamošnjim urodjenicima. Uglavnom, židovi nisu mirovali, te su se, nakon 22 broja, s prvim nastavkom serijala „Vladaju li židovi svijetom“, dali na posao. Prvo su nam u Chicagu onemogućili izlaženje prietnjama vlastniku tiskare, pa kada je pronadjena druga tiskara, i uspio biti tiskan još jedan, za sada zadnji broj, zastrašili su mojeg čovjeka i podkupili ga unosnim ponudama, te mi se taj moj stari suborac iz emigracije više nikada nije javio, niti je poslao već gotovi i obećani broj 24.

BORBA SE NASTAVLJA!

U medjuvrjemenu, pod pritiskom embarga kojemu me je podvrgla liberal-demokratska tiranija, objavljivao sam u Hrvatskoj (ne brojeći ovdje knjige, tiskane u vlastitoj nakladi) tek povremeno i mjestimice, kada bi mi neko od umjereno desnih, patriotskih i antinacionalističkih glasila iznimno i nakon težke borbe ustupilo nešto prostora za pokoji čitateljski dopis (sic!). Izdao sam u to vrieme i nekoliko provizorno tiskanih svezaka povremenika CONTRA!!! (podnaslov: Ultimatum!ov pamflet za pobunu), s mottom našega pjesnika SS Kranjčevića: „Sve, sve što era sazdala je ova, sve rušit, palit, sjeći treba; a gradit bolje opet s nova.“ Ultimatum! sam odlučio nastaviti, i ako to do danas nije bilo izvodivo, bit će sutra. Za sada ovaj mrežopis, u što je moguće većoj mjeri, treba preuzeti teret tih glasila, premda smo mu pridali dostatno posebnosti da ga imam razloga održati na životu i kada se ponovno pojavi Ultimatum! Treći se milenij već zahuktao. Idemo dalje – s njim, protiv njega, dalje od njega! U ovoj neojugoslavenskoj pseudoHrvatskoj, u ovoj kukavnoj posthrvatskoj, antihrvatskoj, antifašističkoj, plebejskoj tvorevini kojom je zapravo na čelu još uviek mrtvi šumski kolovođa Titobroz, sve što je uistinu hrvatsko, kako rekoh, pod embargom je; ostracirano je, marginalizirano i ridikulizirano. Ništa zato! Jači smo od njih! I, da ponovim s Jonathanom Swiftom, najbolji je dokaz nečije vriednosti okolnost da se sve budale protiv njeg udružuju. Budalama bih samo još pridodao i sve hulje i vucibatine, izrode i veleizdajnike. Eto, coram populo, urbi et orbi – pod stiegom Vječnosti napried u boj! S Crnom gardom, za Novu Naciju Croatorum! Za Dom Spremni, jer – borba se nastavlja!