Schwartze Garde

Slijedi tekst dnevnika što sam ga vodio za listopadskoga boravka u Makarskoj. Dnevnik sam stigao redigirati mjesec dana poslije povratka u Zagreb, a sada ga postavljam i na mrežopis. Smatram potrebnim istaknuti da su u njemu samo originalni zapisi „s lica mjesta“, izvorno uglavnom pisani meni svojstvenim kratkopisom; inače, mimo dešifriranja ovih kratica, ništa nije oduzimano, a niti dodavano, osim nekoliko sitnica radi bolje razumljivosti, te mjestimičnih jezično-stilskih dotjeridbi tamo bilježenih dojmova i misli.

Četvrtak, 14. listopada 2010. Skoro pet mjeseci nakon planiranoga puta u Makarsku, konačno i to dospieva na red. Spriečio me napadaj na nas, morao sam odgoditi odlazak samu večer uoči već dogovorenog skupa. U medjuvremenu pak niz važnih poslova, ljetna sezona… Mogu na more samo kada nema turista i velikih vrućina. Osim toga je kod Tončija Glavine, sjajnog domaćina, prijatelja i kamerada, za mene slobodna soba. Sjećam se prošloga boravka ovdje: bili smo – listopad takodjer – na Biokovu, ništa više od rujanskoga sniega, čak sjedimo u prirodi na klupi, jedemo sir i šunku uz vino, preostalo ostavljamo namjernicima, bio s Ferdom u samostanu kod staroga fra Karla (Jurišića), poklanja mi veleknjigu, pokazuje hvalevriednu knjižnicu. A Ferdo mi iz Muzeja donosi darove, knjige, časopise…

Dobro, dakle idem iz Zagreba, točnije, prvo iz kuće. Sretan, uviek sam volio putovati. Ali, za početak: taxisti u štrajku! Dospieh do samobusnog kolodvora munjovozno, s teretom. Samobusna tortura višesatna, unatoč autocesti Poglavnikovoj, oni je, sukladno svojemu robskom mentalitetu, nazivlju „dalmatina“. Tobože, vodi u Dalmaciju. Ali vodi i u Zagreb! Neka bude barem Antoniana (po analogiji s cestama Karolina, Luisiana). Šepavo vozilo puno kao nikada, nepodnošljivo stisnut izmedju babe i pedera. Selim se, nasilu, tojest mičem neku ženu sa sjedala čiji mi broj piše na voznoj karti. Susret s poznatim mi Hercegovcem. Stižem na vrieme, razmjerno svježe, dočekao me Tonči, a Ferdo sjedi sa strane na terasi. Pridružimo mu se, pijemo kavu, provizorno definiramo trenutačno narodno stanje te svoje mjesto u tomu. Večera kod Tončija, gospodja mu i on. Ana je nazvala.

Croatia

Waste land

Wüst und leer

Tohu-wa-bohu

Žalostna i mračna i pusta

Gine mrie pada strada

Jer njom tudjin, izrod vlada!

Što je meni Dalmacija? Koliko li sam puta tu već bio! Ljeti, zimi… I što sam tu sve prošao! Od djetinjstva, pa do sadašnje (rane zrele) dobi. Rimska provincija, naseljena Keltima, Romanima, potom Hrvatima… Južni dio Domovine mojega naroda hrvatskoga, koji je baštinio sve te sastojke, i mnoge druge, u njemu su se svi ti brojni etnički elementi izmiešali i stvorili moju hrvatsku naciju, koju sada treba čuvati od daljnjih mješavina s crncima i Arapima, ciganima, židovima, Srbima… Početkom devedesetih, nismo htjeli čuti za „Dalmaciju“, to je bila južna Hrvatska i gotovo! Govoreći u Zagrebu jednom na Jelačić-placu, citirao sam tadašnjega dalmatinskog dožupana: što je dalmatinac? Dalmatinac je pas! Sada su se te strasti donekle stišale, gledamo iz šire i dulje perspektive, ali cestu „dalmatinu“ progutati ne ću (zovem ju dakle velecestom Poglavnika Ante Pavelića, po mužu koji je, 1943, povezao hrvatske krajeve, jug, sjever i središte), kao uostalom niti naziv „hrvatsko primorje“ za sjeveroistočni Jadran, dio moje hrvatske Domovine. U rimsko doba, i taj sjever biaše dielom Dalmacije, kao što i danas „hrvatsko primorje“ seže barem do râta Oštro, do Prevlake (trebalo bi pak do albanske granice). A što je danas Dalmacija? Narod iseljava, opet i još uviek, otoci opustjeli, opada proizvodnja maslina, vina, sira, ovčarstvo zamire, poljodjelstvo izumire, okoliš se onečišćuje, nadiru tudjinski običaji, nadiru strani uljezi, naseljavaju naše sveto tlo (pod Titom, samo je jedna jedina kuća u cieloj J. bila u vlastničtvu stranca, Titova antifašističkog prijatelja iz šumskih dana, Sir Fitzroya MacLeana, u gradu Korčuli! Poslie ga je jednom naš negdašnji suborac Nikola Štedul htio posjetiti u Škotskoj, Sir Fitzroy pustio ga je satima čekati, od razgovora o Hrvatskoj – ništa!), dekadencija osvaja duše… Turizam, alfa i omega. Pretvorio ponosne ljude u ljigave slugane za sitan novac. Neke pače pretvorio u sitne lopove, da bi izmuzli dragog i mrzkog turista, pa te navike ostaju i nakon ljetne turističke sezone. Izkvarene naravi, izkvaren etos… Tko se drži, tko izdrži, tko kušnji odoli, tko napokon kao čovjek Hrvat preživi – svaka mu čast, s njime ćemo dalje u borbu! Pitam ljude o dubini mora tu u kanalu. Oko 150 je najveća dubina, kažu. (Ali južnije doseže mjestimice i preko kilometra!) Ono što vidim s balkona: Prieko je otok Hvar, desno Brač, lievo Korčula, a tamo se sa strane uočava i dio Pelješca.

Petak, 15. Vrieme: počelo liepo. K sebi, pazim na sebe. Nakon dvie godine, hod do grada, uz more, hotele i „kafiće“, uz Franjin spomenik pa po rivi, okolo-naokolo. Na plažama zadnje ovogodišnje babetine, žudno sišu kasno sunce sa sjevera pridošle gospodje iz Njemačke, Nizozemske, Švedske… A što će nam sve to? A čemu vi svi?! Kolone kretena, „downovaca“, zakrčile prolaz šetačima. Ponavljam rutinu od prošloga puta, tisak, čaša vina u konobi kod Vlade, ponešto pojedem. No nigdje poštenog sendviča, kakve u protivničkoj nam Italiji dobijem na svakom koraku, i to dobre; nema ni normalne konobe s tripicama, marendom, domaćim vinom. Samo skupi i sterilni, pljačkaški restorani s dosta lošom hranom. Ne mislim sada na Makarsku, nego obćenito na našu jadransku obalu. Uzputni susreti, nazivam Anu, mislim, bilježim… Svaki deseti Niemac, kazuje nam nekakvo „iztraživanje“ (brandtovske zaklade „Friedrich Ebert Stiftung“), htio bi „čvrstu ruku“, „Führera“. „Slobodna Dalmacija“ u tom povodu govori o „zabrinutoj javnosti u čitavoj Europi“. „Javnost“ je „zabrinuta“ zbog navodno tek deset postotaka zdravih. Koja li panika čeka liberal-demokratske perverznjake kada nas u Njemačkoj ovako izkrenih i neustrašivih bude 90 %?! Za SD, „utješno“ je da u BRD demokraciju prihvaća čak 93 % podanika. Ma je l’ moguće! Je li „utješno“ i da trenutačni javni dug novokomponirane „hrvatske“ demokracije iznosi 177 milijarda kuna? Naletio na snimatelja Morovića, poznam ga iz Zagreba, on je Makaran, i evo, sada opet hita u Zagreb na filmski festival, opet ne će biti na mojoj tribini. Zdrave me različiti ljudi, ne znam ih sve, barem ih ne prepoznajem. Novinar „Makarskog primorja“; to je režimski, hadezeov list, no čovjek pristojan, simpatizer.

Kod Tončija ribice. Dobro je često jesti ribe, ja to znam, i ovdje ne moram na to dugo čekati. Dobre su i koristne, pa i ukusne. Ali čitav život muku mučim s tim kostima, oni vele „drače“. Zašto li je Bog tu svoju djecu, sv. Franjo im je propoviedao kao i vucima, bile su mu sestrice kao i sestrica smrt, zašto ih je, ribe, stvorio tako težko uporabljivima za braću ljude? Ali braća južni Hrvati nemaju s tim problema, problem je u meni. Male girice (koje pojedete po desetak u zalogaju, a kosti im i glave, pa i utrobu, i ne osjetite) i veliki morski pas (kojemu se velekosti ionako izvade unapried), to je moja mjera kada su ribe u pitanju. Šteta. Ipak, snalazim se nekako i s onima izmedju. Tonči je bivši hadezeovac, napustio je stranku kada je i ona samu sebe napustila, izdala. Simpatizira s pravašima, desnicom. Zapravo su mu blizki „jedinohrvati“, Pašalić, Šibl, Tolić. Pomalo ga razuvjeravam, ali ne inzistiram. Što se mene tiče, kvaliteta navedena tri imena raste s lieva na desno. No nisam, poput njih, za referendum, dobro znam zašto, niti podpisujem njihov poklič protiv razprodaje Hrvatske strancima, jer je već dobrim dielom razprodana. Treba dobiti natrag, nacionalizirati, a za to se prvo hoće… Države!!! Ne ćemo valjda apelirati na jocu-jacu da to za nas provedu! Nisam ni za „stvaranje hrvatske savezne jedinice u BiH“ kao veliki, maksimalni cilj po sebi, nego sam za veliku Hrvatsku s cielom BiH. Ako ne ide danas, ići će sutra. Moramo formulirati dugoročne stratežke ciljeve, ne biti uviek u sitničavoj defenzivi! A valja se prisjetiti da su si, oni „jedinohrvati“, ime nadjenuli po naslovu sabranih djela Brune Bušića, koji bi prezreo njihovu polovičnost i umjerenjačtvo. Takodjer sam, za razliku od jedinaša, protiv lustracije, a i Tonči je protiv. On se, na tribinama u Makarskoj, uviek prvi javlja za rieč, državotvorno i žestoko, pa ga se već s pravom boje umjerenjačine, on ih zove „mačekovci“. Mladji sin, studira glasbu u Sarajevu. Priznajem mu da sam se zadnji put zabunio: Mozart nema koncerta za trublju (koju mladić svira), koncert je napisao njegov otac, Leopold. Na terasi pomalo se sunčam. Aklimatizacija.

Subota, 16. Već je vlažno, sivo. Prošli put imao sam skoro cieli listopad kasno i ugodno ljeto. U gradu, uobičajeno. Dalmatinske žene rade dan i noć, mužkarci djeluju kao da gube vrieme, dane, lutaju, sastaju se, pričaju i šale. Ali opet uzdržavaju obitelj, naprave sve što treba. Južni Hrvati ipak nemaju tako kisela, tužna, depresivna lica kao Zagrebčani. O ovome sam, pomalo generalizirajući, nedavno govorio na Hrvatskom krugovalu u Torontu. SD agitira za dalmatinske regije i „regiju Dalmaciju“. A u vremenskoj prognozi već godinama odvaja „Dalmaciju“ i „Hrvatsku“ kao dvie posebne zemlje. Angela Merkel objavljuje debakl njemačkoga koncepta multi-kulti-družtva. Jako desno, vrlo nacionalno! A umjerena „desnica“, i u RH, veseli se toj izjavi, slavi, triumfira, te svoju uzvišenu heroinu zakiva u zviezde treperave. No što je uboga Merkel zapravo uobće rekla? Rekla je da miliuni stranaca u njezinoj zemlji moraju još nešto bolje naučiti njemački jezik, onda će multi-kulti ponovno zaživjeti u punoj formi. Možemo očekivati da će sada, poput svoje švicarske braće, i zapadni Niemci zaprietiti kojemu desetku duša (od petnaest ili više miliuna stranaca) kako će, nakon odležane tridesetgodišnje robije zbog počinjenih zločina, biti nemilice protjerani u domicilne im zemlje! Znači, nema bome više šale, odnio ju drug vrag! Sukob s bezobraznom prodavačicom, neki naši ljudi u Južnoj Hrvatskoj naviknuli su se varati strane turiste, što može biti i legitimno, ali neka ne varaju mene! Dialog sa ženskom zapravo duhovit, lucidan, gotovo antologijski, ali ga, zbog obostrano rabljenih, premda rafinirano uporabljenih vulgarizama ovdje ne donosim. Uobičajeno. S Ferdom i drugima. Tu je i stari bezubi pjesnik, djeluje poput kakvog clocharda (ali nije), krasnoslovi svoje stihove, a i Goetheovu pjesmu na njemačkom. Poslie mi vele: partizan. Puno je ovdje takvih. U Zagrebu s njima razgovarati ne želim, a tamaniti ih ne smijem. Ovdje svi komuniciraju, razmjerno „malo misto“, o prošlosti se može razpravljati i povišenim tonom, ali svi ostaju pristojni susjedi, dobri znanci, pa i nekakvi prijatelji. Natežu se pomalo, umjereno pijuckaju, i kartaju – to je područje gdje se možda povisi ton. Uglavnom se ne kolju. I Ferdo ima ako ne odveć simpatija, onda barem, strpljenja, razumievanja za te lokalne partizančine, ja to ne bih mogao. [Slični sam pitomi mentalitet, s obratne, lieve strane, doživljavao i u Italiji. Jedne večeri u Veneziji, u periferijskoj gostionici uz jelo, još k tomu i obrijane glave, čitao neofašistički „Il secolo d'Italia“. Upozoravao Mariu da ne gleda napadno prema stolu s kojega nas je fiksiralo par klipana, antifa očito. Kada smo izašli u pusti mrak, očekivao sam ozbiljnu neugodu, osobito ugledavši te momke okupljene oko jedne fontane. Vidim, ne će proći bez tučnjave. Kad tamo, oni tek veselo zapjevaju „Bandiera rossa“, misleći da će nam tako najbolje nauditi.] Tonči autom po mene u grad. Jeli kod njega bravetinu.

Nedjelja, 17. Ogavna kiša, ne ću u grad.

Što to huji zuji bruji

Što to treska što to pljeska

Što to lupa tko to stupa

Tko to buši duši guši

Nije li to Satan sami

Koji ovako sad galami?

Može strože Bože!

Radim u sobi. Kada se maknemo iz umjetnoga grada i približimo se izvornoj prirodi, onda nam je bliži uvid u ono što su Stari znali – ima samo četiri elementa, kako god na to gledale moderna i suvremena fizika i kemija! Vatra – Voda – Zemlja – Zrak. Ti elementi jesu tvarni, ali oni u isti mah simboliziraju duh, i bliži su duhu negoli naš umjetni sviet (drugačije umjetnost, umjetnina!). Filozofija nije stvar razuma, ona je stvar uma, duha. Racionalizam, kao i empirizam, antifilozofski su. Antimetafizika je antifilozofija. Izvori filozofijske spoznaje: um, duh, intuicija, iluminacija, mistična extaza, misterijska vjera, mit, simbol, etimologija, volja, osjećaj, strast, slutnja… Ovih dana znani nam kastavski župnik Franjo Jurčević hvali Srbe kako oštro se odupiru „gejparadama“. U RH nitko mu ne čestita, samo su ga lezbače prijavile za… što već. RH ima navodno 12 generala viška. Ima i toliko manjka, gostuju na hrvatskim te ino-sudovima. Milorad Dodik najveći zagovornik nove „Herceg-Bosne“ (treći entitet): a zašto bi Srbenda branio navodni hrvatski interes, (čini to već dugo) – negoli zato da se BiH razpadne. Pa bolje da se i razpadne, ako može biti samo ovakova kakva je sada!

Na TV ne vidim hrvatske programe, nešto nije namješteno kako valja, ali zato vidim bjelosvjetske. Tu se najzornije načas shvati što je nastalo od našega svieta, koji je postao uistinu mcluhanovsko „svjetsko selo“, globalni mrak (unatoč neonskim reklamama što se vide i iz satelita), u kojemu su „sve krave crne“ (Hegel u polemici protiv Schellinga). Naše je doba mračno, a ne Srednji Viek! (O tomu sam pisao još u – u medjuvremenu neobjavljenoj – knjizi „Transcendencija i Hijerarhija – Uvod u filozofiju“, 1971.) Ničega u njemu liepog i dobrog, istinitog i poštenog, uzvišenog i plemenitog (i Starčević se na to tužio!), velikog, veličanstvenog, grandioznog! Kamo su nestale rasne i nacionalne vrednote, krv i tlo? Samo goli ekonomizam i materijalizam, trivialnost, egalitarizam i plebejstvo. I da se vratim na TV: Od više stotina postaja, rumunjska, arabska, afrička, srbska, ruska, talianska, kubanska, američka – sve je isto. Program nalik onomu koji sam opisao u „Novim Protokolima Sionskih Mudraca“ (2004). Porno, šport, reklame, kič & šund, demokratske blebetaljke, antipolitika, sekte… Pa onda, mikropolitika i metapolitika (bavljenje politike samom sobom), financije, postotci, štrajkovi, monetarna ekonomija. (A žude nesvjestno i zdvojno za moćnim vodjom, za zbiljskom veličinom, da ih netko konačno povede iz ove posvemašne dosadne, nizke, neutješne biede k plemenitim i svietlim idealnim ciljevima!) Tek nešto dobrih svjetlopisa, poviesti, uljudbe.

Gledam i slušam snimku Chavezova govora, u Moskvi je. Dieli komplimente Rusiji, da će upravo ona doprinieti onomu što zove „stabilisacion y liberacion del mundo“. Chavez je pravi, kao i uviek. Njegova sugovornica, mlada ruska TV-novinarica koja savršeno govori kastiljanski, posve je občinjena njegovim šarmom, gleda u nj zaljubljenim pogledom. Čovjek nedvojbene karizme, izvrstne retorike, snažne samosviesti, nacionalni socialist, od onih koji su dostojno zamienili stare caudillose. Ovi su (pomislimo na Banzera, Pinocheta, Videlu…) trpjeli, podnosili USA pred tada većim zlom SSSR, kojega ali više nema. A novi, poput Chaveza, mogu bez komplexa, bez ikakve ovisnosti, kazati Washingtonu ono što ga ide, kako je to od početka govorio i njegov uzor Castro, dakako, pod cienu izolacije i ucjepljenja u moskovski blok. (No sjećam se, još uviek, neobičnog, dojmljivog susreta generala Pinocheta s komandantom Castrom u Allendeovu Santiagu!) Ljevičar Chavez otvoreno se sada i neobterećeno pozivlje na justicionalista, na desničara (lievo-desničara), socialnog nacionalista i latinoameričkog fašista, Duceovog učenika „generala Juana Dominga Perona“! Veli Chavez, u XXI stoljeću ili će Latinska Amerika biti unida, ili dominada. To je bolivarismo u čistoj kulturi. Blizak Moralesu, Ahmadinejadu. Svaka Ti Hugo Rafaele čast, samo mi konačno odgovori na pismo!

Kiša prestala, još se uzpio i osunčati: tako je to na obali. Ana javlja da je opet govorila na Hrvatskom krugovalu Toronto, o našoj borbi.

Ponedjeljak, 18. Jutarnji poslovi, „repovi“. Mislim, bilježim… Odnošaji spram Boga, kako nam se On očituje, teofanija, parusija. Očituje se kroz prirodu i umjetnost, dušu i sviet. I kroz sv. textove, ali da bismo to uobće prihvatili, moramo ih već unapried prepoznati kao Rieč Božju: circulus vitiosus. Apofatička, negativna teologija: Bog je Ništa. Ali je Ništa i antipod Bogu, suparnik Boga koji je Sve. Ipak, manjkavosti katafatičke (pozitivne), ali i analogijske teologije. Simbolična teologija, bogokazi. Teistički do-kazi ne dokazuju ništa, ima samo bogo-kaza. Stara ideja, o tomu bijaše i moja „disertacija“, diplomska radnja od preko 200 stranica. Bog se otvara osjećaju i ljubavi, potrebi i čežnji. Mistična teologija, extaza, ne-racionalni vidovi spoznaje. Spram Boga i: pobuna, mržnja, neznanje, ogluha, ravnodušje, poricanje, ovisnost, bogotraženje… Ne: Bog po ideji ne može ne postojati (sv. Anselm), nego: čovjek, sviet, ne bi mogli biti bez Boga, da nema Boga, da On nije čisti i čvrsti Bitak, jer čovjeku i svietu dan je samo vix-Esse, jedvabitak. Sada se sjetio Hawking: sviet može nastati i bez Boga, po zakonima, ponajprie po zakonu gravitacije. Ma daj! Od kuda su zakoni? Sami o sebi, prie svieta i mimo Boga?! Uostalom, sviet nije istovjetan Bogu (kako hoće dosljedni panteizam). Sviet je tielo Boga, imanencija Boga. Čovjek, sviet i Bog: Mikrokozmos – Makrokozmos – Teokozmos. A čovjekovo tielo? Što dakle? Hram duše (sv. Duha) ili tamnica duše?! Isus ili Platon? Mogu se pomiriti? Već su se poviestno i mirili, ali kako…?

Glavaš pruža odpor, barem na riečima, ne da generalski čin. Tko mu ga je priznao i tko ga unapriedio? Nova Hrvatska Desnica! U hotelu „Meteor“, nakon penjanja i spuštanja po nizu stubišta, nalazim Danielu, kći našega Ivana Lučića, koji je svojedobno bio oženio – i odgojio! – tada vrlo mladu Švedjanku Agnetu. One dvie sada vode taj hotel, Agneta je dobro naučila i hrvatski. Roditelja nema tu, Daniela će nastojati doći na tribinu. Na kiosku uzeo „Sofijin sviet“, neku vrstu dječjeg uvoda u filozofiju od Norvežanina Josteina Gaardera. Znam već dulje za tu knjigu, trebao bih ju pregledati. Prodavačice nema i nema, pa odlazim s knjigom, na njezin račun. Ne uzpievam naći mladoga zaštitara iz banke, naš je desničar, zadnji put poklonih mu svojega „Hitlera“. U konobi Amir Saračević, gospodski elegantan, Bosanac, živi u Makarskoj od 1968, znamo se odprije, traži od mene autogram, i za prijatelja. Citira mi svoje aforizme: U Sarajevu je nemoguć gradjanski rat, samo seljačka buna / Čovjek se sjeća ako hoće, a zaboravlja ako može / Žena je kao šibica, kada se razpali izgubi glavu, itd. Donosi sa sobom pivske podmetače, znajući da ih u gostionicama nema. U „Makarskoj kronici“, dajem podatke za najavu tribine. Tjednik je to, kao i „Primorje“. No ovi iz „Makroa“, kako sam ih okrstio, lievi su, novinarski uostalom dosta dobri, i, kao i uviek, s takvima izpadne lagše negoli s hadezeovim (HDZ – „Accadizeta“, kako ju zovu Talijani) smrknutim režimlijama. Tonči je izpekao meso na gradele. Na maslinovim drvima! Napadajući naše protivnike minimaliste i veleizdajnike, hoće ih još jednom nazvati „kvislinzima“, pa se sjeti kako sam svojedobno branio toga velikog norvežkog muža, Vidkuna Abrahama Lauritza Quislinga, koji nije zavriedio biti tek pars pro toto za neprijatelje slučajno pobjedničke demo-komunističke koalicije. Zato pita: pa kojim da ga imenom zamienimo? Kažem mu, kako i sâm već dugo rabim: Bakarić, bakarići, bakarićevština. (A moglo bi i sanaderi, sanader[ov]ština.)

S Tončijem, Ferdom, Gentom (zapravo: Željko Divić). Ovaj, osim što je nepatvoreni i pošteni hrvatski nacionalist, izvrstni je oponašatelj (Tito, Bakarić, Marko Veselica…). Vele mi da je prošli put, nakon mog odlazka, dobro imitirao i mene, ali sada se nećka, da je „zaboravio“. Gento je svojedobno bio izliepio Makarsku našom tjeralicom za Vesnom Pusić iz Ultimatum!a. To je izazvalo čitav cirkus, blesave prosvjede Pusićkinih „narodnjaka“ i slično. Vozimo se lievo i desno po Makarskoj rivieri, liepe plakate za tribinu. Tu je u Baškoj Vodi i Josipovićeva kuća, zaliepili bi i na nju, ali je komplicirano voziti do nje. Pred spomenikom don Mihovilu (Pavlinoviću) u Podgori. Don Miho mi je svojedobno puno značio kao dalmatinsko-pravaški zagovornik hrvatskoga jedinstva, koji je još zarana upozoravao na bahati velesrbski hegemonizam. Ferdo me iz samovoza potajno promatra, pa veli kako je i očekivao da ću pred spomenikom stati u stavu „pozor“. Nije pak očekivao da će mi pritom junačka desnica skočiti u zrak, ali i nije skočila, kako ipak ne bih sablaznio lokalne partizančine, pa niti antifašiste „iz našeg sokaka“. Ferdo lako plane, ljut je na Tončija, ima dojam da mu ovaj zapovieda: zaliepi na drvo, na stup, tamo, ovamo… a on je ipak intelektualac itd. Napokon biesno baca preostale plakate na tlo. Ja velikodušno toleriram, a Gento požrtvovno diže. Ferdo je frustriran jer živi u težkim uvjetima, u neimaštini, nesredjeno, i još ga k tomu rodjena majka zlostavlja. Predlaže da se još popnemo do drugog spomenika, ali meni je prestrmo, nisam športaš.

Ferdo Šarić je, kako se kaže, legenda, dobri je duh Makarske. Rodjen je u okolici Tomislavgrada (Duvna), ali je s roditeljima već kao dječarac preselio u Makarsku. On je pravaš, publicist, lirski pjesnik (s natruhama epskoga). Meni su poznate zbirke mu pjesama „Vraćam munju gromu“ (1985) i „Sunovratna ozračja“ (1989). Evo, nepovezano, za predokus, par stihova: „suglasnost sa prirodom / uzvišenost duha / plemenitost / pravednost i dobročinstvo… / sve to / sve to dalje / sve to dalje nije / sve to dalje nije ništa / sve to dalje nije ništa do more / sveto ništa / sveto more… / stakleno oko polusna / pjevana himna moru / i ranjeni galeb u praskozorje / čuje li itko moj prodoran krik / svu tu vječnost pjesnici su već opjevali / oko nas / sama po sebi / sije se smrt“. Organizirao je ovdje niz javnih skupova, angažiran je u gradskom životu, svakoga pozna i svatko njega pozna. Na prvi pogled, donekle bohemski djeluje, premda po naravi takav nije. Voli mačke (s repom), hrani ih i skrbi o njima. Poznamo se već dvadesetak godina, ali smo se riedko vidjali, najviše tiekom ova moja dva dulja boravka u Makarskoj. Ferdo je svakako jedan od najboljih poznavatelja hrvatske duhovne baštine, navlastito književne. Barata i imenima za koja mi „nestručnjaci“ pokadkada nismo niti čuli. Podatke o auktorima, knjigama, časopisima, poviestno zastupanim stajalištima, sipa „kao iz rukava“.

Tribina koju vodi psihijatar Ivo Dužević. On je bio u Matici Hrvatskoj, koja ga je ekskomunicirala zbog navodnog „desnog ekstremizma“, poslie se držao „Hrvatskoga kulturnog vieća“ povezanog s „Hrvatskim slovom“. Govori fra Miro Bustruc, stariji redovnik, rezolutan i muževan. Tema: „Je li Hrvatska na pragu slobode“. Neki naglasci: Dar Božji, uz-darje, očekuje odgovor, a odgovor je: odgovornost. Bog je ključan za našu pobjedu. Očekivali smo da nas drugi vole, umjesto da se sami volimo. Nakon rata uništavaju nas masovna obćila. Otidjite ako ne mislite da ovo trebate slušati! – prieti fratar odrješito. Isijava iz njega kriptomanija, hrvatska nacionalna bolest. Imade i urota, dakako, ali uviek je konkretno pitanje je li nešto plod urote ili ne. Sve u svemu, dosta originalno i zanimljivo. Pitam ga o kriterijima za prihvatbu privatnih objava i što drži o razlozima Sanaderova povlačenja.

Čitam „Sofijin sviet“. Spoj djevojačkoga romana i uvoda u filozofe / filozofiju: tu su i Demokrit, Sokrat i Platon, pa sve (ne baš sve) po redu do Hegela itd., ali pisac jednaku simpatiju očituje za tako različite duhove kakvi su Kierkegaard i Marx; Darwin i Freud su mu filozofi… Feminist, prožidov, izostavlja neka važna imena. Netko je, koliko se sjećam, kazao za tu knjigu: kombinacija Bertranda Russella (njegove poviesti filozofije) i Alice u zemlji čudesa. Postmoderna, što drugo! Nije možda ni loše za prvo upoznavanje s poviesti filozofije, pa i kao podsjetnik i poticaj, ima puno podataka, no djecu valja upozoriti da čitaju cum grano salis!

Utorak, 19. Zovem „Marelicu“ (kako ju u sebi i za sebe nazvah), neku naime Marelu iz makarskoga radia. Veli da već opetovano oglašavaju tribinu, a hoće li netko od njih doći, ne zna. (Kako ne, pa naravno da ne će doći.) Dielim nešto pozivnica, koje je Ferdo dao tiskati skupa s plakatima. U središtu Makarske dosta plakata na stablima, zidovima, oglasnim pločama. „Makro“ donio krive podatke o vremenu održavanja, ribam ih. „Slučajno“, izpričavaju se cure. Neki partizan tuži se na malu mirovinu; još bi i to! Mislio sam da ovdje ljudi redovito čitaju „Slobodnu Dalmaciju“, da joj desničari opraštaju ljevoću jer drugoga dnevnog lista nema. Ali je se naši nacionalisti ipak klone. To je šteta, jer mnogi primjerice očito nisu vidjeli moj nedavni interview u tom smeću od lista. Zašto ne bismo koristili neprijateljska obćila za svoju promičbu? Spontano mi se obraćaju (Boss…) s „profesore!“. Baš tako djelujem? Ili me tako dožive čim vide da uzput nešto čitam, bilježim. Isto je uviek bilo i s Talijanima, u Italiji, Njemačkoj. Buona sera, professore… Commendatore, ako jesi i ako nisi. Osjete, naslute, pomalo se hoće i dodvoriti, svakako izkazati štovanje. Poslie, uz objed, pripoviedam Tončiju o svojoj negdašnjoj obiteljskoj situaciji. Na nekoj oglasnoj ploči piše „kočioni sistem“ (= kočitbeni sustav). Stravično! U „Monacu“, s Tončijevim šogorom Mićom Capinom. Nema Tončija, dodje. Nema Ferde, ne dodje. Poslie priča: mama mu na njega zvala policiju.

U postbaroknoj crkvi sv. Filipa Nerija na rivi fra Stanko Lasić (imenjak onoga krležijanca i protivnika NDH), na tribini MH protiv pobačaja, u povodu svoje obširne knjige o toj temi („Pravo na rodjenje u nauku Crkve“). Nastupa i kontesa Daniela (dr. Daniela de Micheli-Vitturi), liečnica i majka osmero djece. Inače mniem, pače sam uvjeren, da ne će Crkva suzbiti zlo abortusa, nego Država, kada je bude. (Imali smo ju, 1941 – 1945, tad je egzekucija babe-paklenjače [tako se u puku nazivalo ženu koja, nezakonito i nestručno, za nešto novca, ubija našu nerodjenu braću] bila vriedna samo kratke obaviesti, plakata na stablu, poput ovih plakata za našu tribinu, sitne viesti u tisku, tek tako, radi opomene.) Pače gospodja Daniela pripovieda i o nepovoljnim duševnim posljedicama po… koga? Po „majku“ koja je, sirota, ubila nerodjeno diete. To je doista pomalo previše, zar nemamo boljih argumenata? Ali hajde, dobro… Na ekranu, uz govore, vidimo i krčkoga biskupa Valtera Župana (nasljednika Mahniča i Bozanića), onoga istoga koji zabranjuje rad vlč. Zlatku Sudcu. Ojoj… Ovih dana opet velike „diskusije“ o ubijanju embrija prije implantacije. Ubijanju, nego što?, jer nakon oplodnje jajašca raste ljudski život. Ja ne držim da je svaki ljudski život vriedan života, ali ne može se likvidirati čovjeka unapried jer on ne godi trbuhu i „nazoru“ histerične emance. Predimplementacijski genocid: to bi trebali smjeti raditi roditelji koji hoće djecu pod svaku cienu (umjetna oplodnja!), ali ih ne će ako im ne „pašu“. Rieč je o psihologiji vlastnika „kućnih ljubimaca“ (= životinja), koje današnji pervertiti vole više nego ljude, nego sunarodnjake Hrvate (sofistička mantra: ako ne voliš životinje, ne voliš ni ljude; ako ne voliš mojega pasa, ne voliš ni mene), spavaju s njima sodomistički u krevetu, a kada se odpute na ljetovanje, bacaju psa iz vozila, neka se „čovjek“ snadje. (I pas je čovjek, zar ne! Ne živimo li u doba humanizma?! Svojedobno je jedan moj prijatelj zdravim sarkazmom upozoravao naše pajdaše da ne treskaju divljački vratima samovoza, auta, jer, reče, „i to je čovjek!“.) Zapravo, oni bi ubijali nerodjene ako se odkrije da su potencialni pacienti težih oboljenja, karcinoma, diabetesa, možda i povišenoga krvnog tlaka… I dok se današnja Njemačka (gdje su zaredale „diskusije“ o rečenomu) zgraža i na sam spomen „nacističke“ eugenike (uostalom nam je eugenika došla iz demokratsko-imperialne Britanije!), eugenike kojoj je stalo do nacionalnoga zdravlja, ova eugenika, koja podilazi egoističnim hirovima i roditeljskoj pukoj potrebi za životarenjem bez potresa i nevolja, postaje nešto samorazumljivo. Još jedna potvrda stare istine da je pluralistička, relativistička, permisivna liberal-demokracija najmonstruozniji od svih zbiljskih i zamislivih političkih poredaka!

Po noćnoj rivi s društvom, oni tako šeću svake večeri. Netko veli ovih dana, u Makarskoj su ludjaci organizirali lokalnu verziju zločinačke akcije „zbogom oružje!“. A naoružavati nam se je…! Neki pak, kao i uviek, posvuda, recitiraju o navodna „dva Tita“! Dosta je toga! Na TV naletim slučajno na Audrey Hepburn, i smjesta ju mičem sa zaslona. Oduviek mi je ta krhka Nizozemka bila odbojna, još kao diete zaspao sam jednom u ljetnom vrtnom kinu, gledajući njezin slikopis. Nekima je anoreksična glumica „slatka“. Jest, baš koliko je i osušena muha pred uginuće slatka.

Srieda, 20. Sivo, poslie sunce. Ujutro u sobi radim. Srbi divljaju, ne da im vrag mira. Sada traže nekakvu svoju „imovinu“, inače da će zakočiti pridružbu RH EU. Bome, strašno bi to bilo! S novinarom „Primorja“ i jednim vlasnikom „diskoteke“, dišu hrvatski. Uobičajeno, dućani, Anu zovem, kao i svakog dana. Nije loše i snalazi se, ali ne kao kada sam ja tamo. Fotokopiraona. Kod Tončija naveliko se ruši i gradi, kopa, zuji, dotjeruje kuća. Da izrabe vrieme izmedju dvie turističke navale. Tu ne mogu pomoći, a nadam se niti odmoći. Tonči kaže kako je predložio da velebno odlagalište smeća kod Makarske dobije počastno ime „Deponij Stjepan Mesić“. Ne uzpievam nazvati Luku Kraljevića, očito mi na brzoglas daju krivi broj! On je naš suborac, HDP, nakon udbaškog atentata ostao je sliep. Drži hotel tu blizu u Bristu, htio sam ga zvati na današnju našu tribinu o Bruni.

U hotel „Park“, konačno tribina o Bruni Bušiću. Zapelo je s tiskom moje već odavna gotove knjige o njemu, a da i ne znam zašto. Inače bi ona danas trebala biti predstavljena, s tim smo računali. Došao i stari dr. fra Karlo Jurišić, 93 godine (prošli put dobio sam od njega velikih darova, krasnu knjigu…), jedna častna sestra (dobila pak od mene „Ultimatum!“, za sada zadnji, nakon što su ga židovi u Chicagu zakočili), pa psihijatar Družanić, koji ovdje vodi redovitu tribinu. Jedan daljni Brunin, ili zapravo Zvonkov rodjak Bušić, te brat dr. Eljuge, poznatog zagrebačkog liečnika, pa poduzetnik Kondža, onda dvojica iz makarske gradske skupštine… Sve u svemu, možda pedesetak ljudi u publici, kažu da je to za makarske prigode puno. Ferdo veli: 49, novinari: 39. Ja ih baš i nisam brojio. Od novinara samo jedna cura „Makro“. Dolaze i dr. Marko i gospodja Gordana Turić. [On je ravnatelj zagrebačke Klinike za tumore i saborski zastupnik, ona je to bila. Sin Zdeslav junački poginuo uz Miru Barešića. Upoznao sam Zdeslava par dana prie odlaska u smrt, a s Mirom suradjivao godinama u emigraciji. Suradjivao sam vani i s Gordaninim bratom Velimirom Sulićem, drugi brat, Leon, radio nam je usluge u Domovini. Mali trg blizu našega stana u Borovju nosi ime Zdeslava.] Nisam sklon autocenzuri, dapače. Ali sam iz svojega govora izostavio ime „Sanader“, znajući da je nositelj imena s Markom prijatelj. Poslie mu velim, sigurno se s puno toga ne slažete. Smješka se, on i Gordana uviek su nam skloni kao Hrvati, bez obzira na nesretne stranačke podjele u narodu. Nešto mojih knjiga otišlo je, ne baš puno. Razgovor s Kondžom, dosta je prošao i dosta zna. Ferdo kaže, nije dobio sponzora za svetčanu večeru: zadnji put okupilo nas se na takvom slavlju desetak, nakon mojega predavanja o Starčeviću i Tudjmanu.

Govorimo, prvo Ferdo, onda ja, stojeći. Ferdo vrlo zanimljivo izlaže političko-duhovnu klimu u vrieme Brunina domovinskog djelovanja. Čička je nazvao „Jovan Rušimir Čačak“. Pročitao je i moje Lundske teze. No pomalo monotono i nesredjeno, neki se bune, a ja se bojim da će mi uteći slušatelji. (I na mene se ljutio prie početka, jer nisam odmah ušao u dvoranu, razgovarajući u predvorju s došljacima – poslovičnih „četvrt sata“ – pa je kazao da izigravam Mussolinija. Meni je simpatično kako se znade razsrditi, ali mi je i žao, jer vidim da je to iz unutarnjeg nezadovoljstva.) Jednog od buntovnika Ferdo žestoko poziva na red, pa tako ode još nešto dragocjenog vremena. Ipak, nitko nije pobjegao, slušaju pozorno moj odulji govor („Bruno i mi“, već objavljen na mojemu mrežopisu i drugdje), plješću. I Ferdo poslie veli: briljantno. Na priču o Bruninom emigrantskom razdoblju i našoj suradnji nadovezujem posve explicitne nacional-revolucionarne poruke. I to prolazi bez problema, premda u publici ima više umjerenjaka negoli radikala-extremista. Nakon naših govora, kao i obično, prvi se za rieč javlja Tonči, lucidne i oštre intervencije. I ovoga puta napao je mekance – mačekovce i zatražio radikalni nastup. Matica Hrvatska po njegovu je mišljenju danas na najnižim granama u čitavoj svojoj poviesti, a Igor Zidić zapravo vodi „srbsko-hrvatsku Maticu“ (koliko je to točno!; pomislimo samo na skandalozni Matičin Pravopis iz 2007, koji je još i gori od zloglasnoga Anić- Silić-Goldsteinova!). Još samo jedan upit iz publike: da zašto nisam spomenuo Josipa Perkovića medju krivcima za Brunino umorstvo. Nisam ga spomenuo, znajući naravno da je Perković bio jedan od glavnih za likvidacije hrvatskih emigranata (pa i ja sam bio na odstrielnim popisima!), jer nemam konkretnih dokaza, osim ako ne ću dokazom smatrati pisanje Bože Vukušića. [Prisjećam se svojega posjeta Perkoviću 1990. Trebalo mi je jamstvo da će moje stvari, velika knjižnica, rukopisi itd., bez problema doći iz Njemačke, jer još je bila juga. Slavko Degoricija to mi je bio obećao, ako im navedem registarski broj te vrieme i mjesto ulazka odpremnoga teretnjaka u Hrvatsku; u tom slučaju ne će biti premetačine. Ipak je još trebalo utanačiti dogovor, pa kako ministar Boljkovac nije bio pri ruci, poslali su me njegovom zamjeniku ili pomoćniku Perkoviću. Znao sam tko je on, i čudio sam se bivšemu suborcu Nikoli Štedulu, i samom žrtvi udbaškog atentata, da s takvim suradjuje. Moja je stvar brzo bila riešena, hladno sam se i službeno držao, i na koncu još kazao po prilici ove rieči: znamo, gospodine, tko ste i što ste, ali ako se sada doista izkreno i djelatno stavite na hrvatsku stranu, progledat ćemo Vam kroz prste. Umjesto da mi zahvali, Perković odgovara: još ćemo vidjeti tko je za Hrvatsku više napravio, Vi ili ja. Na to sam prihvatio da ćemo još vidjeti i izišao van. Poslie je tjednik „Nacional“, pišući u Perkoviću, naveo popis njegovih brzoglasnih razgovora, u kojemu su se našla i moja dva naziva, jer su mi još bile trebale neke Perkovićeve potvrde. Bilo je to prilično mučno, ali mi je „Nacional“ nakon tog izpada barem objavio pismo razjašnjitbe, što danas zacielo ne bi učinio.]

Četvrtak, 21. Svježe, pa toplije. Gordana Turić poslala mi je na dar po Tončiju (koji ih je donio meni gore na kat pred vrata) sedam velikih, debelih, težkih svojih knjiga o hrvatskim ratnicima. Kupujem novine. Uobičajeno. U konobi pričaju o tribini, najviše znaju oni koji nisu ni bili: netko morao voziti ženu, nekomu ne da žena, nekomu kći ima loše ocjene, netko na izložbu, netko ovo ili ono. S novinarom „Primorja“ i onim disk-džokejem. Novinaru (koji se poziva na priče o mogućem podrietlu mojih roditelja) svidja se moja zamjetba kako sam ja po narodnosti – antisemit. Kao i uviek dobar objed kod Tončija, točnije, njegove gospodje. Tonči kaže da sam zavriedio dvorac, i Nobelovu nagradu. Za što? Za mir? Za medicinu? Ana zove, sunčam se. Sredjujem materijale, rukopise. Planovi, pripreme. Zalazak Sunca! Misli, bilježke… U načelu, etnopluralizam. Ali, kada se dogodi uistinu autentični i „progresivni“ imperialni pohod, onda se dogodio, onda je opravdan. Sovjetski, US-američki imperializam ne spadaju tu. Rimski imperializam, svakako. U načelu, rasni pluralizam. Svakoj rasi njezin kontinent. Ali, tko će poreći da se rasne razlike dielom poklapaju i s njihovom različitom vriednošću? Zar su istoga ranga afrička i europska kultura? Crnac je zacielo sličniji bielcu negoli majmunu, pa ipak ga bielac nadaleko nadilazi (rieč je o pasmini, ne o slučajno izdvojenim pojedincima). Moja davna diskusija o tomu s pripadnikom plemena Akan ili Ewe, ne znam više, Bjelokostna obala, poslie Gana, znancem Nshingiribindijem. Nije se baš odveć branio. O državi-naciji. Svaki je narod mješavina raznih etničkih sastojaka, no kada se jednom konstituira u naciju, valja ga na toj razini koliko je moguće čuvati od daljnjih miešanja. Francuzka trpi strance ako su Francuzi, i to je tako moglo funkcionirati dok je bila rieč o nešto Taliana ili Poljaka (izravni potomak zadnjega poljskog kralja, princ Michel Poniatowski, bio je Pompidouov ministar policije, uostalom simpatizirao sa skrajnjom desnicom). Francuzi su bili i poljski plemenitaš, lievo-golistički, proarapski ministar Jean de Lipkowski (čiji su predji došli u Francuzku pod Napoleonom), pa skladatelj Jean-Baptiste Lully, chansonier Yves Montand (Ivo Livi), glumac Lino Ventura (Taliani), prosvjetiteljski filozof barun Paul (Heinrich Dietrich) von Holbach (Niemac), rumunjski dramaturg Ionesco (u mladosti Codreanuov legionar, kao i filozof Cioran, takodjer pofrancužen, ili kao povjestničar religija Eliade). Francuzki kardinal Lustiger je židov, barem donekle pofrancuženi židovi su i kompletni „nouveaux philosophes“, i studentski revolucionar Cohn-Bendit, a predsjednik Sarkozy nema kapi francuzke krvi: otac mu je madžarski plemić, majka grčko-židovska mješanka. Dočim je general de Gaulle bio keltsko-germanskoga podrietla (Normandija, Burgundija, Flandrija). Francuzi nekako izlaze na kraj i sa svojom ogromnom židovskom manjinom (600 tisuća košera! premda su mnogi od njih lojalno proslavili francuzko ime), no što ćemo s miliunima egzota, Arapa, crnaca…?! Poneka tisućica još se može u velikom i jakom narodu asimilirati, ali…!

Petak, 22. Uobičajeno. Radim. Od dva zla ne birati manje zlo, nego birati veliko dobro. Ali ne pristati na malo dobro pod cienu velikog zla. Sve teže shvaćam ljude (iako bih sve morao moći shvatiti!) koji su cieli svoj život zaokupljeni materialnim marginalijama: ovaj žbuka i boji kuću, onaj pere samovoz, kosi šugavu travu u svojemu olinjalom vrtu, vuče dosadnu i blesavu obitelj na skijanje kojemu ionako nije sklon nego je snob, i polomit će i on i nakot mu ruke i noge, zavodi ružne, tankonoge histerične žene, peca ribe od kojih mu kost zapne u grlu, obilazi liečnike i kad treba i kad ne treba, konzultira porezne savjetnike, a sutra je mrtav, u nepovrat i bez imalo traga nestao. Čemu se uobće možemo veseliti kada je život smrtan i vrlo kratak, danas jest, sutra nije, sve je kontingencija, izčeznemo za tren, kao obična ogavna muha! Ali onda… Uostalom, ipak, gaudeamus, veselimo se, radujmo, pa i polovičnom, neizvjestnom životu, i kao svaka vedrina, ona je s Neba, kao i svaki duh, od Duha je, i navještaj je vječnog, absolutnog, pouzdanog, neuništivog su-djelovanja u Bitku. Uokolo. Susreti. Split pripravlja izložbu o smaknutom jugo-pacifističkom milicajcu, saboteru hrvatske obrane Reihl-Kiru. To su današnji heroji jugo-zavnoške post-Hrvatske, Levar, zečevi i ovakvi izrodi… Kupio još papira, pisaljki. Računalo uglavnom ne vučem sa sobom na putovanja, nespretno mi je, težko, može pasti, mogu ga izgubiti, a imam u njemu tisuće textova i drugoga. Ne stane sve na „stick“. (Uzput, kako hrvatski nazvati to čudo? „Utak“? Ne čini mi se najsretnijim. Zapravo mu imam ime, vulgarizam, nije za papir.) Morat ću nabaviti jedno takodjer prienostno ali lagano računalo, manjeg formata, samo za pisanje kada sam na putu. Na samobusnom kolodvoru tražim vozni red samobusa za Zagreb. Sve smo razdielili, veli čovjek iza prozorčića, ali mi na papir iz glave začas izpiše vrieme svih bezbrojnih dnevnih vožnja tamo i natrag. Poslie podne plivam u hrvatskom moru, skoro nigdje nikoga, zrak i voda posve dostatno topli. Uviek iznova osobito, da ne velim – mistično izkustvo. Od jednoga takvog plivanja pokupim energije za barem tri mjeseca! [Kako bi zastrašujuće za nas bilo more da nikada njime nismo plivali! Ovako, pobiedili smo ga, čak i ako su nam nadmoćni njegovi velevali. Ali i njih sam pobiedio, plovio na njima, dva-tri metra visokima, još kao dječarac, Hvar 1962... doduše me tada jedan, povlačeći se i vraćajući, izbacio, doslovce okrutno iztresao na obalu, na oštro stienje; ne znam kako sam preživio, čak prošao i bez većih ozljeda!] S Ferdom i Gentom u gradu. Večeram u svojemu starom lokalu od prošlog puta. Gazda sličan onomu negdašnjem, pa ih zamienim. Kao i tada, dobra hrana, veliki obroci, razmjerno nizke ciene. Neko domaće crno vino. Taxijem kući. Dogovor: idem u sriedu.

Nekoliko bilježaka o zemljama Trećega svieta: Nova odkrića o američkim zločinima u Iraku: prema službenim izvorima (koji zbog nepodpunih podataka i propagandističkih motiva svakako jako umanjuju) oko 110 tisuća mrtvih tiekom rata, od toga skoro dvie trećine civila. Karači: u nemirima stradalo 60 ljudi. Bit će tih nemira češće i više. Odavna sam prorekao da će se Al-Qaida s talibanima preseliti u Pakistan, nakon što je izgubila Afganistan. U Myanmaru popuštaju američkoj agentici Aung San Suu Kyi (inače kćeri časnoga nacionalističkog borca Aung Sana, koji je, zbog samorazumljive suradnje s Japancima u II Svj. ratu radi borbe protiv britanskog imperializma, zaradio naslov „kolaboracionista“), na iznudjenim izborima koji sliede pobiedit će ona, a s tim i judeo-američki demokratski imperializam, ili će gospodari svieta izbore proglasiti „neslobodnima“ i „nepoštenima“. Već vidjeno u nizu pučkih pučeva kojima novi svjetski poredak ruši autoritarne nacionalističke vlasti, zamjenjujući ih pokornim marionetama uime „slobode“. Haiti: Nakon uistinu katastrofalnog potresa, posljedica – katastrofalna kolera. Taj je puk proklet. Je li kriv wudu? Je li bolje bilo pod diktaturom otca i sina Duvalier te okrutne milicije Tonton Macoutes? S tim se pukom drugčije očito ne može. Činjenica jest da nakon odlazka Baby Doca (Jean-Claude Duvalier) Haiti više nema vlade, osim diktature bezvlašća i kaosa. Kuba: Kada Castro ode (pajdo mu Tito kazao bi „ako odem“), sve te farbane kubanske kurvice opet će postati jenkijevske kurvetine. Hrvatska: Sanader opet u saboru, izbjegavaju ga, ne daju mu niti mjesto kamo će sjesti, tjeraju ga ponižavajuće od sjedala do sjedala, dojučerašnji njegovi pokornici sada se jeftino izživljavaju. Drži se naizgled dobro – ni ponizno, uvriedjeno, niti bahato-ratoborno. Nenametljiva samosviest, prirodne geste (vidio ga u gradu na TV), tek pomalo zbunjen. E, moj Sanaderu! Izdao si, pa dezertirao, prie i nakon neuzpjela „puča“! Doveden da odradiš što se mali Ivica nije usudio. Sve mi je unapried bilo jasno, ali mi na našem umjerenom krilu nitko nije vjerovao, nije htio vjerovati, vidjeli su u njemu svojega heroja, jer su se sjećali samo njegovih blefova sa splitske Rive: „Svi smo mi Mirko Norac!“. Tonči poslie veli, Sanader je morao za HDZ odraditi izdaju. Zašto, kako? Ne razumiem ga posve. Polančecu 15 mjeseci, ni kriv ni dužan, koliko to već može biti iztaknuti član nomenklature; ali krivljih zasigurno imade! Polančec obtužuje čika-Šexa. Koje li fajde, dok mi pravi ne zauzmemo vlast?! Hebrang: koliko li je taj mogao napraviti za Hrvatsku, da se samo odvažio! Markantan, naizgled čvrst, čiste prošlosti, sin kakvog-takvog hrvatskog velikana… (još je i židov, Hrvati to osobito ciene, doduše, ciene još i više ako se židov ne prikloni Hrvatstvu, ako ostane židovčina poput pripadnika bande Goldstein). [Pred skoro dva desetljeća, dok smo još dva-tri puta razgovarali – a odavna se više niti ne pozdravljamo – na večeri kod moje mame pričao mi je Slavko Goldstein kako je Hebranga svojedobno odgovarao od politike, jer da ima dobar posao, možeš misliti, profesor rentgenologije. Pusićku nije odvraćao, dapače ju je školovao za (protuhrvatsku) politiku.] Mogao je i Sanader puno učiniti za svoj žalostni narod, mogao je biti poviestna junačina za vječnost. Imao je ali važnijega posla, a da bi ga obavio, valjalo je Hrvatsku izdati. Hebrang pak: lažljiv, nesolidan, prevrtljiv. (Prema meni bio je korektan, ne mogu reći da nije.) Teta-Pusićka u dilemi: Rado bi da padne vlada, ali onda se odgadja ulazak u EU!

Umrla je Hannelore Schmidt, žena bivšega polunjemačkog kancelara Helmuta, zvana „Loki“, ja sam ju prema tom nadimku svojedobno krstio „Lokomotive“. Helmut i Hannelore Schmidt (SPD), Helmut i Hannelore Kohl (CDU; i Kohlova je Hannelore umrla prie, ali davno prie, zapravo se ubila u biegu od nesnostne bolesti). Schmidt je sada navršio 92 godine (Kohl tek 80), a žena mu bijaše samo koji mjesec mladja. Oboje Hamburžani, upoznali se još kao djeca u pučkoj školi. Gotovo čitavo jedno stoljeće nosili su i ona i on nepromienjene frizure. Za pokojnu se Loki zacielo nikada ne bi čulo u širem obćinstvu (bila je botaničarka, zoologinja, inače zdravo konzervativna žena jednoga konzervativnog i patriotskog social-demokrata) da se nije udala za budućeg vrlo markantnog i, koliko je to u nesuverenoj, liberal-demokratskoj poluNjemačkoj pod judeo-američkim regimentom uobće moguće, razmjerno originalnog kancelara. Schmitt je imao, ima još uviek, i židovske krvi, po ocu čiji je izvanbračni sin bio. S jedne strane, to, unatoč vrlo preciznim i strogim zakonima, nije smetalo Adolfa, u čijoj se vojski borio veći broj domoljubnih Niemaca djelomice, ili posve, židovskoga podrietla, a, s druge strane, Schmidtu nije predstavljalo obterećenje, niti je sâm izticao, nego je slučajno „procurilo“ kada je to 1984 negdje javno spomenuo njegov francuzki predsjednički kolega, Valery Giscard d’Estaing, valjda da Schmidtu napravi reklamu. Schmidt je zapravo više zračio svojom charmantnom, samouvjerenom, autoritativnom, strogom osobnošću, negoli konvencionalnom politikom, ionako zadanom nametnutim okvirima sustava. Za nas Hrvate ostaje zapamćeno da pod njegovom vladom naši suborci ipak nisu 1978 na beogradski zahtjev bili izručeni na milost i nemilost Titovoj tvorevini. Schmidt je kao kancelar nasliedio (takodjer „nezakonito“ rodjenog) Willyja Brandta, kada se ovaj 1974 morao povući zbog ubačenog mu agenta komunističke srednje Njemačke, Güntera Guillaumea. No dok je Schmitt kao poručnik Wehrmachta postao, poput Adolfa Hitlera, nositelj odličja Željeznoga križa, tadašnji komunist Brandt se 1945 u svoju domovinu, kao pobjednik nad vlastitim narodom, vratio u norvežkoj odori. Posebno je poglavlje ambivalentna Brandtova uloga u procesu ujedinjavanja dviju od njemačkih država, njegova glasovita Ostpolitik, ali njegov pad na koljena u Warszawi 1970, gesta koju su u zviezde ukovali anacionalni apatridi i domaći njemački nacional-mazohisti, nikako se nije mogao opravdati (koliko god da je, obćenito gledano, uzput simbolizirao i konzervativno, organsko shvaćanje nacije kao zajednice svih pokoljenja, te sudjelovanje svih pripadnika naroda u njegovu poviestnom usudu). Usred Poljske, Brandt kleči zbog navodnih „Šest Miliuna“, ne pitavši njemački narod da ga ovlasti na to nacionalno samoponiženje, te ignorirajući udjel poljskih mu gostoprimaca, inače rasnih antisemita, u progonu nekih možda i nedužnih židova tiekom onoga nibelunžkog vremena. Ali ne ćemo zaboraviti ne samo Brandtovu, nego i Schmidtovu fascinaciju komunističkim miniimperatorom, zatirateljem hrvatskoga naroda i negdašnjim njemačkim neprijateljem Titom. Kada je ovaj 1974 posjetio Schmidta, njemački su gradovi bili praktično izpražnjeni od redarstva, koliko ih je pokupljeno da štite „maršala“ od „šačice ustaških zlikovaca“.

Subota, 23. Liepo. Uobičajeno. Čitam, pišem. Po gradu. Dućan. Susreti. Na suncu. Hoću – ne ću… ne ću u vodu, lien. Ali ne i za obradbu rukopisa i za pisanje. Bilježim krhotine. [Tonči kaže da se za 20 godina samo dva puta okupao u moru, jednom od te dvie sgode kako bi, iz ledene zimske vode, ulovio, spasio, pecački pribor koji mu je bio izpao. Ljudi ne znaju što gube ignorirajući poklonjeno im čudo mora. Naravno, koriste ga, ali ne ulaze u nj. To je kao i sa slobodom, dok je nema, prekrasna je, a čim ju osvojimo (imamo ju na dohvat ruke), nezanimljiva je i dosadna. Imade onaj stih „hrvatsko-srbskoga“ pjesnika-samoubojice (u Zagrebu se ubio) Miljkovića, Branka, po prilici: hoće li sloboda moći da peva kako su o njoj sužnji pevali. – E, ne će.] Poslie smrti možemo izravno pribivati svim poviestnim razdobljima i svim prostorima, i prie i poslie, i svim dielovima svojega života, ali tako kao da ih ponovno izravno proživljavamo. Onòživot (onaj život, život vječni, ζωὴ αἰώνιος). Prostor je hladan, vrieme je vruće (Moja davna knjiga Pantheon & Forum Romanum). A vječnost? Svjetlo, svjetlost, svjetlilo: razlikovati! Usp. kod Franje Petrića! Solarne religije, mistika svjetla, fizika i metafizika svjetla. Sol invictus, Amon Ra, Ehnatonov Aton, Apolon, Amaterasu... Nakon svega toga – zalazak Sunca veličanstveni! Izmedju Hvara i Brača. Ruka mi se i nehotice diže na rimski pozdrav, dostojanstveni, svečani, uzvišeni, a oni bi nam ga dokinuli, zabranili, kao i sve što je srodne vrste. Plebejska tiranija ogavna! Crkva opet, stalno, u panici protiv Harryja Pottera. Kakva je to Crkva koja se boji, koja je u defenzivi protiv klipana Pottera, protiv Ivice i Marice, vještice i Snjeguljice, protiv Marilyna Mansona i pseudoMadonne i Lady Gage?! A za sebe sama veli kako je niti vrata paklena ne će nadvladati…! Osobito je pak zanimljivo kako Crkva prolazi, kako se probija, kako preživljava, na globalnoj porno-dalekovidnici. Upravo doslovce, medju brojne porno-programe smjestila se neka vjerska „Love-TV“, računajući da će dokoni perveritit, lovac na tjelesnu „ljubav“, birajući medju bludopostajama, slučajno nabasati na njihovu, te odmah nakon otvaranja programa doživjeti obraćenje. A tu se negdje blizu ugniezdila i jedna „God-TV“, pa nam se s toga kanala izravno obraća sam Svevišnji, rabeći tehnički izum TV pod zaštitom svoje prijateljice svete Klare Asižke. Treći kvazivjerski kanal: jedna ocvala „koka“, kao Puffmutti, vele Niemci, dakle gazdarica kakvog obližnjega bordela, skoro polugola agitira za sv. Pismo, za stvar Stvoritelja Neba i Zemlje. Prema jednom njemačkom protestantskom propovjedniku – Isus Mariji veli: Ženo! Marija uzvraća: Moj Bog moj spasitelj. Radite što On traži. Zaključak: Oslonite se na Krista (ne na ljude, ne na mene Bogorodicu…), ne možete sve sami. – Bliže mi je ovo, negoli katolički kult Marije. Za protestante, ona nije Heilsvermittlerin, posrednica spasenja. Ona je žena, čovjek, ona je grješnica, nitko doli Isus nije bezgrješan, čovjek nije dobar, tako da i sama majka Božja potrebuje Erlösung, iskupljenje, izbavljenje, po Kristu. To je zdrava, muževna, pesimistična, desna antropologija.

Nedjelja, 24. Dan Grada Makarske. Pred dvie godine bilo je liepo, sada pada kiša. Preko dana ništa se ne slavi, rekli su mi poslie da je bilo slavlje navečer, došao i Bandić, kao gost svojega kolege gradonačelnika Marka Ožića Bebeka. S Ferdom razgovor o Kafki. Prigoda da se i ja malko naljutim na prijatelja Ferdu: u mojoj nazočnosti trećim osobama bez ikakve potrebe i povoda govori loše o meni. Usred razgovora, jer na moje priekore ne očituje znakove kajanja, demonstrativno ga napuštam, a već sam bio naručio za nas piće (njemu kavu, sebi sok od ananasa) i njemu neku pirožku za jelo. Žao mi je poslie, a što ću. Sam si je kriv. Mislio sam ga pozvati na objed, ovako sâm jedem u onom svojem lokalu. Prošli put pašticada, sada „kunac“, to je pitomi zec, bogme dobro spravljeno. Poslie podne u sobi, radim, čitam. SD hvali nekog strojobravara iz Čavoglava, nogometaša, što li. Važno je ne zvati se Thompson, ne pjevati hrvatski, ganjati „balun“. Onda i Čavoglave prodju. Gledam pomalo bljuvotine na globalnoj dalekovidnici, pa pomalo i spavam (tmuran dan), što nije moj običaj: za spavanje je stvorena noć!

Drugi svj. rat započeli su i dobili židovi, a Prvi – masoni.

„Europska unija“: ogavno, izrodjeno, nastrano, metastazirano judeo-masonsko tehno-birokratsko kriptokratsko strašilo, parazitska samodostatnost njezine bezidejne, šupljoglave, nekompetentne, mediokritetske vladajuće kaste, umišljene, cinične, bahate i agresivne.

Ostali smo bez vladavina konzervativno-desne usmjerbe, daleko su iza nas iberski i grčki postfašizam, režimi latinoameričkih caudillosa. Komunizam je poviestno mrtav, liberalno-demokratski parlamentarizam je univerzalna i nedodirljiva „vrednota“. Ipak, tragamo li po svietu, u nekoliko današnjih ustroja mogli bismo odkriti sastojke vriedne kritičnog prihvaćanja, ako i ne doslovnog oponašanja. Islamska Republika Iran (autoritarna teokracija s elementima odmjerenih sloboština i pravica); Republika Kuba (dojučer karizmatski vodja, s natruhama nacionalnog socializma, junački odolievao US-imperializmu); Demokratska Narodna Republika Koreja (sjeverna Koreja, dinastički režim čvrste ruke, autoritarni, militarizirani, kolektivistički, stegovni, patriotski); Narodna Republika Kina (autoritarni nacionalistički ne-stranački, nedemokratski, protuliberalni poredak s liberalnim prodorom u gospodarstvu); Republika Bjelorusija (nacionalna autoritarna poludiktatura pod vodstvom Hitlerova simpatizera, s oslonom na Rusiju, nepopustljiva spram judeo-američkih pritisaka,); Bolivarska Republika Venezuela (lievi nacional-socializam protujenkijevske kastrističke usmjerbe; sličnim putom kroči i Plurinacionalna Država Bolivija pod vodstvom Eva Moralesa). Eto, unatoč stanovitih očitih slabosti ovih modela, tražimo tu makar djelomične uzore, u današnjoj ih dekadentnoj judeo-masonskoj Europi (osim jedne ovdje navedene države) više nema!

Političari koji se izlažu demokratskoj izbornoj lutriji nikada ne mogu, pa zato i ne će, povlačiti nepopularne poteze, koliko god populus stvarno od njih imao koristi: uviek naime odlučuje strah da će biti svrgnuti s vlasti, koju obnašaju samo na vlastitu korist. Važnija im je vlast od obćeg, narodnog dobra. I istinski narodni predstavnici hoće i trebaju vlast, štoviše neograničenu, absolutnu vlast, ali je to stoga jer su svjestni da samo tako mogu uistinu koristiti svojemu narodu. Da oni biednici pak doista izkreno i zdušno rade za narod, makar i pod cienu povremenih nepopularnih mjera, možda bi čak i dobivali na „izborima“.

Narod više cieni uzurpatore, Božje izabranike, nositelje mandata Neba, nego izabranike izborne milosti. Ove druge birao je, pa ih smie i potjerati. Samo spram onih prvih ćuti on nepatvoreno strahopoštovanje.

Ova etablirana liberal-demokracija (Hrvatska, zemlja koje nema; Njemačka, zemlja koja je od sebe napravila Asylheim [dom za azilante], pravu meku za nepregledne mase stranih pasmina i naroda, religija i kultura, tako da Turci već govore – nešto slično imamo u RH! – o „dva naroda“ u Njemačkoj…) sa svojim rafiniranim strategijama i ideologijama samoopravdavanja i metodama provodjenja te iritantnom samorazumljivošću posvuda u „javnosti“, na svim razinama i u svim stališima – može, treba i doista će se razpasti kao kula od karata, još bolje, razpuknut će se poput mjehura od sapunice. Što sve dolazi, što nas sve još čeka! Koje krize i katastrofe, gradske gerile, teroristički atomski miniratovi, diktat dječjih kriminalnih skupina u naših megalopolisima, lieve i desne akcije i reakcije, prevrati, revolucije, secesije, gradjanski ratovi, rasni ratovi, razpad judeo-američkog imperija…! Trebat će sve to znati izkoristiti, jer na koncu kristalizira se novo razdoblje spasa, zdravlja i veličine, Novi Eon!

U tom sklopu ominozno je, na njezinu 65 obljetnicu, danas se prisjetiti takozvane „organizacije ujedinjenih naroda“. Srbi kažu „nacija“, kao i Amerikanci, što je točnije, jer u američkom anacionalnom žargonu „nation“ je istoznačnica ne za narod, nego za državu. A to je organizacija država, kao što je bila jugovina, ne naroda, jer za hrvatski narod tamo nije bilo mjesta dok si nije nakratko izvojštio kakvu-takvu državu. U OUN vladali su šestdesetih i sedamdesetih svakako i „afrički ljudožderi“, kako je to tada bio zamietio nadvojvoda Otto von Habsburg – Lothringen. Ali je odlučujuća bila i ostala, vezana uz pravo veta, premoć velesila na čelu s USA, judeo-američkog kozmopolitizma i globalizma. OUN su bile zamišljene, i svoju su ulogu kroz desetljeća razvijale, kao svjetska vlada in statu nascendi.

Ponedjeljak, 25. Sivo, toplo. Kiša. Čitam. Igor Zidić nasliedit će Božu Biškupića kao ministar kulture? Nakon antifa-jugoslavena, antifa-patriot, umjereni desničar-demokrat. „Sve moj do mojega“, rekli bi Srbi. A splitski neki redikul, Orel Bračulj, najavljuje nam kako će nositi Titov „bedž“ dok bude hodao. Uto splitski postkomunisti polažu vience za antifašističke (jugo-komunističke) „osloboditelje“ Splita. I netko zbilja još misli da se to dogadja u nekakvoj „Hrvatskoj“?! Ma da je ovo Hrvatska (a ne juga, kao što jest), gospoda neopartizani polagali bi svoje vience samima sebi u Jasenovcu, koji ionako toliko vole da stalno u nj hodočaste! Momčilo Selić, sjećam ga se kada ga je zamirući titovluk uhićivao (sada izdaje desno-nacionalistički „Srpski list“), najavljuje novi memorandum, poziva na džihad za srbsku Dalmaciju. Piše, Hrvate sabiti, muslimane izseliti, Albance („Šiptare“) kazniti. Ja na to u sebi uzvraćam: Srbe sabiti, izseliti, kazniti. Po prilici one tri trećine, koje su pripisivali Mili Budaku: koga integrirati, koga protjerati, koga smaknuti. Nema druge, ni danas kao ni tada, kada ovaj model nije zaživio, a trebao je. Vatikan začudo napao svojega mezimca, kršćanova „starijeg brata“ židova, kaže kurija da Izrael ne smije Biblijom opravdavati svoje teritorijalne zahtjeve. A kako ne smije? Vidiš, Vatikane, da smije! Grad, susreti. Ne uzpiem do gradonačelnika, htio sam se dogovoriti za odkup mojih knjiga, kao i prošloga puta. Mienjam sitan novac da ga ne vučem na put. Izprva nitko ne će, ni mjenjačnice ni banke. Napokon me šalju u čudan ured, s nizom „šaltera“ (prozorčića), veliki rep, stanem u jedan, morate u drugi, on je nastavak, rep prvoga repa. Sporo ide, ljutim se, kadli sa strane jedna šalter-gospodja pred kojom nitko ne čeka ponudi da mi sitniš zbroji i promieni, još mi dvie plastične vrećice (u kojima je bio novac) nekom neobičnom tehnikom uredno smota i vrati. Čudo jedno.

Tonči veli, ako sam dobro razumio, da je rodilo samo 10 % maslina. Strašno. Poslie objeda u sobu. Zovu me da zove Ana. Trčim dolje po stubama, kiši, s pelerinom nasliedjenom od pokojnog suborca Joze Damjanovića. Da je zvao Mihalj iz Kanade. Zvat će opet. Gore – dolje… dok napokon ne dobijem Mihalja koji zove u povodu moje knjige o Bruni, ali neodredjeno, bez konkretnog dogovora, ne razumiem točno smisao njegovih rieči, tako da zapravo i ne znam zašto je uobće zvao. Barem sam se malo razgibao po mokrom vremenu i prostoru. Na TV: „Latinica“ o postjugoslaviji, gledamo Tonči i ja. Ništa osobito, osim Latinu svojstvene jugonostalgije, koja takodjer nije osobita, poznamo ga dobro već godinama. Svojedobno bi i mene znao pozvati u emisiju. Jedna je zbog mene bila zabranjena (“Nasilje u braku“, uvrstili su me medju goste misleći valjda kako je desnica samo nasilna, pa dakle i u braku), i nije prikazana čak niti kada se iz bunkera izvuklo i emitiralo sve druge zabranjene „Latinice“. Latin nam je tada lagao da je snimka nestala prigodom nekakve „poplave“, ali nam je to čuvar TV-pismohrane izriekom opovrgnuo. Anu je Latin pozivao još i češće, odlazila je na koncu kada je htjela, i uviek bi ju uvrstio u odašiljbu. Ali s vremenom se iz svega toga latinanja izkristaliziralo jedno obično i ogavno i ordinarno lievo-liberalno smeće koje, pod krinkom tobožnje socialne zaokupljenosti, uz masovno i izključivo sudjelovanje Srba, partizana i ljevičara, bezsramno promiče vrednote negdašnjega stanja na „našim prostorima“. [Zvao je iz Zagreba stariji Tončijev sin, on je dugo bio u Turskoj, podsjeća me kako je pribivao našemu prosvjedu protiv mesićevaca 1999, kada smo pritegnuli prijatelje „trga žrtava fašizma“, Zokiju Pusiću izbili zub, Mesića prizemljili letvama (poslie je, po običaju, lagao da se obranio nanbudo-vještinom – kao da ubogi Fikus ima ikakva znanja, ikakve sveze sa samurajsko-zenbudističkom tradicijom, ta on i japansku rieč izgovara s dugouzlaznim naglaskom na „u“, kao da doziva svojega Lončara: „Budo!“, premda je ovomu inače nadimak „Leko“!), a bogme je netko partizanskoj bandi servirao i prvorazredni suzavac, kojega je limenka, još prije oslobadjanja plina, pogodila u glavu jednu šumsku titobabetinu.]

Umrla, u dosta dubokoj starosti (osamdesetidevetoj godini), gospodja Vesna Parun, nadarena i plodna pjesnikinja, pomalo excentrična žena, upoznah ju jednom zgodom, sretoh još jedanput, kratko pričali. Hrvatska joj se nije odužila kako zavriedjuje. Hrvatska je nezahvalna spram svojih sinova i kćeri koji nešto vriede, stara priča. Kad god sam na putu – višedesetljetno izkustvo! – umre pokoje poznato ime. Prošle sgode u Makarskoj: Haider, Ivo Pukanić (a dan-dva prie, Ivana Hodak). U TV-programu čitam, a negdje i čujem: Iz Subotice, folkloraši strastveno viču, pjevaju „Srem – Srem – Srem“! Sremac. Što je to? Stevan Sremac? Zar se hrvatski ne kaže Sriem, Sriemac?! Kako ćemo tražiti povrat (iztočnoga) Sriema od Srbije ako ga zovemo srbskim imenom? To je Branko Uvodić bio u Subotici, s emisijom „Liepa naša“. Svaka njemu čast, odlazi u hrvatsku Suboticu, hrvatsko Sarajevo, sve pod naslovom „Liepa naša (Hrvatska)“. Ali, da Srbi onda ne počnu s „Lepom Srbadijom“ sve do Zagreba?! Granice folklora: uz folklor bez problema, bez potežkoća, ginu narodi. Treba nam više od folklora. Treba nam djelatne borbe za jedinstvo hrvatskih zemalja. Ja uobće nisam za „prava“ Hrvata u Bačkoj, ako se Bačku ne vrati Hrvatskoj. Inače samo priznajemo srbsku okupaciju, Veliku Srbiju, a hrvatsku borbu obezvriedjujemo, njezine uzpjehe onemogućujemo, svodeći nacionalizam na patriotizam, a nacionalnu samosvojnost i samobitnost na folklor.

Utorak, 26. Odavna držim orgulje posve osobitim instrumentom, zarana sam zapazio da one mogu zamieniti cieli orkestar, te da na orguljama klasična djela zvuče moderno, a suvremena klasično. A svima nam je znano kako interpreta, svirača, izpunja unutarnja strast, na licu mu se zrcali i orisava duboki doživljaj glasbe koju izvodi. Samo kod orguljaša, onoga koji upravlja upravo najsavršenijim, andjeoskim, nebesnim glasbalom, ne vidimo nikakve osobnosti, nikakve strasti, ne osjećamo zaokupljenost, predanost, ne razlikujemo ga po izgledu on onoga crkvenjaka koji je upravo, bezizražajnog pogleda, rutinski pokupio Petrov novčić, točnije, „lemozinu“, milodar. Sve isto i uobičajeno. Kiša. Prehlada? Ne! Ne!!! Pred prodavaonicom nestao mi (ukraden mi je) kišobran, uzimam drugi. „Makro“ piše o tribini, vrlo skromno kolikoćom, te vrlo loše kakvoćom. Uz miniaturni člančić donieli su i provokativni svjetlopis na kojemu mene i nema, i koji još k tomu stvara dojam kako je dvorana bila gotovo prazna. Iz mojega govora nije navedeno gotovo ništa. Brunu su pak prikazali kao „osnivača židovskog odbora“, što je posve bezsmisleno (sugerira čak da je Bruno, nedajbože, židov!), ako se ne navede da je to bio odbor za slobodnu Hrvatsku. Ako mene pokušavate marginalizirati, ali nemojte Brunu Bušića! A „Mapri“ o svemu i svačemu, samo ne o meni. Čak i o lokalnom športu piskaraju na četiri velike novinske stranice, a o tribini niti redka! Kava je to Hrvatska?! Tu je u novinama spomenut i don Stanko Lasić, svaka čast, pred tjedan dana priredio je onu tribinu protiv nasilnoga pometnuća iliti pobačaja – abortusa. Tu je i Ivan – Ivica Lasić, dječji pjesnik. Koncerti, izložbe, nogomet, hrvatsko-njemačko družtvo, svetčana sjednica gradskoga vieća… Samo od Schwartza ni traga ni glasa. Kišurina, taxijem kući. Kod Tončija jedemo ribe. Pripovieda kako daleko je išlo pripuzničtvo dalmatinskih robova: jedan je svojemu gostu, srbskom turistu, ponudio za večeru „rebe“. Mislio je nesretnik da je „riba“ biedna provincialna ikavica, pa se poželio dodvoriti svojemu gostu iz nebeskog naroda na njegovu nadljudskom „ekavskom“ jeziku. Zamišljam da je to ovako nekako moglo teći:

Domaćin: Evo, poštovani, svaka Vama čast, je l’ bi danas da spremimo rebe?

Gost: Šta god sam kod Tebe do sad izeo, beše odlično. Kuvaj bre i Tvoja lepa ženica šta vi srce želi. Ja ću sve požderem. Jesmo l’ Srbi il’ nismo?!

D: Onda može rebe?

G: Može bre burazeru. A šta su Ti te „rebe“?

D. Pa to su one životinje iz mora, ljigave, znate, plivaju, rone, pardon, gnjure, lovimo ih udicom, mrižom… izvin’te, mrežom…

G: A, ribe, misliš! To su ribe! Znam ja šta su ribe! Srpska reč – riba. Imamo ji i mi u Moravče! Plove ribe, a pecaroš peca li peca, ej breee, da svisneš od milinu… (plače od ganuća; razplače se i Domaćin). Pa govori bre srpski da Te ceo svet razume!

D: A ja san i mislija da govorin srpski…

A na našem stolu, uz „rebu“ i izvrstna salata od krumpira, izvrstno domaće vino, kao i uviek, skoro svaki dan drugo. Gore pripravljam stvari za put, bacam smeće, izrezujem novinske članke, dotjerujem tekuće rukopise. Umro Aleksandar Flaker, književni teoretik. Bio je poljsko-bjeloruski židov rodjen u Bialystoku, doktorirao temom o pravaštvu i ruskoj književnosti. Hladno, kišovito, bura zuji, šumi, huči.

Srieda, 27. listopada 2010. Po mojem kalendaru, još smo u ljetu, jesen počinje 2. studenoga i traje do Božića. Zima do 28/29. veljače, ožujak i travanj su proljeće, kao i 1. svibnja, a onda pola godine ljeta. [U snu: otac, žalostan, nekako plače. Davno je umro, od nezadovoljstva i izpraznosti. Tako mi se povremeno javi u snu, mrtav ali živ. Nemrtav, zombi, rekli bi Haićani. Slično sam i Tita znao usnuti. S ocem se grlim i mirim. Moja pokora za moguću nepravdu počinjenu mu dok smo još skupa bili na ovoj Zemljici. I drugi snovi periodično mi se vraćaju, očito vezani za neke ključne životne motive. U emigraciji sanjao sam uviek iznova: Nekom nesmotrenošću nadjem se u jugovini, samo čekam uhitbu i sebi spočitavam kako mi se to moglo dogoditi. Ili: ostala su mi još dva-tri sveučilištna izpita plus diplomski, nikako da uhvatim rok, a uzput moram još i dovršiti gimnaziju, u klupi s balavcima, preskačem jutarnje satove, ne posjećujem satove poviesti, i ne znam kako će me učitelj uobće ocieniti, no na kraju ipak dobijem sve izvrstne ocjene, što je uglavnom i u zbiljskom životu bilo. Ili ovakav opetovano sanjani san: dugo sam na moru, ili u inozemstvu, mjesecima se to razvlači, sretan sam zbog toga, ali nisam siguran hoću li imati dostatno novaca da platim hotel za tako dugi boravak. Ima još jedan san toga tipa, ali ga ovdje ne ću opisati jer je odveć osoban.] Jaka bura, valovi, nešto kiše, to me pozdravljaju (barem neki) elementi. Ostavljam stan u redu, pokupim sve svoje.

Dogovor s Tončijem, vozi me. Opet dakle samobus, preko Splita, nikad kraja… (ipak, koliko sam zahvalan da ne moram sâm voziti!). Ugledao i Miću, Tončijevog šogora, izlazi u Splitu. Opet sam u vožnji promatrao raztegnuto i moćno Biokovo, uviek me nadahnjuje. Gledam, mislim, pišem koliko mogu u mračnom vozilu što skakuće po cesti. Biokovo, konstanta nad svima nama, prošlim, sadašnjim i budućim. Blizko i drago, zaštitničko, ali i asketsko i prieteće. Moćno i muževno, prastaro, neuništivo, konzervativno – desničarsko! Što je naših sto godina spram njegovih sto milijuna godina? Komad kamena, veličanstvena gromada, s manje života niklom na mineralu nego Velebit. Velebit je još ponosniji, svetčaniji, uzvišeniji nego Biokovo. Opasniji, i naizgled i stvarno. Hladnije, suzdržanije dostojanstvo, daleko, distancirano. Te megaplanine simboliziraju duh (a na vrhuncima, ali za to moraju biti još više, udiše se božanski dah, kako je to osjetio planinar Julius Evola), Hegel kaže za njih: trupla bivšega života. Ćutimo pred njima strahopoštovanje, kao i pred svime što je uzvišeno (a ne tek naprosto veliko), ćutimo ljudsku slabost, ali i snagu neumrlog duha koji je bezkrajno nadmoćan kamenu… Pascal o čovjeku: slamka koja misli. Odmor u nekakvom motelu, lokalu, nizašto. Preko Obrovca, Zrmanja. U Zagrebu sa zakašnjenjem, jer smo zbog bure obilazili starom cestom. Zašto nismo preko Masleničkog mosta? Odgovara vozač: ne zbog mosta, nego zbog ceste. A je li? [Sjećam se zrakoplovnoga povratka s Brača, lipanj 1996, zrakoplov nikako da sleti na Plesu, kruži po zraku, glumim ljutnju na pilota, on uzvraća da nam spašava živote od nekog olujnog oblaka. Poslie izkoristih neprijateljski „Feral Tribune“ za mistifikaciju; uviek su nam te jugo-budale bile na usluzi, vjerujući kako nam štete. I liepo su u ozbiljnom članku donieli da je zrakoplov trebao biti srušen eda bi se izveo atentat na mene. Na nečiji glupi upit, zar bi pritom žrtvovali i tucet (ili dva?) ljevičarskih novinara (koji su takodjer bili u letjelici), odgovaram: Pa svi su oni, za razliku od Schwartza, lako nadoknadivi.] Konačno zagrebački taxi; po običaju, prie odredišta vozi u obilazak cieloga grada, kao da nikada njime ne prodjoh. Ana nije izpekla predvidjenu žrtvenu životinju, dakle ćemo van na večeru.

Postscriptum iliti Postfestum: Sliedi mjesec dana prije negoli ću evo dotjerati i prepisati ove dnevničke bilježke. Ne bijaše to baš prazan hod. Obavih važne konzultacije glede predstojećih političkih koraka. Konačno sam se vidio sa suborcem Zvonkom Bušićem, dugi razgovor. Susret i razgovor s Antom Djapićem, nakon više godina. Tribina o elitama u tranzicijskoj Hrvatskoj; Sunić i Jure Vujić doveli centrumaše i ljevičare: Ivu Goldsteina, Ivu Banca, Milardovića i Leticu, te i nekoga meni nepoznatog profesora (Cipeka), koji je bio još i najzanimljiviji. Skoro nitko ne govori o samoj temi – elite. Na kraju, javljam se, uz par rieči protiv mantre „poviest povjestničarima“ te zazivane lustracije, pitam „lieve“ i „desne“ kako da se novače hrvatske elite, kada „slobodni i pošteni izbori“ iznjedre upravo one najgore. Bez odgovora. Niz drugih susreta, s kolegama i suborcima, proslava jednog vjenčanja. Pokopali smo, točnije, spalili gospodju Mariju, Dubrovkinju i Hrvaticu, ženu mojega starog prijatelja, suradnika, suborca prof. dr. Nedjeljka Kujundžića. Objavljena važna brošura. Ne znam samo što to već mjesecima koči izlazak moje knjige o Bruni Bušiću. Daljnji govori na Hrvatskom krugovalu Toronto: Josipović i Tadić u Vukovaru, Posttadićevska Hrvatska, Protiv ulazka u EU, Jesu li hrvatski maturanti fašisti… Ana pak govori, oštro, o Dragi Pilselu, i o suludoj redarstvenoj egzekuciji jednoga našeg ratnika. „Makro“ mi je objavio reakciju na onaj kukavni člančuljak o tribini, čak mi je donio i pristojnu sliku. U „Večernjem listu“ (dodatak „Obzor“), naša velika slika, u članku o nama. Marijačić mi je u „Hrvatskom listu“ objavio kratak uzvrat Čuljku iz Osijeka, koji Poglavnika i „maršala“ smatra jednakim zlima za Hrvatsku! Napišite 20 do 30 redaka, ograničio me urednik. Napisah prkosno 20, i na njih je nešto stalo. Zapravo mi je i stvar častohleplja uzpjeti iznieti što više jasnih misli na što manjem prostoru. Medjumrežni pak „Fokus“ Majstorovićev opet mi objavljuje (nakon „Manifesta Diversizma“, „Hrvatski prostor nade“, ima ga i na mrežopisu), uz komentare i skromnu čitateljsku razpravu. Radim na studiji „Dialektika antisemitizma i hrvatski filosemitizam“. Slažem mrežopis za Aninu udrugu in statu nascendi. Radim na jednom statutu. Kojem? Još je tajna. Radim i na novom projektu. Kojem? I to je tajna. Debate, medjumrežne, sa Srbima: čak mi objavljuju polemične priloge! Još malo pa ću lagše pisati u neprijateljskoj Srbiji negoli u vlastitoj mi Domovini, koju sam, s glavom u torbi, spašavao od te iste Srbije! Pregledao Interliber. Sredjivao rukopise, razne materijale, pismohranu. Munjopisno dopisivanje intenzivno. Došao Žarko, došao kamerad „Spinoza“… Po gradu, ali i klauzura, sliedi rigorozna. Natezanje po birokratskim jazbinama, ali i to se ne da izbjeći. Rutinsko odvijanje banalnog života, i to se mora. Čitam dosta (uz tekuće novine i časopise): Jacques Le Goff o srednjovjekovnoj civilizaciji Zapada te „intelektualcima“ u Srednjem Vieku, pa Jean Borella, „Lumières de la Théologie mystique“, Kranjčevićeve pjesme, neka ustaška izdanja, nekoga Jamesa S. Sadkovicha Tudjmanov životopis (ali samo do RH), pa prievod-„prepjev“ Spahijin Platonova Parmenida (znam Spahijino izdanje odprie) i (vjerojatno neautentičnog) Teaga; objavio je i grčki izvornik; napokon, žurnalističku biografiju Ive Pukanića… Eto, sada dotjerujem i prepisujem i ovaj dnevnik. Još začudo nema poziva na obaviestni razgovor, koji me je izkreno razveselio pred dvie godine nakon Makarske: jesam li tamo doista napadao EU, što li sam mislio pod „slavoserbima“ (nisam ja nego Stari!), i još neki redarstveni prigovor, valjda neko razpirivanje nacionalne mržnje ili sl., ne sjećam se trenutačno. Bilo je zabavno, a sad – ništa! Uglavnom ovo sve postmakarsko zapisah sebi za utjehu: ipak se radi. Štoviše, Borba se nastavlja!

ATENTAT

Jedno priopćenje

Na znanje i ravnanje kameradima i suborcima, prijateljima i znancima te sveukupnom hrvatskom općinstvu:

Dvadesetak dana post festum, nakon što sam se već poprilično oporavio, a ne želeći odmah nakon dogođaja stvarati buku, hoću vam sada priopćiti kako je na mene i Anu Lučić u četvrtak, 27. svibnja 2010 godine (samo par dana nakon mojega opširnog interviewa za hrvatski krugoval u Torontu), izveden mučki, podmukli, zaplotnjački, kukavički napadaj. Dogodilo se je to kada smo napuštali proslavu Dana hrvatskih oružanih snaga kao gosti dragovoljaca zagrebačkoga poduzeća Vodoopskrba i Odvodnja. Gurnuli su nas s leđa u času kada to baš nikako nismo mogli očekivati. Pri padu zadobio sam niz ozljeda, pa sam morao otkazati put u Makarsku i Split, kamo sam slijedeći dan trebao otići kako bih održao već dogovoreno i najavljeno predavanje na tribinama o Bruni Bušiću.

Naravno, naši junački ratnici nemaju s ovim atentatom nikakve sveze. Očito na poziv nekog ubačenog agenta, pojavila su se tamo, u zadnji čas, dvojica batinaša koje smo jedva vidjeli, i za koje očevici tvrde kako su pripadnici račanovske klike „SDP“. Račanovcima je bila nakana izazvati me te zabiti klin između mene i Hrvatske Vojske. U tomu nisu uspjeli: odrekao sam se, naime, obavijestiti i pozvati pripadnike redarstva, koje su račanovci ionako već 2000 dobrim dijelom impregnirali problematičnim kadrom. Nisam izvijestio niti špijunski žutotisak, znajući kako bi napadaj ili prešutjeli ili prikazali u krivom, za nas štetnom svjetlu. Čak nisam angažirao ni liječnike.

Napadaj sam shvatio kao signal i opomenu, izraz neprijateljske mržnje i pokušaj kazne za moje djelatnosti te ometanja i kočenja moga rada. Objektivno je pak, bez ikakve dvojbe, riječ o pokušaju umorstva.

Suvišno je ovdje i spomenuti: nitko i ništa ne će me zapriječiti u obavljanju mojega poslanja, a još manje zastrašiti. Nisam se bojao Tita i Udbe, pa se ne mislim uplašiti niti ubogih neojugoslavena i postudbaša račanovaca. Njih čeka pravedna osveta, a nas velika budućnost. Stoga:

BORBA SE NASTAVLJA – ZA DOM SPREMNI!!!

DNEVNIK (VII.)

Prie nepuna tri tjedna izvršen je na mene i Anu Lučić zlikovački napadaj o kojemu pišem u gore priloženom priobćenju. Jedan je to od desetak napadaja što sam ih do sada, u više desetljeća svojega života, doživio i preživio. Ne želim ih ovdje potanko evocirati, opisivati i komentirati. Ostavljam to za neku drugu prigodu. Za sada, tek nekoliko uzputnih promišljaja:

Nakon napadaja javili su mi se brojni kameradi, suborci i simpatizeri iz Hrvatske i inozemstva, pa i onoga prekomorskog. Izražavajući solidarnost te pripravnost na podporu svake vrste, pojedini su me upitali – posve razumljivo u takvim sgodama – zašto napadačima nisam uzvratio. Nisam iz vrlo trivijalnog razloga: nisam naime imao uza se samokres. Budući već i ozbiljno ozliedjen, pak, naravno da se nisam s očito vrlo spremnim i sposobnim, profesionalnim napadačima mogao upuštati u obračun primjenom inače mi ionako stranih borilačkih vještina. Okolnost da nisam bio naoružan, medjutim, može se u ovomu sklopu smatrati i razmjerno sretnom. Nije, naime, težko zamisliti kako bi neprijateljski sud današnje pseudoHrvatske gledao na obtuženika Mladena Schwartza koji bi, možebitno, smrtno ranio jednoga ili dvojicu drzkih nasilnika. Kakva samoobrana, kakva pravedna osveta! Deset ili petnaest godina robije čekalo bi me zbog likvidacije dvojice ništarija koji ništa drugo nisu zavriedili, a dobro nam je poznato u kakvom su stanju današnji zatvori ove zemlje i kakvi su zatvorski uvjeti, te što bi pod tim predpostavkama ostalo od mojega rada i djela!

Ne bi ostalo ništa, ili gotovo ništa. Ipak, ovako ostaje stanoviti gorak okus. Incidenti poput ovoga ne povriede čovjeku samo tielo, očekuje se da on smatra kako su mu povriedjeni i čast, ponos, dostojanstvo. Svakako, poniženje je biti ponižen do crne zemljice bez mogućnosti samoobrane i prava na nju. Čast bi tražila zadovoljštinu, ponos bi zahtievao uzvrat, a dostojanstvo ravnopravnost. I tako bi to nekako doista i izgledalo, da nemamo posla sa spodobama mraka, kao u ovom slučaju. Kada nas usred mračne šume iznenadi olujni pljusak s grmljavinom i munjama što sievaju posvuda oko nas, ugrožavajući nam život, kada nas zaskoči lajava i režava biestna džukela, ne vriedjamo se, ne osjećamo se poniženima, ne pozivamo ih na dvoboj, nego se mičemo, kao što je i primjereno kada je na djelu nadmoćna elementarna nepogoda. Na ogavnu se muhu ne puca iz topa. Čast, ponos i dostojanstvo su stavovi koji vriede medju (načelno) jednakima, uzporedivima. Je li uvjet ove vrste jednakosti neizpunjen, tada imperativ otmjenosti zahtieva da se sve te vrednote substituiraju stavom priezira spram nižega. Ni pod koju cienu ne smiemo dopustiti da budemo uvučeni u kakvu relaciju s njima. Ne može li se dakle nad takvima istoga trena provesti pravedna osveta i kazna, kako se primjerice zgazi žohara, njih se naprosto ignorira. A o etičko-pravnom problemu osvete – drugi put!

Bleiburg se nastavlja

Bleiburg se nastavlja, pa i na samom Bleiburgu. Pa i kroz Bleiburžke „komemoracije“. Iz godine u godinu isto, još i gore, sve teže podnošljivo! Bleiburžke obljetnice uzurpirala je neslavna družba sastavljena od predstavnika cmizdrave, poženstvenjene koncilaške (drugokoncilaške, ali pomalo već i trećekoncilaške!) Crkve, pa exponenata (uglavnom ex-udbaških) postjugoslavenske i neojugoslavenske pseudohrvatske kvazidržave; napokon, blefera, lopova i mešetara koji, na čelu sa zloglasnim udbaškim killerom Vukušićem, samo gledaju kako će kojega domoljuba (zbog „ustaškoga znakovlja“ na stratištu junačkih nam Ustaša!) prokazati ionako tradicionalno protuhrvatskom austrijskom redarstvu, te uzputno zaraditi i koji judin novčić prodavanjem krivotvorbi i magluštine.

Već godinama nema me na svetomu Bleiburžkomu polju. Još u vrieme emigracije bio sam na austrijskoj crnoj listi sastavljenoj u juzi, pa mi Austrija nije htjela izdati ulaznu vizu. Ulazio sam kada sam sâm htio, ilegalno (s US-pukovnikom i negdašnjim pripadnikom Ustaške Handžar-divizije, inače bratom glumice Nele Eržišnik, Ivanom Zvonimirom Marasom, koji je kao stari konspirativac znao sve granične prielaze), ali ne i na Bleiburg, gdje su bili osobiti redarstveni nadzor i paska. Nakon nacionalnoga prevrata 1990, kojega su tudjmanovci, na žalost točno, okrstili „demokratskim promjenama“, bio sam tamo nekoliko puta sve dok me (bijaše to 1997) redarstvo nije zabilježilo i označilo zbog moje knjige „Protokoli, Židovi i Adolf Hitler“. Jedan osobito bezobrazni, u civilu, zapitao me izazovno tko je to na naslovnici, kao da ga ne prepoznaje. Odgovorih: njemački kancelar Adolf Hitler. Dva primjerka su mi zaplienili da ih nikada ne vrate (nu barem su knjigu, zasigurno, dali prevesti te pročitali, i to je nešto). Ići nakon toga tamo, značilo bi zabranu ulazka, ili izgon, ili uhitbu. A uhitba bi mogla značiti dugogodišnju robiju, i do deset godinica (sjetimo se Gottfrieda Küssela i Davida Irvinga!). Čudna je zemljica ta nesretna Austrija (nekoć su ju, obratno, zvali Austria felix). Čedo pobjedničkoga mešetarenja, antihitlerovskoga secesionizma, obterećena ponovnom zabranom ujedinjenja s ostatkom Njemačke, njemački jezik godinama se eufemistički nazivao „Unterrichtssprache“ (nastavni jezik), uhodan je novokomponirani „austrijski“ patriotizam, temeljem nepostojeće „austrijske nacije“, nalik Titovoj nacional-alkemiji s Crnogorcima, Makedoncima, Šokcima, Bunjevcima, Muslimanima-Bošnjacima… Tako je na jednoj strani, ali ima i druga: Jörg Haider nastavio je u bitnomu politiku svojega predšasnika na čelu nacional-liberalne stranke Freiheitliche Partei Österreichs, Friedricha Petera, koji je nakon konačnog osamostaljenja Austrije (povlačenja okupatorskih sila) 1955 u svojoj stranki okupio stare nacional-socijaliste; nešto slično u ostatku Njemačke bilo je nezamislivo, kao i okolnost, primjerice, da je židovski socialistički kancelar Austrije Bruno Kreisky, inače častan čovjek, dosta zdravi antisemit (u najmanju ruku anticionist) i prijatelj Gaddafija, uzeo Petera u obranu od divljačkih napadaja židovskoga „lovca na naciste“ Wiesenthala, kojega je s pravom držao običnim varalicom i lažcem. I to je, dakle, Austrija. Austrija je i kada se, pred neke tri godine, u Beču održava kongres europske extremne desnice, čije se predstavnike inače tamo osudjuje na drakonske kazne…

Slika: Spomenik bleiburžkim žrtvama >>

Ipak je nama bolje u Austriju ne ići sve dok s njome (preko Slovenije) imamo granicu. Kada pak udjemo u EU, a ući ćemo u paketu s bratskom nam Srbijicom (na nju se čeka, ne na uhitbu Generala, ili na nekakve „topnične dnevnike“!), onda više ne ćemo imati granice, koristit ćemo EU eda bismo ju čim prije i čim bolje razrušili, baš kao i pokojnu jugovinu, i više nitko od kerbera demokratske protunjemačke bečke klike ne će imati pojma kada, kako i zašto netko od nas ulazi u jugoistočnu Njemačku imena Ostmark i pseudonima „Österreich“. Umjesto mene, sada je na Bleiburg išla Ana, kao i skoro svake godine. I, kao i uviek, došla puna nepovoljnih, ružnih, pače stravičnih dojmova glede austrijskoga ponašanja spram Hrvata, hrvatske organizacije hodočašća, te samoga tieka komemoracie.

Po običaju, počelo je s kaotičnom hrvatskom procedurom odlazka: prijavljeni najednoć nisu bili prijavljeni, u zadnji čas mienjano je mjesto polazka, a onda nastupa „državno“ režirana tortura: na slovenskoj se granici moralo čekati dva ili tri sata, i prema podudarnim izkazima svjedoka, taj zastoj nisu skrivili inače nam neskloni slovenski ex-Hrvati, nego je očito da je nalog došao iz Zagreba: Joco-Jaca skrbi da ne bi baš bez ikakvih zapreka i kočnica, masovno, nahrupila na Bleiburg prevelika količina Hrvata, jer, kako bilo da bilo, ipak je taj Bleiburg nekorektno mjesto mržnje, veličanja poraženoga fašizma. Joco tamo ne ide, smeta ga crnina, Jaca takodjer najradje ne bi, ali kako joj trebaju i „desni“ glasovi, pojavila se ipak, skoro incognito, pet dana prije (i to još u pratnji alibi-ministra židova Fuchsa – kad može on, mogu i ja!), da se nedajbože ne suoči s narodom, slično, svojedobno, predšasniku si Velikom Ivici, koji je bio privatno posjetio stratište na povratku s – bečkoga Opernball-a!

<< Slika: Štovatelji bleiburžkih žrtava sa obilježjima “vojske neporažene” (R.Boban)

O Bleiburžkim komemoraciama sve što je važno iznieh u svojoj knjizi „Bleiburg i Haag – Kako propadaju hrvatske države“ (2009). Tri su bitne teze u njoj do kojih mi je stalo: (a) Bleiburg je bio prie Jasenovca; (b) Bleiburg se nastavlja i ponavlja drugim sredstvima, te (c) Dosta je bilo babljeg cmizdrenja, vrieme je za muževni uzvrat! Ali se, kako rekoh, iz godine u godinu ponavljaju zapomaganje i cvilka. A Vukušić i njegova banda teroriziraju hodočastnike preko svojih austrijskih pajdaša, oduzimajući im skromne značke sa slovom „U“ u znak spomena na one što su ovdje pod tim slovom ginuli, i zbog kojih se, napokon, ovamo i dolazi, a ne zbog Vukušićevih postudbaških bandita, austrijskih antihrvata i više negoli neugodnoga ambienta što ga jednom godišnje drzko uprigode hrvatskim domoljubima i nacionalistima ti antifašistički izrodi. Ali Vukušić, sliedeći doktrinu udbaško-partizanskoga nitkova Mesića o „Bleiburžkom derneku“, ove je godine zaveo totalni teror te stvorio genuini gestapovsko-aušvicki ugodjaj kako ga inače u svojoj bolestnoj i pokvarenoj mašti zamišljaju braća antifašisti: skrivene nadzorne kamere, pokretni pritvori, marice pune specialaca pripravnih valjda na marsianski napadaj te invaziu (Ana mi tu situaciu opisuje kao obsadno stanje), zabrana ustaškoga znakovlja usred ustaškoga groblja, svenazočnost civilnih i uniformiranih redarstvenika, odore u deset boja, svi rodovi represivnoga sustava… Austrijski redarstvenici revno, drzko, cinično trgaju hrvatskim nesretnicima s crnih im kapa slova „U“, kojima su došli obilježiti svoje mrtve ustaške junake. Hrvatskom ratniku Ivanu Pandži, vodji Hvidre i invalidu bez diela noge, grubo otimaju stieg HOS-a, na kojemu čak ne piše niti „U“. Vukušić pak, još i gori od austrijskih revnika, koji su se dobrim dielom čak ponieli razmjerno pristojno, poziva se tobože na austrijske zakone, ali zapravo židov Goldstein, koji je lani u cilju manipulacie lagao da će na Bleiburg (vidi moju knjigu!), i izruguje se mrtvoj vojski razmećući se kako je „on hrvatska vojska“, zapovieda pajdi Vukušiću, a ovaj zapovieda austrijskim vlastima, koje se ponašaju kako od njih zahtieva neojugoslavenska udbo-židovska koalicia.

Tako, dakle, ruku pod ruku: Vukušić-Vukojević (i taj se nije sramio ove godine nastupiti na Bleiburgu!) terorizira, Crkva cmizdri, Država hini Hrvatsku, a svi skupa unisono zazivaju odricanje od mržnje i osvete, oprost i pomirbu te ravnovjese li, ravnovjese… I doista, ni jednom nas do sada toga nisu poštedjeli, na radost pseudodesnih umjerenjačina, koji padaju u orgiastični trans kada netko od govorećih biskupa (Puljić jedan, Puljić dva, Mrzljak ili Bozanić, Štambuk, Ratko Perić ili, ovoga puta, novi biskup obnovljene sisačke biskupije, msgr. dr. Vlado Košić) krasnoslovi o tomu kako su zločine počinili i komunisti i fašisti. Očito je legitimacia Bleiburžkih prisjećanja, uvjet njihova održavanja, u pravovjerju bleiburžko-jasenovačkoga paralelizma; tek tako, naime, sudionik pred kevom Jevropom te inim nam gazdama bjelodano dokazuje svoj antifašizam te izključivo humanitarnu, apolitičnu narav svoje nazočnosti i svoje uloge ovdje pod Karavankama, ubogom koliko i lažljivom formulom „zločin je zločin“. Tako hrvatska ljevica nonchalantno relativizira kada je u pitanju zločin nad Hrvatima. Takozvani „holokaust“ nikada ne će relativizirati, jer ne da gazda-žido: „holo“ je jedinstven, neuzporediv, on nije relativan, on je Absolut (=Bog).

Slika: Hrvatska vojska na povlačenju 1945. >>

Na Bleiburgu, tvrdi nam neprijatelj, moramo biti apolitični, inače se izlažemo opravdanu prigovoru za fašizam. Izrazio je to vrlo jasno ovogodišnji govornik uime zagrebačkoga režima, mega-Hrvatina Ivan Jarnjak, koji je 1996, kao ministar policije, odkazao poslušnost svojemu zapovjedniku, tadašnjemu šefu države, odbivši ugušiti protuhrvatski ultraljevičarski skup, zapravo pokušaj jugoslavenskog državnog udara, na zagrebačkomu Jelačić-placu (a tuče ga i glas da je mlatio hrvatsku mladež zbog izticanja hrvatskoga stiega). Jarnjak je, naime, implicite polemizirajući s novim nam šefom države koji ne želi na Bleiburg zbog „politizacie“, poručio da takve ovdje nema, da je ovdje na djelu kršćansko opraštanje (koga? u čije ime? kome? četnicima? Ustašama?). Ali, kako bi se Bleiburg uobće mogao depolitizirati? Pa i ako se na njemu samo plače, i to je politicum: poruka je, naime, da budemo politički pasivni podložnici. Ne, Bleiburg je, posve legitimno, baš mjesto politike i politizacije. Na Bleiburgu podsjećamo se diferenciacie prijatelj – neprijatelj (Freund – Feind), koja je, prema Carlu Schmittu, upravo sama bit onoga političkoga! Bleiburžke žrtve, oni mrtvi, s nama su (kako se to tradicionalno i izriče i kliče, ili treba izricati i klicati, prigodom komemorativnoga zazivanja naših junačkih predja), kao što smo i mi s njima, jer štujemo njihovu junačko-mučeničku žrtvu i sliedimo njihov nacionalističko-državotvorni put. To nije zloporaba mrtvih, to je duboko, mistično zajedništvo temeljem uvida u jedinstvenost nacionalnoga usuda, koji okuplja one prošle s onima budućima, i jedne i druge čini nerazdvojnima od nas samih današnjih, i od naše nacionalne borbe.

Na svoj način, Bleiburg politiziraju upravo i ovi mekani, robski, podložnički i ulizički i pokornički strani slugani koji tamo nas pokušavaju prisiliti na „depolitizaciu“. Njihovo propoviedanje ravnovjesja krivnje (Bleiburg = Jaso; komunistički zločini (ideoložko nasilje) = „fašistički zločini“ (rasističko nasilje) = bezumno ludilo; ni lievo ni desno, te srodne bedastoće) nije ništa drugo negoli centrumaška, pacifistička, moralizatorska, oportunistička, kapitulantska antihrvatska – politika! I odricanje od „mržnje i osvete“ (koje je politikant Jarnjak očito dogovorio s ovogodišnjim propovjednikom Košićem, jer i on poručuje istovjetno!) nije drugo doli članak nacional-mazohističke – politike! Bleiburg, medjutim, upravo treba, mora ga se politizirati i militarizirati! Pišem i o tomu u svojoj knjizi. Crkva je dobrodošla, ali ne može biti u prvom planu, da se čitav obred svede na jeftine konvencionalne poruke „volite se, ljudi!“. Nego, udio Crkve svesti na pravu mjeru, na popratnu službu Božju, još bolje, skromnu i samozatajnu molitvu, na rubu svečanosti. Bogu Božje, Caru Carevo! Predimenzionirana uloga Crkve na Bleiburžkim komemoraciama takodjer nije drugo doli klerikalizacia Države, koja je takodjer jedan od vidova – loše, doduše – politike! A osobito ako se ta uloga svede na zataškavanje pravoga krivca, kako je to ove godine učinio biskup Košić (tek je neodredjeno spomenuo zapovjednu odgovornost one vlasti), te na nedostojno i neprilično naknadno prikupljanje lemozine.

Piše mi jedan praktični katolik kako biskup i nije mogao doli svjedočiti istinu i razodkrivati laž, budući da kao „posvećena osoba“ ne može „prietiti“. Pada mi na pamet kako je Crkva, u jačim vremenima, kao ecclesia militans, itekako znala „prietiti“, i inkvizicijama i lomačama i križarskim ratovima, pa exkomunikaciama, pa čak i vječnim paklenim kaznama! U svojoj, inače posve neretorski, doista neratoborno, agramerski (prelat je doduše rodom iz okolice Varaždina, nu isto je to kajkavsko podneblje!) nježno izgovorenoj homilii, biskup je Košić korektno patriotski spomenuo i naveo neke iztaknute, od zagrebačkoga režima uglavnom inkriminirane hrvatske domoljube i / ili nacionaliste poput Vinka Nikolića, vlč. Vilima Cecelje, Mate Marčinka te Brune Bušića. Ali to su mahom bili (u duhu Crkvina shvaćanja Bleiburga) sentimentalni stihovi o patnji, ljiljanima i ljubicama, a Brunin citat potječe iz njegove mladenačke pripovjesti „Starac i život“, u kojoj on govori o čovjeku kojemu su draga sva četiri mrtva sina, premda su pali na različitim stranama. Košić iz toga, pozivajući se pritom na Bušićeva biografa Andjelka Mijatovića, izvodi pouku o pogubnoj podvojenosti u Hrvata, koju bismo mi, mutatis mutandis, isto tako mogli nazvati i „bratstvo-jedinstvo“. Srodan poriv izjednačavanju različitoga prepoznajemo u biskupovoj tvrdnji da su „sve žrtve jednake“ (e bome nisu!), kao i u biskupovoj uzporedbi Bleiburžkoga masakra s onim neuzporedivo manjim u Katynu, uzporedbi koja ga navodi na neumjestnu dosjetku o Bleiburgu kao hrvatskom Katynu. Nakon toga biskup, poput svojih bleiburžkih predgovornika iz priašnjih godina, opet zapomaže zbog izostanka suda Bleiburžkim žrtvama, implicirajući time legitimitet i legalitet titovskih sudišta, osvetničkih, dakako, a on je protiv osvete! Doduše, biskup bi prihvatio i sadašnja sudjenja, a nije mu palo na pamet diskvalificirati i sadašnju državu za takvu ulogu, koja joj je bjelodano neprimjerena već činjenicom njezina ustavno fixiranoga sliedničtva šumskoga jugoslavenskog „zavnoha“, ali i inscenirano-staljinoidnoga sudjenja jednomu Dinku Šakiću! Napokon se vlč. Košić izjašnjava za istinu onakvu kakva jest, tihu a pobjedničku, nasuprot glasnijoj ali trošnoj laži. Liepo krasnoslovi o istini koja nije na prodaju niti je predmet demokratskoga glasovanja, te o slobodi koja se ne da kupiti i koja će biti ostvarena skupa sa srećom tek kada se razsvietli istina. Istina će vas osloboditi. U duši to jest tako, ali u državi…? Za nacionalno-državnu slobodu morat ćemo se još krvavo boriti, nije dosta reći istinu! Ali ponajviše problematičnim čini mi se biskupov govor o antikomunističkim rezolucijama EU. Takav je govor i inače opće mjesto u tiradama naših umjerenih pseudodesničara, koji vode svoj zakašnjeli rat protiv pokojnoga komunizma (i naravno fašizma, kojega takodjer više nema, i još ga nema), umjesto da zarate s aktualnim, podlim i pogubnim neprijateljem naših dana, liberalnom demokracijom. Ta vrsta dodvorničtva neprijateljskoj nam kevi Jevropi ide, uostalom, ruku pod ruku s naivnim očekivanjem da će nas nama neprijateljska Europa, čim joj se sretno i veselo priključimo, osloboditi naplavina (neo)titoizma, baš kao da Europa, osudjujući negdašnji komunizam, misli pritom i na Tita, kao da joj on nije još uviek jedan od nezaboravnih saveznika i nedodirljivih korifeja njezine vlastite zločinačke i mitologizirane antifašističke prošlosti, i kao da je ta i takva Europa ikada uistinu i konačno i izkreno doplakala i dožalila svoju mezimicu jugu.

I kada je TV-voditelj na koncu prienosa iz kišne Koruške uztvrdio kako su „ovo bile molitve za sve stradalnike… (znakovita zbunjena pauza) …i sve krvnike (sic!)“, nije mogao na bolji način sažeti poruku ovogodišnjih Bleiburžkih komemoranata ravnovjesaca, ljudoljuba i mekanaca (mekušaca – malakâ), koji nam agresivno i militantno nameću mir tamo gdje se imamo prisjetiti rata i obnoviti ga u svojim srdcima – da bi preživjela i nanovo zaživjela Croatia!

Što drugo negoli ceterum censeo: Nadolazi vrieme, kada će se sveta Bleiburžka prisjećanja morati i moći iztrgnuti iz ruku vukušićevskih terorističkih izroda, crkvenih razplakanih drugo- i trećekoncilaša, te postjugoslavenske tvorevine, „bivše jugoslavenske republike Hrvatske“ (Trpimir Gudar), koja se kiti lažnim imenom Hrvatske, te kada će na Bleiburgu konačno moći predstavnici nove ponosne Države Hrvata, i njezine jake, nepobjedive vojske, izkazati dostojne, primjerene državne i vojničke počasti onomu herojskom i mučeničkom naraštaju bez kojega nikako ne bi bilo niti naše kratkotrajne Hrvatske Države 1990 – 1995, a ne će bez njegove uspomene i tradicije biti niti one nadolazeće, za koju se moramo pobrinuti da više ne nestaje, da bude za vieke vjekova!

Mladen Schwartz: Bleiburg i Haag; Kako propadaju hrvatske države. IuvenaliS SamizdaT, Zagreb 2009.

Naručbe: brzoglas / brzovid RH-Zgb-3700-169

ili mschwartz@inet.hr

Na prvu obljetnicu nastanka teksta TITO I JA (napisanoga 8. svibnja 2009, dan nakon Titova najvjerojatnijeg rođendana), predviđenoga kao proslov knjizi o Titu Darka Belušića – Belle te za moju knjigu Schwartz protiv Tita, koja uskoro izlazi iz tiska, - donosim ga na svojemu mrežopisu upravo u času kada na zagrebačkom „kazališnom trgu“ (mi ga nazivamo Trgom Poglavnika dr. Ante Pavelića!) još jednom orgijaju i u krug se sumahnito vrte umjerenjačine koji misle da će od titovaca na vlasti iznuditi, točnije, izmoljakati micanje zloglasnoga Titovog imena iz središta Zagreba, i, kako bi posvjedočili svoj potpuni idiotizam (apolitičnost), nemaju na pameti niti jedno ime heroja vrijednoga da se po njemu nazove lijepi trg, nego agitiraju za neutralno, mlačno, samozatajno, malograđansko ime „kazališni trg“. Sram ih budi! Slijedeći tekst njima na znanje i ravnanje!

>>Pohrani u PDF obliku

>>Pohrani u DOC obliku

Naputak: Kako biste pohranili text na svoje računalo, kliknite desnom tipkom miša na odgovarajuću poveznicu (za pohranu texta u PDF ili DOC obliku, kako Vam već odgovara), zatim u otvorenom mini-izborniku odaberite ‘Save target as’ (ukoliko koristite Internet Explorer) ili ‘Save Link as’ (ukoliko koristite Mozilla Firefox) te sačuvajte text na željeni prostor u računalu.

Hitler u nama i s nama

(Adolf Hitler in memoriam 1889 – 1945 – 2010)

Sviet nije stvoren za kukavičke narode.

Kada su na bojištnici ginuli oni najbolji, barem se kod kuće moglo potamaniti gamad.

Za me i za sve istinske nacional-socijaliste postoji samo jedan nauk: narod i domovina.

Nema niti jednoga načela koje bi, objektivno promatrano, bilo toliko lažno kao ono parlamentarno. U demokratskom parlamentarizmu nestaje svake praktične odgovornosti, jer ova se može temeljiti samo na obvezi pojedinačne osobe, a ne na parlamentarnoj rulji brbljavaca. Nasuprot ovome stoji istinska germanska demokracija slobodnog izbora Vodje, obveznog na preuzimanje pune odgovornosti za svoja djela.

Kada sam tako jednom lutao središtem grada, iznenada naletih na spodobu u dugom kaftanu i crnih uvojaka. Je li ovo židov? – bijaše moja prva pomisao. Je li on i Niemac?

Adolf Hitler

U naše travanjske svetčanosti [od prvoga travnja, kada je generalissimus Franco, milošću Božjom Caudillo de España, proglasio završetak španjolskoga Gradjanskog rata, pa preko bombardiranja Beograda (6.), Desetoga Travnja, rodjendana Josipa Franka (16.), mojega i Aninog rodjendana (17.), do smrti Ducea (28.) te Zrinskih-Frankopana (stradanje u Wiener Neustadtu 30.)]… – pripada i obilježba Adolfovih nadnevaka (* 20. travnja – V 30. travnja). Hitler mi je puno značio i znači, premda nisam ortodoxni niti dogmatski hitlerovac poput nekih mojih kolega na ultradesnici. I kako da ga se ne prisjetim danas na njegov rodjendan, ako i nije jubilarni: upravo bi navršio 121 godinu, i da je po doktoru Radmanu, koji najavljuje stopedesetgodišnjake, još bi bio u punoj snazi.

Već kao dječak, zastupavši neku vrstu determinizma, zamislio sam podhvat kako exkulpirati Hitlera za njegove „zločine“ (o kojima se, kao i o „zločinačkoj“ Njemačkoj uobće, danomice slušalo u obitelji i u školi): nije, naime, imao slobodnu volju, a tako ni odgovornost, bio je „predeterminiran“. Rano sam postao ničeanac, pa mi tu negdje i ničeanac Hitler nije bio stran, a kako sam razvio snažan odpor protiv spomenute obitelji i škole, već me je i prkos spram njih vodio na pravi put. I od tada pa do danas, uviek bih iznova razmišljao o tom fascinantnom i zagonetnom fenomenu Hitler. Djelomice sam mu posvetio i dvie knjige: „Protokoli, Židovi i Adolf Hitler“ (1997), te „Fašizam i religija; Studija o suparničtvu Boga i Nadčovjeka“, na kojoj, uz ostale, upravo radim.

Uistinu je nevjerojatno koliko Hitler još i sada, 65 godina nakon smrti, zaokuplja maštu i osjećaje, volju i um svojih sljedbenika, baš kao i protivnika. Ni jednima ni drugima nije dosadio, s jednakim, možda čak sve većim žarom iznova mu se vraćaju kako bi ga se sjetili, hvalili ga ili kudili. Neobično je, posebice, koliko štovatelja Hitler broji upravo u narodima koji su mu bili neprijateljski, koje je napao i ponizio (Rusi, Englezi, Francuzi, Srbi…). Nije u pitanju (samo) stanoviti nacional-mazohizam, koji je neke znamenite francuzke spisatelje (Celine, Brasillach, Drieu La Rochelle…) okrenuo fašizmu, u očekivanju da bi tadašnja ogavna, dekadentna, judeokratska Francuzka kroz katarzu njemačkog zaposjednuća zadobila snage za novi početak. Neriedko je u pitanju istinsko, izravno oduševljenje neuzporedivom osobnošću i grandioznim djelom njemačkoga Führera. To je po prilici kao kada bi se sotonisti divili Isusu Kristu.

Hitler je zagonetan i svojom komplexnošću, koja je zaslužna za brojna, posve različita tumačenja njegove pojave. O njemu su napisane neizmjerne knjižnice, veleinteres za njega ne sustaje, on privlači neumanjenu pozornost više od bilo koga, možda s iznimkom spomenutoga Bogočovjeka. Hitlera se, dakako, vidjelo kao Antikrista (ali to je počelo već s carevima Neronom u antici, Friedrichom II von Hohenstaufenom u Srednjem Vijeku… pa sve do današnjega crno-bijelog predsjednika USA). S druge strane tumačilo ga se kao okultista. Bilo je pokušaja da se oko njegova lika utemelji nova religija (zašto i ne, kada je jedan car Haile Selassie [Ras Tafari Makonnen] središte kulta rastafarijanaca, a apoteozu vladara poznajemo takodjer već iz vremena rimskih careva). Hitler je uzdizan kao avatar, prorok; heroj i genij, bogodani Führer, spasitelj arijske rase od svjetskoga Židovstva; unižavan je pak do zadrtog antisemitskog mrzitelja, židovske marionete (!?), sadističkog tiranina, imoralističkog čudovišta, ludjaka i zločinca, rasističkog fanatika, šovinista, malogradjanina, pervertita-nekrofila, neuspjelog „molera“…

Hitler je, kada se sve zbroji i oduzme, bio karizmatski Vodja, veliki njemački domoljub, veliki državnik, genialni vojskovodja, izvrstni organizator, nadahnuti govornik, šarmantni i umni sugovornik; čovjek uzvišenih vizija, čvrstih ideala, žestokih strasti, čelične volje, originalnih ideja. Dobro je shvatio svu pogibelj agresivnog židovskog šovinizma, ponudio razumna rješenja židovskog pitanja (plan Madagaskar), započeo titanski rad ne samo na uzdizanju Njemačke Nacije iz blata mizerabilne Weimarske republike, ka novoj časti, ponosu i dostojanstvu, nego i na uzpostavi nove Europe nacijâ, iz koje će biti počišćeno smeće plebejsko-terorističkog komunizma kao i liberal-demokratske dekadencije… Bio je fašist, uzmemo li, s Ernstom Nolteom, fašizam u širem smislu, na temelju onoga zajedničkog, ali uz sviest o svim osebujnostima pojedinih nacionalnih fašizama. Štoviše je u prvom razdoblju izravno prihvaćao kao uzor politiku vodje Fašizma, Benita Mussolinia, koji mu je, stjecajem prigoda, u potonjem vremenu postao štićenikom. Unatoč lošem talijanskom ratovodstvu, koje ga je koštalo živaca i napora, Hitler je svojemu fašističkom savezniku do kraja ostao vitežki, germanski, nibelunžki vjeran, te mu nakon pada velikodušno i drugarski priskočio u pomoć, i time omogućio u sjevernoj polovici Italije osnutak neobične i poviestno važne Talijanske Socijalne Republike (Repubblica Sociale Italiana, zvana „Repubblica di Salò“).

Hitler je izpravno razumio dialektiku Države i Nacije, koja je danas predmetom priepora u krugovima skrajnje desnice. Hitler je smatrao kako Država ima služiti kao sredstvo Naciji, ozbiljbi njezinih ciljeva te izpunitbi njezinih potreba. Ali mu je Država, baš kao i za talijanske fašiste, bila ujedno i cilj, koji stvara samosviestna Nacija, kao što tek Država, povratno, tu Naciju dokraja oblikuje, dovršava ju, uzdiže ju (kako sam to uobičajio formulirati) na višu razinu Bitka.

Hitlerova je zasluga što je u neshvatljivo kratkom roku od one Weimarske rugobe izgradio slobodnu i jaku, ponosnu i pravednu, stabilno i dobro uredjenu državu, te joj vratio njezine prave granice.

Hitler nije pogriešio kada je otvorio drugu frontu, protiv svojega saveznika Staljina (današnji ruski nacional-boljševici pozivaju se na obojicu, navlastito na njihov ugovor iz 1939 kao jamstvo mira i zajedničtva dvie najveće europske nacije). Hitler je, preko Hessa (njegov liet u Škotsku 10. svibnja 1941!), mislio spasiti mir s rasno srodnom i blizkom mu Englezkom (premda ga je ona početkom rujna 1939, preko poljskih provokacija, izazvala na početak Rata!), i kada je pokušaj neuzpio, a suočen sa Staljinovim vjerolomnim pripravama napadaja na Njemačku na strani Englezke, nije imao izbora negoli krenuti u preventivni rat protiv SSSRa. Uobće se Hitleru težko dadu spočitati stratežke pogrješke. Neki mu pristaše jedino prigovaraju umjerenost, što nije išao do kraja, primjerice što nije uklonio staru carsku vojsku iz koje je potekla i izdaja, te je zamienio svojim posve novim postrojbama iz (para)vojnih organizacija SA i SS. Hitlerov projekt bio je odveć grandiozan i za samu njemačku naciju, a nepovoljnom izhodu rata dopriniela je i razmjerna slučajnost nadmoći sbrda-sdola okupljenih demo-komunističkih saveznika. Hitler se na kraju razočarao u svoj njemački narod, te je gorko prihvatio njegovu propast kao kaznu poviesti za nedorastlost i manjak snage potrebne za pobjedu. Slično se i hrvatski velikan Ante Starčević morao u jednom trenutku ljuto razočarati u svoj hrvatski narod, izjavivši (u pismu pravašu – kasnijem jugoslavenu – Erazmu Barčiću iz 1875) kako ne bi popio niti čašu vode radi hrvatske slobode, jer hrvatski narod nije vriedan te žrtve.

Koliko god da je o Hitleru napisano, još će ga na desnom krilu valjati razmotriti, eda bi se uztvrdilo „ono što je živo i ono što je mrtvo“ (prema spisu „Ciò che è vivo e ciò che è morto della filosofia di Hegel“ Benedetta Crocea, neohegelijanca poput Gentilea, no, za razliku od ovoga, fašista tek u prvom času), što je dakle živo a što mrtvo u Hitleru, kao i u nacional-socijalizmu, u fašizmu, a, s obzirom na Hrvatsku, u Ustaškom pokretu… Što je nebitno, jednokratno, vezano za poviestne okolnosti, a što je ključno, neizostavno, što nas vodi dalje.

U eseju „Adolf Hitler – čovjek stoljeća“ (Mladen Schwartz, „Protokoli, Židovi i Adolf Hitler“; Croatiaprojekt, Zagreb 1997, str. 107 – 115) napisao sam i ove rieči: „Za deset godina Hitler je već na vlasti, izabran na demokratskim, slobodnim izborima. Spreman je ubrzo preuzeti diktatorske ovlasti i ispuniti svoje predizborno obećanje o ukinuću parlamentarne demokracije. Najavljivao je tisućgodišnji Reich. Reich je potrajao tek dvanaest godina. No bile su to godine silno zgusnutoga povijesnog vremena. Tih se godina biografija njemačkoga Führera poklopila sa sudbinom njemačke nacije. Hitlerov uspjeh i pad bili su spektakularni. Nezaustavljivo širenje probuđene Njemačke po svome povijesno-etničkom prostoru predstavljalo je pothvat neviđen od vremena Napoleonskih ratova. Hitlerovi pobjednički trijumfi u početnoj fazi rata podsjećali su na nadljudska djela rimskih cezara (…) Hitler je oduševio Njemačku na novu veličinu (…) Hitlera krasi tragični heroizam tako svojstven biću europskih fašizama (…) Da je Hitler pobijedio, Njemačka bi se sabrala, sazrijela bi, početna bi se obijest režima primirila. Europa bi postala zajednicom nacionalnih država pod dominacijom njemačkog Reicha i dominirala bi svijetom, umjesto da bude osuđena na polustoljetni status kondominija dvaju međusobno duboko srodnih izvaneuropskih monstruma USA i SSSR. Da je pobijedio, napokon, Hitlera bi se stubokom drukčije prosuđivalo (…) Što ostaje od Hitlera? Ostaje, neupitno, ideja samosvjesne, nacionalne države, jake, autoritarne i hijerarhijske, solidarističke, harmonijske i organske. Ostaje, također, ideja osviještene, ponosne i dostojanstvene nacije za sebe, kao protimbe kaotičnoj, anarhičnoj rulji koju predstavlja narod po sebi. Ostaje, napokon, spomenuta ideja Europe nacija.“

Donosim ovdje svoju priepisku s biologom Miroslavom Radmanom, članom Institut de France (Francuzkog instituta). Radman početno reagira na moj napis o predsjedničkim izborima i Ivi Josipoviću („Hrvati preživjeli još jedne izbore!“), donešen i u ovomu mrežopisu. Pravopis nije korienski (inače ga dosljedno koristim u ovim dnevničkim nastavcima svojega mrežopisa), budući da ni u predloženoj priepisci nije rabljen.

RADMANOVO PISMO:

Auuuu, crni Mladene, rekli bi naši susjedi! Pa koja Vas je muha ubola da se ovako okomite na SVE? Čak na bivšeg gazdu! Pukao Vam je živac, zar ne? Nećete valjda ovo pustiti u tisak? Ubit će Vas netko.

Ma prošlost naša je kriva; Hrvati hrle u EU isto kao što bi re-hrlili u Austro-Ugarsku jer su navikli dobro se osjećati kao vazali (predugo hereditarno iskustvo). Moje je iskustvo da se Hrvati boje slobode jer ih čini nesigurnim (nemaju iskustva sa slobodom) pa od straha postaju agresivni.

Ljudima je važnija iluzija sigurnosti od slobode, izvjesnost važnija od istine! Ostalo su detalji.

Čime se sada bavite? Usput, meni je za vrijeme posjete MedILSu Bandić postao stvarno simpatičan, a Ivkošić kaže da sam ja kriv što je izgubio jer sam “poznati ljevičar”. Pa nisam toliko siromašan duhom. Osobno, sve loše mi je u životu došlo s lijeva, sve dobro s desna. Što me nije učinilo desničarem.

Vi ste Mladene preambiciozni za Hrvatsku koja tone u beznačajnost. Hrvatska je vrlo lijepa zemlja nesimpatičnog, nelojalnog i naprasitog naroda. Kao i svugdje - ima i divnih, pametnih, jako malobrojnih časnih iznimaka.

Pozdrav iz Pariza,

Miro

<< Slika: Svjetski poznat hrvatski znanstvenik Miroslav Radman

MOJ ODGOVOR:

Poštovani znanstveniče Miroslave!

Hvala na zanimljivom i poticajnom pismu. Vašu dijagnozu hrvatske nacionalne psihopatologije potpisujem. I sâm sam nešto na tu temu iznio u dvije prijašnje knjige, a spremam i opširnije. To je ujedno i dio odgovora na Vaš upit čime se bavim. Prilažem Vam bibliografiju, a od svega tamo najavljenoga upravo dovršavam knjigu o Bruni Bušiću koji je blizu Vas bio ubijen, te jedan metafizički traktat (Iskon i Eshaton).

Moj je dojam, usput rečeno, da ste osobno na ratnoj nozi s metafizikom. Možda je i to razlog da ne privlačite Ivkošića: nije mu se svidjelo (a ni meni baš) ono Vaše o umiranju u orgazmu. Uistinu je pristup ponešto trivijalan, imajući u vidu dužno strahopoštovanje spram misterija smrti i onostranosti.

Vezano pak za te probleme, prilažem Vam najnoviji svoj napis o Josipovićevoj antimetafizici, neki postscriptum uz ono što sam već poslao. Neke ljude znanost (fizikalna i druga) dovela je bliže Transcendenciji, kao i umjetnost. Neke nije. Svatko ima svoj duševni sklop i svoj put.

Eto, ispalo je da se ozbiljila predočba satiričara Pešorde iz Hrvatskoga lista, kada piše kako Vi i ja diskutiramo (doduše na Mirogoju) – možda ste to čitali.

Pratio sam, vidjeh da je bilo problema s Vašim institutom u Splitu? Je li to riješeno? A ako zaokružite svoju komunikaciju s bakterijama, ne će vam izmaći Nobelova nagrada (ukoliko netko po običaju ne podmetne nogu, kako su i Krleži, da bi ju dobio „nehrvat“ Andrić).

Ni meni ne cvjetaju ruže, jer sam se odlučio za ničim ograničenu duhovnu slobodu. Prihvaćam usud koji sam odabrao, to je cijena slobode. Razapet sam nekako između politike i filozofije (pomalo i književnosti) i to ustrajno nastojim usuglasiti.

Nama treba Sve Novo, Nova Natio Croatorum. O tomu treći privjesak koji ovdje priljepljujem.

Srdačno Vas zdravi i štuje, te uspjeha u Vašoj znanosti želi

Mladen Schwartz

PS:.  I meni je neugodno da mi se baš nitko od one ponuđene dvanaestorice ne sviđa, ali što ću, ne mogu protiv uvjerenja, iznijeh argumente.

PS II: Ne bojim se baš atentatora, ali ne znam koga mislite pod „bivšim gazdom“.

MOJE DRUGO PISMO:

Štovani znanstveniče Miroslave Radmane!

Pratim pomalo Vaše izjave u općilima, pa mi tako nije promaknuo niti Vaš ponovljeni zaziv neke vrsti aristokracije (u SD od 20. ožujka 2010). Velite da demokracija „nije štetna“, ali što ćete veće štete negoli vladavine prosječnih, „mediokracije“ (zapravo dvosmislena riječ, jer može značiti i vladavinu općila, koja je, uostalom, ne samo popratna pojava, nego i dio same biti oligarhijske demokrature što smo joj izloženi na milost i nemilost) - po Vašem shvaćanju nužne posljedice ili vida demokracije.

Slijedeći je problem, međutim, u tomu da Vi one „izvrsnike“ uglavnom poistovjećujete sa specijalističkim „stručnjacima“. Ovi su pak, naravno, dobrodošli zdravoj politici kao savjetnici, ali politika mora imati svoje vlastite, autonomne političke „eksperte“, koji se zovu karizmatski vođe, autentične političke elite…

Slijedeće što je od Vas doprijelo do mene jesu Vaše riječi Goranu Miliću u Parizu: ponavljate, naime, svoju zamisao da će ljudi, zahvaljujući napretku biologije i medicine, moći (i da bi trebali) živjeti do 150 godinica. Meni se ipak čini da to i nije cilj tako vrijedan postignuća. Nije naime toliko bitno živimo li 50, 100 ili 150 godina – sve je to samo tren – važno je ispuniti svoje poslanje, zaokružiti svoje djelo. Važno je uopće imati poslanje, imati ispunjen život, život sa smislom, a puki život nema smisla; svaka životinja naprosto samo „živi“. Smisao dospijeva od duha. S tim je odmah povezano i pitanje našega vječnog, onostranog života u Duhu.

Imamo tu nekakve susjede, zovu se Žoharka i Štakorka, osamdesetih su godina, ogavne, jalne, zlobne, jugoslavenke koje ništa ne čine doli što boljima od sebe pokušavaju napakostiti, pa čak ni u tomu ne uspijevaju. I da mi to živi 150 godina, a trebalo ih je još na vrijeme smaknuti kada je vladao muževni duh i zdravi etos početkom 90-ih! I tko će se, napokon, nazarađivati mirovina za armije besmislenih, štetnih kreatura? Ne čini li Vam se, uostalom, da se već previše tih antropa nakotilo diljem planeta? Mi se pitamo kako da, mjestimice (ne posvuda: Hrvata je premalo i izumiru), reduciramo njihov broj, a Vi biste nam ih još do u beskraj umnažali! Zar nam navještate gerontokratski eon oskudice? Zar da zdrava mladež za milijarde parazita kuluči? I hoće li se praksa umjetnoga, nasilnoga dugovječja  provoditi usporedno s nastavljenim abortivnim genocidom, pa da na koncu zajamčeno isključimo sve zdravo, te „društvo“ iliti naciju pretvorimo u rezervat za starkelje koji ničemu ne služe osim da, prema Vašemu receptu, skončaju u nekoj vrsti virtualnoga pseudoorgazma kao vrhunca „životne vrijednosti“? Nije li to prejeftino, ne znači li to ignorirati sve uistinu duboke uvide  i zasade tisućljeća naše religije i filozofije?

Tut mir leid, ali smišna Vam je dakle ta i takva „filozofija“, možda Vas biologija kao znanost (slučaj je to i s brojnim drugim vrhunskim znanstvenicima) odvlači krivoj filozofiji (antropologiji, etici, pa recimo i estetici), koja ne bi smjela biti njezina stvar, nuka Vas na precjenjivanje života kao naprosto takovog! Što je to sve? Humanizam? Demokracija? A upravo držite da ste ju nadvladali! Vraća Vam se kroz prozor, u vidu etike svačijega prava na (što dulji, te superorgazmom okrunjeni) život! Ili bi pak dugovječnost bila pričuvana samo za neke. A tko će odabirati „sretnike“, po kojim mjerilima? Ili će i pritom zadnju riječ imati nekakvi demokratski parlamenti te stranački consensus. Vizija je, moram priznati, sve u svemu prilično stravična. Iznijeh, eto, svoje zamjedbe i primjedbe, natuknice i asocijacije, pa me zanima Vaše  mišljenje.

Zdravi Vas i štuje

Mladen Schwartz

PS: Nobela Vam želim, ali svakako ne za vizije o globalnoj gerontokraciji i predsmrtnom orgazmu!

U Zagrebu, 18. travnja 2010.

Netom su Hrvati proslavili (točnije: nisu proslavili!) Deseti Travnja, evo već neizbježivih dežurnih neprijatelja: srbana i židana, sa slavljima hrvatskoga državnog nadnevka na svoj način. Ne manje negoli dvie frakcie zagrebačke ćifutane morale su, odmah 11. travnja, izorgijati svoj „jom hašoa ve hagvura“, što po prilici hoće reći: holodan te junački odpor. Dakle, u Zagrebu derneči stožerna žido-obćina s kolovodjom Ognjenom Krausom, u Karlovcu (gdje je upravo, na jedvite jade, odkriven jedan židov) divljaju pak disidenti s duom Goldstein te izraelskim rabinom što su ga posvojili. Šef te frakcije, Ivo Goldstein, deklarirani je ateist. Bit će da je taj njihov „Beth Israel“ jedina vjerska udruga u svietu koju vodi nevjernik. Državna javna kuća TV prenosi ovoga puta karlovačke disidente, ali je i glavnima u Zagrebu posvećeno puno prostora u viestima. Rabi Kotel DaDon (nedavno su ga na TV prozvali, iz neznanja, „Koktel“, kako ga ja, u dobrom znanju, zovem od početka! [varijanta: Kotlet]) krasnoslovi svoje bezkrajne kadiš-molitve na žido-jeziku, a TVji ne pada na pamet prevoditi, predmieva da židovsko roblje valjda razumie hebrejski!

<< Slika: Naslovnica ‘Hrvatskog Naroda’ od 10.IV.1941.

Uzput, pada mi na pamet anekdota što mi ju je pred nekog vrjemena izpričao muftija Ševko Omerbašić: Koktel/Kotlet potužio mu se, naime, kao židov muslimanu (u Zagrebu njeguju uzoran suživot!), kako za purim (veseli blagdan u spomen na židovski genocidni pokolj nad Perziancima), kada se organizira tombola u ćifutani, zagrebački židovi kao glavni zgoditak nude – (židovsko-muslimanski specialitet) pečeni odojak!

S odojkom ili bez njega, žido-rabi sretno se uhljebio u ustaškom Zagrebu: ne mora ništa raditi, štuju ga židovi pa i muslimani, a goji još i puno više, plaćica enormna, doktorat obranjen, obitelj uživa, i ne daju se paraziti van. Kada su ga središnji židovi (ionako ateisti, kao i oni drugi) nakon izteka mandata htjeli najuriti, stvorio je s Goldsteinima, uz zdušnu podporu partizanskoga sina, ateista Mesića, posebnu frakciju, koja ga i nadalje njeguje kao rabina, dočim oni središnji, nakon dva-tri kratkotrajna lažna rabina, sada imaju lažnog i trajnog, nekog hohštaplera po imenu Luciano Prelević.

I sada karlovačkom židovanju pribiva i Mesić, koji se nedavno u nekim izraelskim novinama (koliko se sjećam, bijaše to Yediot [idiot] Achronot = najnovije viesti) ni manje ni više negoli doslovce proglasio židovom. Židi povjerovali, pa i ako nije, kao da jest: ta počasni je teklič hrvatoždernog židova Zuroffa, nije to mala čast! Mesićeva faca ozbiljna, žalosna, glava pognuta u boli, sitne (svinjske, ne baš košer!) očice tupo zure u crnu vlažnu zemljicu – kako se i doliči poklonicima religie holokausta te pristašama aušvic-mitologie. A i drugi se okupili, pilje u tlo: Jocina izaslanica – došao bi i on, ali nema moć bilokacie, bio je već naime na Mirogoju s Krausovima!, stara jugokomunjara Jarnjak (mlatio 1990 Hrvate zbog hrvatskoga stiega) kao drugi Luke Bebića, i još ministar kulture, stara jugokomunjara (i progonitelj hrvatskoga prievoda Mein Kampf-a) Biškupić… Liepo družtvo, a na Mirogoju, uz Mojsijev spomenik, još i ljepše: Joco dakle, uz njeg Jaca, te još i seljak Friščić. Odjekuju mantre, i tamo i vamo: Ne ponovilo se, ne ponovilo se! A vi upravo sami najbolje skrbite da se „ponovi“: dosadiste naime i Bogu i vragu i ljudima sa svojim žalopojkama, sa svojim izmišljotinama, sa svojim provokaciama…

Slika: Stipe Mesić i Ivo Goldstein >>

U Karlovcu, da se vratimo u nj, uz mladunče mu Ivu osušeni kepec-starac Slavko Goldstein. „Njegov“ je to Karlovac, u kojemu su Hrvati nakon poviestnoga Desetoga Travnja na smrt osudili njegova oca knjižara kao komunista (Slavko će reći: kao židova, u času kada su Ustaše mislili na puno važnije stvari negoli baš isti čas posmicati sve židove na koje nalete, a protužidovskih zakona nije još ni bilo); Karlovac, iz kojega potječe i veliki mu mentor, partizanski terorist Holjevac, muž teroristice Nade Galjer (dizanje u zrak pošte u Jurišićevoj). Goldstein je taj koji će dan poslie Desetoga Travnja, na evociranje srbskoga mita o „700 tisuća“ ubijenih Srba, Srbkinja te Srbčića, uzvratiti kako je znamenka pretjerana, recimo udeseterostručena. Slušamo to desetljećima: Srbi lažu naveliko, židovi lažu umjerenije, a hrvatski goji „objektivne“ židove kuju u zviezde. Ne shvaćaju, kukavni, koliko je podliji jedan Goldstein od tih grubih i naivnih četnika: ovima nedostaje lukavštine, što na umu to na drumu, i tko će ih uzeti ozbiljno, ali Goldsteinu se vjeruje, i k tomu honorira mu se korektnost spram Hrvata, dočim tek uvjerljivije laže, umnažajući (nakon umanjivanja) i sâm zbiljske „žrtve“ do stotinu puta. Jer, ne umanjuje on radi Hrvata, nego radi sebe, budući da, u konačnici, za obranu židovske fantastike dobiva još i hrvatski pljesak.

I što još da se kaže: u oba grada, po znanoj nam židovskoj navadi, recitira se imena navodno stradalih židova, a židovi su ili preživljenci, ili su prepisani iz newyorškog brzoglasnog imenika. Jer, kako bi primjerice samo iz Zagreba moglo u nekakvim „logorima smrti“ nestati dvadesetero djece istoga imena „Šlomo Montiljo“ ili sličnog?! I, eda bi počastio svoje gojske suljude, žido-kolovodja Kraus velikodušno izjavljuje kako „sjećanje na holokaust pripada cielomu svietu“ (a takva „stradanja“ da se više ne smiju dogoditi „čovječanstvu“, kako on nazivlje židove). Nije pitao sviet treba li njemu takva sjećanja; ali, sviet se ne pita, njemu se nameće, ne kao „počast“, nego kao teret krivnje i obveze plaćanja. Jer, u istom dahu izvaljuje žido, nije im vraćeno skoro ništa od imovine. Kakve imovine? Koje imovine? One pokradene po židovima? Ne bi li bilo u najmanju ruku pošteno ponajprie iztražiti podrietlo navodne židovske imovine, prije negoli se započne nasjedati agresivnom traženju odštete?! Bilo bi, bilo, da imamo zdrav hrvatski narod i da imamo hrvatsku državu… Ali, u takvoj, bezobraznom židovlju ionako ne bi smjelo biti mjesta!

I dok depandansa divlja i orgija po Hrvatskoj, gazda Zuroff (genocidni mesar iz Sabre i Šatile te nasljednik „lovca na naciste“, hrvatoždera Wiesenthala) obavlja svoj udio u desetotravanjskom slavlju. Upravo je, naime, uz uobičajene lekcie i packe gojskim podljudima koji to pokorno trpe, dodielio ovogodišnje ocjene svjetskim državama za predmet: borba protiv antisemitizma. Njemačka je ovoga puta prošla sjajno, dobila je najvišu ocjenu (te zacielo i odličje „dobar kelef“, što će na žido-jeziku reći: pas), jer je izvela pred sud polumrtvoga devedesetgodišnjega Johna Demjanjuka zbog „nacističkih ratnih zločina“, onih istih zbog kojih ga je svojedobno čak i Izrael bio oslobodio (a Niemac Hans-Peter Rullmann, inače veliki prijatelj Hrvatske, u obširnoj je knjigi još davno bjelodano dokazao njegovu neupletenost u inkrimirane mu radnje). No da vidimo što je s Hrvatskom. E, Hrvatska je kod Zuroffa prošla neslavno, tek s nizkom ocjenom D. A zašto to, zaboga? E zato, jer nije dostatno revna u ganjanju nacista! Ta još je Milivoj Ašner na slobodi, negdje u Beču, a on, bit će sada takodjer devedesetih, obavljao je ulogu zlikovačkoga hrvatskog redarstvenika u ilegalnoj hrvatskoj državi NDH! Tko mu je kriv: sve je to odkrio novokomponirani žido Alen Budaj (uz Mesića najvjerniji Zuroffov psić-kelefić), pa starac ima da odgovara ili ima da ga nema. Ali, nije još sve izgubljeno: kada ga šćepa i osudi na smrt, možda Erhazija ipak još zaradi Zuroffovu ocjenu C.

U čitateljskim komentarima uz ovu viest o Zuroffovoj ocjeni Hrvata čita se posve suvislih, gotovo ponosnih reakcija u stilu: pustite nas židovi na miru, gledajte vlastite zločine, dosadili ste nam već s vašim zanovjetanjem za novac itd. Jedan medjutim mudro zamjećuje: ovakvi kao Zuroff spadaju u kategoriju Mladena Schwartza i trebaju pod ruku s njim. E svaka ti čast, budaletino. Da si, od tisuća mojih objavljenih naslova, uzmogao pročitati samo jedan ili dva što ih posvetih košer-svinji Zuroffu (kojemu je, za lovačke i protuhrvatske zasluge, Mesić na odlazku još stigao dodieliti – ne manje negoli Red kneza Trpimira s ogrlicom i Danicom [ali je Trpimir volio naciste... hoću reći, Niemce!])… No, to takve i ne zanima, oni unapried sve znaju. Evo, i zato, za one koji ne razumiju, i zato dakle, ponavljam već godinama: stvoriti Novi Narod!

Deseti Travnja obilježavaju i piskarala „Jutarnjega lista“, u kojemu se nekakva Slavica Lukić zgraža da „domobrani primaju mirovine, a žrtve holokausta ni kune“. Na stranu sada što hrvatski domobrani moraju primati mirovine, baš kao i hrvatski Ustaše, premda nisam siguran da se Erhazija za njih barem na taj način skrbi, ali naprosto je laž da židovi ne primaju nadoknade, i to vrlo izdašne, pa i bivši žitelji talijanskih logora, u kojima niti „h“ od „holokausta“ nije bilo!

Slave i „celebrovi“, sliedeći s nemalim zakašnjenjem svoje slavnije uzore sa Zapada poput zloglasne pseudoMadone; slave priključitbom sekti zvanoj „kabala“, koja s izvornom židovskom kabalističkom mistikom nema nikakve sveze (kao i sve s Iztoka uvežene zapadnjačke sekte, tek je osebujnom kombinaciom jeftine simplifikacie, bezočne prievare, manipuliranja dušama, unosnog biznisa…).

Slave, napokon, kako najavih, i braća Srbi, i to preko dva svoja junaka, Tadića i Dodika, što su se, dan nakon Desetoga Travnja, sastali na bosanskoj strani legendarnoga jase, i rukuju li se i rukuju, ljube i glade, na zajedničkom poslu evociranja milijunskih žrtava Ustašâ.

<< Slika: Zastava madžarske desničarske stranke Nyilaskeresztes Párt – Hungarista Mozgalom tiekom Drugog Svjetskog Rata

Tih desetotravanjskih dana sretnija nam je viest došla iz susjedne, nekoć neprijateljske Madžarske, gdje je jedna od naših sestrinskih političkih udruga, Jobbik Magyarországért Mozgalom (po prilici: Pokret za bolju Madžarsku; jobb znači slično kao i englezko right – desno i bolje), koja je zadnjih godina prizvala u život i ponosnu paravojnu Madžarsku gardu, osvojila u prvom krugu parlamentarnih izbora oko 17 % glasova. Dečki su dielom demokršćani, ali su još više desni konzervativci, nacionalisti i antisemiti u tradicii madžarskoga agrarnog fašizma, zelenokošuljaškoga Nyilaskereszt (Strjelasti križevi). Zdravi, samosviestni Madžari ne cmizdre kako im „extremna desnica šteti“, nego joj daju svoje demokratske glasove, za početak skoro 20 postotaka! Koliko je njima lagše negoli nama!!! I što drugo, opet uime Nove Hrvatske Desnice poslah njihovom vodji, kameradu Vona Gáboru, naše srdačne čestitke.

U Zagrebu, 14. travnja 2010

Evo opet Gorana Milića na TV zaslonu (odašiljba „A sad u Europu!“, HTV I), iz Straßburga. Sa svojim grubim, samouvjerenim šarmom te dobrim poznavanjem nekoliko jezika, mogao bi biti i simpatičan, da nije napadnoga beogradskog naglaska u njegovu inače korektnom hrvatskom, te da ne dosadjuje ispitujući tako neumorno svoje sugovornike, doslovce diljem bijeloga svijeta, o banalnostima poput ciena i plaća. No, ovoga puta djelovao je doista stravično. U jednom od dva glavna grada „europske unije“, u starom njemačkom Straßburgu, Milić, kojemu inače nisu strane ni etničke teme, niti jednom riečju nije spomenuo njemačku poviest toga grada, trenutačno pod francuzkom okupaciom, pa čak niti pokazujući, na brzinu, veličanstveni, Našoj Gospi posvećeni straßburški Münster (od rieči monasterium = samostan), kako nazivaju tamošnju katedralu, što su je, kao i one u druga dva, obližnja njemačka grada, Freiburgu i. Br. te Baselu, u crvenom kamenu podigli njemački vojvode od Zähringena. Umjesto Niemaca, Milić se tamo uputio u potragu za egzotima. Tako je odkrio i dogradonačelnicu, rodjenu Marokanku. Što je još gore, uputio se i lokalnom rabinu. I što je najgore, dok se rabin još kako-tako držao, Milić je briljirao najogavnijim, najljigavijim ulizištvom, vjerujući očito da se čovjek, čim ugleda židova, mora smjesta pretvoriti u čudo od židoljublja, obzirnosti, sućuti zbog nevidjenih strahota što su ih oni prošli u Auschwitzu i sl. Joj kako ste patili, cmizdri Milić, a rabi posve sabrano i triezno uzvraća: ovdje su i kršćani bili deportirani, a židova je stradala (?!) samo trećina. Joj, „samo“, bolnom ironijom dalje ljiguje Milić, a židov će opet hladnokrvno: To je relativno. Štoviše je pohvalio Hrvate da su bili osobito skloni židovima i pomagali im (prvi put takvo što čujemo iz židovskih usta)… No Miliću još nije bilo dosta. Kada je potom nabasao na nekog turističkog djelatnika, po prezimenu Niemca, umjesto da to ipak izkoristi za priču o njemačkom Straßburgu, on je i ovoga počeo salietati sa židovskim temama, dva puta ga drzko zapitavši što on zna o „jasenovcu“, premda je bilo očito da onaj o tome ne zna ništa, niti drži da bi nešto trebao znati. Eto, za Ultimatum!ovu rubriku: Milić, počasni židov!

[Na ovomu mjestu, mrežopis je osakaćen ultimativnom intervencijom obiteljske cenzure čovjeka o kojemu je tu bio napisan hvalospjev. Morali smo ukloniti veliki i važni dio teksta, koji ćemo ovamo vratiti kada dođu bolja vremena!]

<< Slika: Eugene Terre’Blanche - vodja afrikaanerskog odpora

Radikalna i extremna desnica, ona politička i ona intelektualna, zadnjih godina broje svoje mrtve: Pim Fortuyn, Theo van Gogh, Jörg Haider, Armin Mohler, Caspar von Schrenck-Notzing, Günter Rohrmoser, Miguel Serrano, Dragoš Kalajić… Pred par dana došla nam je i viest o smrti velikoga bjelačkog borca iz Južne Afrike. Pamtim ga već desetljećima, pratio sam njegovu borbu, njegova stradanja… Eugène Ney Terre’Blanche (1941 – 2010) potomak je ranih doseljenika provansalskih hugenota iz Toulona. Bio je bezkompromisan, odlučan i odan, izvrstan govornik, radikalan i hrabar, nije zazirao ni od sile za dobru stvar, ono što se pripisuje njegovu crnačkom antipodu Mandeli. Vele da je tiekom zadnje robije prošao kršćansko obraćenje te ublažio neke stavove. Podsjeća to na rasističkoga guvernera Alabame Georgea Wallacea; nakon atentata u kojemu je ostao paraliziran, postao je liberalom. Ali Terre’Blanche u bitnomu (ponajprie u zahtjevu za neovisnom afrikanskom državom na tlu Južnoafričke republike) dokraja je bio sebi vjeran, a to svjedoči i nepromienjena politika njegove organizacije, Afrikaanse Weerstand Beweging (AWB, Afrikanski pokret odpora). Na viest o smrti njegova vodje poslah njegovim čelnicima, uime Nove Hrvatske Desnice, izraze štovanja za mučki ubijenoga Terre’Blanchea (jednoga od tri tisuće po crnim rasistima smaknutih bielih farmera nakon pada apartheida), te poruku svoje izkrene sućuti.

U Zagrebu, 6. travnja 2010,

na obljetnicu bombardiranja Beograda

Evo opet Karadžića na TV-zaslonu, iz Haaga. „Raša psihijator“, kako ga ponosno zovu njegovi Srbi. Ne mogu i ne trebam osjećati spram dotičnoga osobitu mržnju, pa ni samo animozitet. Karadžić je Srbin, i on je vodio srbsku politiku. Da sam Srbin, i ja bih bio Karadžić ili Šešelj. Zločini? Dakako, dakako. Sigurno je da su Srbi u našoj, sebi tudjoj zemlji Hrvatskoj počinili velezločine. Ali, što ćemo! Tako se na „Balkanu“ ratuje. Treba biti jači, to je ključ! A ne sentimentalna filosofia poviesti, protiv koje sam dosta napisao: vidi naskoro i u knjigi „Zloduh nevremena“! Ali ono što uviek iznova uistinu fascinira kod Karadžića i njemu sličnih, to je lagkoća kojom Srbi umiju bezočno lagati. Sve što kaže gola je laž, ali on to izgovara tako opušteno, smireno, nonchalantno, bez imalo crvenjenja, miganja, tikova, znoja, bez izdajničke mimike ili gestike, koju inače tako nepogrješivo razodkriva novokomponirana „struka“, da je očito kako i sam vjeruje u svoje bezobrazne izmišljotine. Za to pak treba umieća, talenta, samosviesti. Za to treba biti – Srbin.

Od sudionika onoga bellum omnium contra omnes iz devedesetih, evo i iz zaborava nasilno izvučenog Ejupa Ganića. I taj osvanuo na zaslonu. Što je s njim? S njim je to da su ga Englezi smjestili u pritvor eda bi odlučili hoće li udovoljiti zahtjevu Srbije da ga se izruči tamošnjem pravosudju (Srbi to zovu „pravdom“, ministrica „pravde“ im se zove). Ejup (židovski: Job) profesor je strojarstva ili nečega srodnog, rodjen je u Sandžaku, u Novom Pazaru, po kojemu je taj sandžak (pokrajina) i dobio ime (Novopazarski Sandžak; rabi se i samo Sandžak, kao totum pro parte), a sada je pod srbsko-crnogorskim zaposjednućem; hrvatski ga nacionalisti, uz BiH, smatraju dielom svetoga hrvatskog tla. Ejup je, medjutim, pod srbskom administraciom učio srbski, i počeo se smatrati „Muslimanom“, „Bošnjakom“ srbskoga podrietla. I nama je ovdje u užoj Hrvatskoj, kao predsjednik „federacije“ u BiH, probijao uši svojim srbizmima i srbskim naglaskom.

Živimo u vrjemenu sveobće izručivosti. Jedna zemlja može od druge zemlje zahtievati da zlotvora izruči u treću zemlju. Generala Pinocheta tražili su španjolski komunistički sudci od Englezke, gdje se tada sastajao s gospodjom Thacher, u koju je imao povjerenja (bio se stavio na britansku stranu u doba britansko-argentinskoga rata oko Islas Malvinas, nazvanih „Falkland Islands“). Ako sada Englezka Ganića izruči Srbiji (koja ga – nastranosti li i absurda! – tereti zbog likvdacie okupatorskih srbskih vojnika!), moći će pod stare dane u srbskoj ćuzi usavršavati svoj srbski. Srbi su opet u ofenzivi, po običaju. Spremaju se na vodeću ulogu u regionu, pripremaju sliedeću jugu, da bude formirana kada skupa sa Srbima skončamo u EU. Srbi imadu nacionalne ciljeve, ostvaruju ih ako ne ovako, onda onako; ako ne danas, onda sutra. Srbi imaju strategiu i taktiku. Srbi su državotvorni. Srbi vode politiku, znadu što je ona. Hrvati, kakvi su danas, smušeni, strašljivi, samozatajni, blesavi – nisu im dorasli. Oni nemaju politike, kako u istom povodu, na nekoj TV-blebetaljki, točno reče gospodja Starešina. Ne će je ni imati, dok im Prava Desnica ne dodje na vlast, ovako ili onako!

Dalekovidne nas viesti usrećuju danas još jednom dragocjenosti. Keva Nacije, Kumrovka Vlaisavljević-Kusur iliti teta Jaca, sastala se u Moskvi s kolegom si Putinom. Ne očekujem puno od njezinih dialoga s Rusom, premda ne želim podcieniti kontakte s tom važnom zemljom, pa i ako veleizdaja kontaktira. Plin ćemo dobiti ili ne ćemo (barem da ga bude za plinske komore!), Rusi će nam ga kao pripustiti, uz još nepoznate uvjete, izlazak na Jadran možda, ili dobitak diela teritorija: zašto ne, kada mogu mali Slovenci, mogu i veliki Rusi! Zanimljivije je ovo: Nakon službenih političkih razgovora Putin je svoju gosću pozvao na ručak (jelovnik su nam prešutjeli), a izjavu novinarima najavio je za poslie objeda. Tko bi se u demokratskoj Hrvatskoj, demokratskoj Njemačkoj ili Francuzkoj, usudio pustiti medijsku vlast da čeka! Novinari imaju prvenstvo, čak i ako vlada gladuje. Prvo se njima valja ispoviediti, od njih dati preslušati, njima položiti račune. Putin, koji nastupa kao demokrat, ipak je u svojemu stilu zadržao nešto posve nedemokratske cinične strogoće Kagebea i sovjetskih gensekâ, da ga baš ne uzporedjujem neumjestno s Ivanom Groznim i Djugašvilijem.

A hrvatski kriptomani i pseudolozi već su, vidim, opet na poslu. Fantaziraju, naime, o zaraznosti potresa. Teorija sada glasi da potresi brzaju putom Haiti – Čile – Filipini – Hrvatska. Dakle po katastrofičarima sutra ili preksutra imamo se probuditi u ruševinama vlastite nam kuće. To je, naravno, nakon Ružičke, Preloga i Andrića, za četvrtog hrvatskog Nobela. Inače me, moram okrutno priznati, potresi ostavljaju hladnim. Haiti (afro-vudu) mi je posve dalek, Čile blizak kao zavičaj moje biele rase i nekih dvjestotinak tisućica Hrvata (koliko god da su potomci jugo-masonskih doseljenika). Europa mi je još bliža, a moja Hrvatska najbliža. Nije mi svejedno kada se ruši Assisi ili Rim, još manje kada se trese u Stonu i Dubrovniku ili Bosni. Poginuli Hrvati sastavnicom su kontinuiranoga poviestnog genocida nad mojom nacijom, genocida što ga počinjaju jednako Bog i prirodni elementi kao i vanjski neprijatelj, ali i domorodac (abortivni pukomor). Medjutim, čovjek se rodi, čovjek umre. Osjetim sućut, ne ću poreći, ali što to već znači?! I ne držim da su narodi i pojedinci to bolji što jače pate. Više od potresa s ljudskim žrtvama, potrese me kakva ekološka katastrofa, koja je nepovratna. Nestaju ciele životinjske vrste, a vrsta čovjek, unatoč pojedinim, pa i masovnim gubitcima, za sada obstaje. Uostalom se poginuloga pravednika ionako smjesta katapultira u džennet, u raj. Nu zanima me kako djeluju manageri postpotresja. U Čileu, ne samo u Haitiju, nastade kaos. A država mora priskrbiti namirnice, lopuže pak na licu mjesta strieljati. Za to se medjutim hoće – države. I opet se sjetim velikoga generala Pinocheta.

U Zagrebu, 2.III.2010.

Plemeniti viteže, veleštovani i dragi suborče Zvonko Bušiću!

Sjećam se još živo onoga rujanskog dana 1976 kada sam, objedujući u jednoj freiburškoj gostionici, slučajno na krugovalnim vijestima čuo za junački pothvat Tvoje petorke. Odmah sam okupljenim šokiranim glupanima morao protumačiti pozadinu toga djela, kako sam i inače, kroz duge godine, zatucanim, nacional-mazohističkim Nijemcima morao objašnjavati temeljne motive hrvatskoga nacionalizma. Ništa nije pomagalo, mi smo za njih ostajali «jugosi», Tito njihov heroj, a tek kada je, nakratko, 1990 obnovljena nacionalna država Hrvata, stvar im se prekonoć nametnula sama od sebe. Tada su pak naivni Hrvati počeli u zvijezde kovati jednoga Hansdietricha Genschera, koji je dojučer bio šurovao s beogradskim ministarskim kolegama, ubojicama hrvatskih emigranata.

Pratio sam Tvoj usud kroz dugo vrijeme Tvojega tamnovanja, i kada sam čuo da si, s toliko zakašnjenja, ipak konačno oslobođen (upravo na dan kada je ispustio dušu drugi hrvatski borac povratnik, Dinko), obuzela me je radost, ali i stanovita zebnja: što dalje?!… Nisam se pojavio na Tvojemu dočeku (na koji su žandari Žarka Puhovskoga, uostalom, pripustili tek dio sabranoga puka), jer nisam znao hoću li biti dobrodošao. Čekao sam i s ovim pismom, ne želeći Te uznemiravati. Poštivao sam Tvoju želju za mirom i potrebu za prilagodbom staroj, a novoj sredini, novom vremenu koje si ovdje zatekao, novomu životu nakon 32 godine intermezza. Zato Te nisam tražio, nisam Ti se javljao ovih mjeseci nakon Tvojega povratka u Domovinu.

Odlučio sam napisati Ti pismo (otvoreno, jer mnijem da mu sadržinu smije i treba znati bolji dio hrvatskoga naroda) čitajući u ove Božićne dane ganutljiva i dojmljiva pisma Tvoje žene, što ih Ti je ona bila upućivala u tamnicu, a sada ih je sabrala u svoju novu knjigu «Tvoja krv i moja», kao i Tvoj razgovor sa zadarskim tjednikom milozvučnoga imena «Hrvatski list».

JULIE

Nadam se da Ti je otprije bilo poznato koliko cijenim Tvoju ženu Julienne, lijepu, dobru i pametnu – a to kod žene rijetko ide skupa. Visoko štujem njezinu vjernost i odanost Tebi, njezinu nesebičnu žrtvu, baš kao što štujem i Tvoje kreposti koje malo koga od nas rese: Tvoje domoljublje, poštenje i iskrenost, Tvoju hrabrost, odlučnost i čvrstinu, ustrajnost i borbenost, te, last not least, načitanost i pamet, a i dobar stil, koji dijeliš s Julie.

Osjećajući dakle tako za vas dvoje, i znajući od početka da smo, unatoč stanovitih razlika, bez kojih ljudi kakvi jesu ne mogu biti, na istoj, dobroj, ispravnoj strani koja se zove Hrvatska, - rado sam se svojedobno bio odazvao pozivu Tvojega daljnjeg rođaka Brune Bušića (koji me je, uostalom, bio stavio pred svršen čin, stvorivši u moje ime «Židovski odbor za slobodnu Hrvatsku»), te otišao u New York kada vam se sudilo zbog otmice zrakoplova i smrti redarstvenika Briana. Što mislim o vama i vašemu djelu bilo Ti je, kao i Julie, dobro poznato, a od Brune ste unaprijed znali i razloge mojega dolaska u NY te šestotjednog boravka u tomu gradu.

Zbog svega toga, nemalo me je bila osupnula lektira onoga mjesta u prvoj Julienninoj knjizi, «Ljubavnici i luđaci», gdje ona opisuje moj posjet u kalifornijskom joj zatvoru. Moram Te, koliko god mi to bilo mučno, a vjerujem i Tebi, podsjetiti na dotično mjesto (str. 340 hrvatskog izdanja). Julie piše da ju je posjetio «jedan hrvatski Židov», ne navodeći mi niti imena, te me uvrjedljivo svrstavajući u pasminu koje sam se, zbog Hrvatske, potpuno i nepovratno odrekao. Opisuje me kao «čudnu, pomalo sumnjivu» osobu «divlje kose, neprekidnog smiješka i blijedog lica», kao da joj se u tamnici pojavio neki nepoznati ekscentrik, možda štoviše ubačeni agent. Zar je zaboravila da sam bio uredio dvobroj «Hrvatskoga lista» posvećen ubijenom Bruni, te u to izdanje uvrstio i njezine uspomene na mrtvog heroja?! Osim toga, ona je dobro znala da sam prije toga boravio u NY eda bih, na Bruninu zamolbu, pokušao za vas nešto polučiti.Vrhunac je pak ove pripovijesti njezina tvrdnja da sam ja tražio s njome se fotografirati, na što je, veli, jedva pristala, jer da si joj Ti savjetovao ne slikati se s «neznancima» (sic!), kako se to ne bi koristilo protiv nje.

Dragi suborče Zvonko, prvi sam put u životu bio gostom nekoga kalifornijskog zatvora, i ne bi mi niti na pamet pala pomisao da se tamo uopće može slobodno fotografirati, da na tu ideju nije došao moj vodič, Tebi poznati Mile Boban, koji je zaželio zajedničku snimku, a ja nisam opazio niti najmanji znak Juliena protivljenja tom njegovom (ne mojem) prijedlogu. Ja k njoj, naravno, nisam došao kao anonimni posjetitelj, jer su posjet, po običaju, unaprijed bili dogovorili naši ljudi.

Uostalom sam se s Julie nakon susreta u tamnici dopisivao, što svakako znadeš, i što ona sama u knjizi spominje; njezina su pisma bila vrlo prijateljska, te ničim nisu davala naslutiti da je moju pojavu doživjela onako kako to poslije opisuje u knjizi.

Slika: Ljubavnici i luđaci - Zvonko i Julienne Bušić >>

Nisam odveć osjetljiv, jer dostatno držim do sebe a da bih imao preveliku potrebu očekivati još i od drugih da do mene drže. Niti želim cjepidlačiti; od ljudi sam odavna već svemu naučen, i ništa me osobito ne može začuditi. Ali me je takvo njezino pisanje ipak nemalo pogodilo, jer je ona spadala među malobrojne ljude koje sam istinski i s dobrim razlozima mogao poštivati. Žao mi je da sam takvo što morao pročitati, šteta je da se je to dogodilo i posve mi je nerazumljivo zašto me je Julie, nakon svojega dolaska u Hrvatsku, tako napadno i neumorno izbjegavala. Ne mogu vjerovati da je to ponašanje potaknuto njezinom, nedvojbeno plemenitom osobom; ako ju je tko nahuškao, takav stoji karakterno duboko ispod nje, i doista je žalosno da mu je intriga i podvala uspjela.

NEW YORK

Može biti da se nekomu nije svidjelo što u New Yorku nisam zatajio svoja politička uvjerenja: to mi, ipak, do sada nitko nije otvoreno spočitao ili uopće spomenuo (osim, neizravno, neodređeno i usputno, Boris Maruna, ali ne za mojega boravka u NY, nego skoro dva desetljeća poslije, u svojoj knjizi o vašemu pothvatu «Otmičari ispunjena sna»). Budi, međutim, siguran: da sam se tamo lažno prikazivao komunistom ili liberal-demokratom, ništa bolje ne biste prošli. Vas su osudile Juga i Amerika, i nema toga čovjeka židovskog ili kakvog mu drago podrijetla, koji bi za vas kod newyorških Židova mogao dokazati olakotne okolnosti ili iznuditi blagost. Ja Ti nikada nisam pripovijedao niti pisao kako sam sâm prošao u Jewish Congressu, gdje sam «lobirao» za Tebe, a njihov me je čelnik već s vrata počeo napadati da zagovaram «hrvatskog terorista». Kada sam ga podsjetio da je i njihova, židovska «osloboditeljska» borba uključila terorističke čine (primjerice: stotinjak mrtvih britanskih civila u jeruzalemskomu hotelu «King David», djelo cionističkog zločinca Menahema Begina, koji je u vrijeme mojega boravka u NY obnašao ulogu predsjednika židovske vlade na tlu okupirane arapske Palestine), skočio je dotičnik, da kako ja vas dvojicu smijem uspoređivati.

ŽIDOVI

Razgovor je time, naravno, bio završen, ali sam ja za cijeli život ostao obogaćen poukom da sa Židovima nema o Hrvatskoj razgovora, jer oni za sebe uzurpiraju posebna prava, te da se židoljublje i hrvatski nacionalizam isključuju kao vatra i voda. A netko me se naivno bio sjetio da bih ja u Americi mogao Židove predobiti za hrvatsku borbu, ukazujući na naše sličnosti. Ne priznaju oni nikakve sličnosti, oni su «izabrani narod» koji je, svojom neizmjernom arogancijom, proigrao izabranost u Bogu, pa se je sada sâm izabrao za najveću žrtvu u svojemu mitološkom «holokaustu», žrtvu koju se ne smije «relativizirati», te ju se, dakle, mora apsolutizirati, i tako «holo» postaje Bog Jahve - jer apsolutan, Apsolut, samo je Bog in excelsis.

I zato Te je pred dvije – tri godine nemalo kompromitirao brat zloglasnoga hrvatoždera Slavka Goldsteina, Daniel Ivin, negdašnji zaposlenik na Tuđmanovu institutu, koji je obmanuo hrvatsku javnost da se uime nekakvih «ljudskih prava» zalaže (valjda kod svojih moćnih židovskih pajdaša u USA) za Tvoje konačno oslobađanje, hineći tako hrvatskog domoljuba u vrijeme kada se je, zbog otkrivene pronevjere, upravo spremao na bijeg u London. (Suvišno je i spominjati kako je, nakon prvotne galame, slučaj pao u zaborav, te se je pripadnik zaštićene pasmine ubrzo vratio u Hrvatsku kao da ničega nije ni bilo!)

Neugodno je pratiti kako, sa svojim nesretnim robskim mentalitetom, naši suvremenici i sunarodnjaci, u toliku broju, još uvijek pjevaju nježne hvalospjeve genocidnim cionističkim imperijalistima, onima koji hoće i svjetsku državu, i državu na tuđem tlu, i državu u (tuđoj) državi, ali s činjenicom Države Hrvatske nisu se pomirili, niti to ikada kane.

DESNICA I LJEVICA

Možda je newyorška židodružba očekivala da se pred njima ritualno odreknem poglavnika Ante Pavelića. Isto tako sam se mogao odmah i Tebe odreći (jer na istom ste poslu bili, i iste ste povijesti dijelom!), pa nije ni trebalo da uopće letim preko oceana. I danas vidimo ovdje: tko se odrekne Poglavnika, vrlo se brzo odrekne i Franje Tuđmana, jer, budi nam jasno, riječ je o odricanju od Hrvatske.

Mene nije smetala Tvoja ljevoća, kao ni Brunina. Nije se ni meni netko žalio na moje desnilo – osim jedne protuhe, koja u Hrvatskoj već poldrug desetljeća igra kobnu ulogu. Ipak, koliko god da smo vjerovali u sporednost ideoloških predznaka, vrijedilo je to vani, doma ne vrijedi. Vrijedilo je u osloboditeljskoj borbi, ne vrijedi u onomu što smo isprva prepoznali kao oslobođenu državu. Hrvatstvo se u današnjoj Hrvatskoj zastupa pod desnim znakom, kako je to, uostalom, manje-više bilo i Četrdesetih. Ljevica je isto što i Antihrvatska, koja danas nesmiljeno vlada našom zemljom uime i po nalogu inozemnih gospodara, a Ti se još uvijek, ako hoćeš, možeš smatrati ljevičarem (ta svi smo mi ljevičari kao revolucionari, kao zagovornici socijalne politike…), ali si za neprijatelja fašist, ustaša i desničar baš kao i ja, svidjelo Ti se ili ne.

Sada Te ovdje blate oni isti kojima je ekskomunist Nelson Mandela (pravomoćno osuđen zbog terora malo žešćeg negoli si ga Ti provodio!) nedodirljivi moralni autoritet i politički idol. To su dakle oni kojima je uvijek u srcu ili na jeziku sloboda za Zulue i Xhose (što dalje to bolje), ali za Hrvate nikada i nikako!

Samo pogledaj što su o Tebi natrabunjali ljevičari, lijevi liberajci poput Kuljiša (kojemu je slučajna smrt onoga redarstvenika važnija od herojske geste za hrvatski narod), Ferića (za kojega je Zvonko terorist, a njegovi pristaše glupani i svinje), ili Puhovskoga (po kojemu terorist Bušić kompromitira Hrvatsku - baš kao da dotični do nje uopće drži!). I tako se naša (Luburićeva i Holjevčeva, Mikulićeva i Brunina, Tuđmanova, Tvoja i moja) «općehrvatska pomirba» nacionalne ljevice i desnice pokazala iluzijom; namjesto nje, dobili smo naime tek lažnu i pogubnu pomirbu Hrvata i «jugoslavena».

NEMAMO HRVATSKU!

U duhu te i takve pomirbe odvija se današnji naš nacionalni život. Koliko god mi to teško pada, volio bih da i Ti uvidiš kako ova Hrvatska u koju si se vratio nije naša Hrvatska, nije Hrvatska za koju smo se borili, da uopće i nije Hrvatska. «Imamo Hrvatsku» - znao je devedesetih uzvikivati negdašnji predsjednički kandidat nas radikalnih emigranata bušićanaca, Franjo Tuđman. Ja takvu danas nemam, niti je uz najbolju volju vidim.

I Ti si, nošen najčišćim osjećajima, dramatično i dojmljivo pozdravio rodnu grudu u zagrebačkoj zračnoj luci, doživio si je kao onu Hrvatsku koju smo sanjali i za koju smo bili pripravni živjeti i mrijeti. I Dinko Šakić je vjerovao da je u Hrvatskoj, u kojoj će (valjda kao na Haaškom sudištu!) «dokazati» svoju nevinost, da bi, osuđen po židovskoj komandi zbog ničega na 20 godina, nakon polovice odrobijane kazne, umro u tamnici usred svoje Hrvatske, a Hrvati su mu se mrtvom izrugivali. Ni Tebe newyorški sudac Bartels nije nazvao teroristom, nego borcem za slobodu. Teroristom si konačno postao tek u navodno oslobođenoj Domovini!

Naravno, svi oni s kojima si se u ovih pola godine družio, s kojima si razgovarao, vole Te i cijene, drže Te velikim junakom hrvatske osloboditeljske borbe. Ali oni nisu Hrvatska. Oni su danas tek skupina, u najboljem slučaju, kako-tako toleriranih uzgrednika - outsidera, pod režimom restaurirane jugovine na smanjenom prostoru. Odigrasmo, do daljnjega, igru «hrvatska država», odsanjali smo san hrvatski. Lijepo je bilo, ali prohujalo. Nema više naše nacional-revolucionarne romantike iz emigrantskih dana. Ishlapio je zanos ranih devedesetih, s obnovom nacionalističkih svetinja i muževnih ratničkih kreposti. Ponovno nam vladaju povampireni titokomunisti, opet nam svjetonazor nameću šumski antifašisti, sada sa svojim novokomponiranim pomladkom. Još jedanput nađosmo se kao roblje u rukama stranih gospodara, tuđinskih poslušnika, domaćih veleizdajnika. Tek jedan primjer: sadašnji predsjednik vlade izbjegao je lani, uz neuvjerljive izlike, obaviti već najavljeni posjet Sinjskoj alki, samo da ne bi slučajno morao susresti Tebe: ta što bi rekao svijet, što bi rekli gazde?!

Naši negdašnji suborci, kao i junaci Domovinskoga rata, poniženi gore nego srpski neprijatelj, ne sanjaju više o dostojanstvu i slobodi, nego o mirovinama i invalidninama, natežući se u očaju s tiranskom, od naroda otuđenom birokracijom, izrođenim aparatčicima i politikantima te stručnjacima za bolest «pitiespi». Heroji su umorni, nemaju više snage za borbu, a lažnom se utjehom zavaravaju da «imamo Hrvatsku». Hrvatsku vojsku nije porazio Beograd, nego Zagreb. On je dotukao hrvatsku državu.

Danas nam ne valjaju financije ni gospodarstvo, zdravstvo, školstvo i pravosuđe su u kolapsu, mladi su naraštaji obuzeti ispraznošću i beznađem, suočeni smo s neviđenim procvatom zločina, etos je zakržljao, ukus se iskvario, zavladali su ćudoređe bordelizacije i abortusa, kultura šunda, kiča i smrti. A ponajmanje su ozbiljeni naši uzvišeni nacionalni ciljevi: teritorij nam je «avnojski», dočim se Brunino rodno selo našlo u inozemstvu, kroz spavaću mu sobu ide granica dviju hrvatskih država. (Uostalom bi, u Hrvatskoj kakva nam je dana i zadana, Bruno, takav kakvog ga znamo, bio pauperiziran ili ostraciran; u zatvoru, novoj emigraciji ili pod zemljom.) Srpski nam se dušmani, po zapovjedi fantomske «međunarodne zajednice», vraćaju na mjesto zločina i na vlast. Predstoje nam prisilno dovođenje stotina tisuća egzota te potpuna demografska smrt. Sve oznake nacionalnoga bića, povijest, jezik, uljudba, temeljito su proskribirane, o njima odlučuju tuđin i neprijatelj. Ono za što smo ginuli mi vani, za što su ginuli naši ovdje – nacionalna sloboda, državni suverenitet, preselilo se u carstvo fikcija, a njihovo ponovno osvajanje bit će kudikamo teže negoli ikada u hrvatskoj povijesti, jer jugovina bijaše razmjerno malim zlom spram superjugoslavije kakvu za nas predstavlja naša neizbježiva sudba EU.

Ovom zemljom vlada ljigava, pripuznička, samodopadna rulja nesposobnih, manjevrijednih mediokriteta, koji se recikliraju i kloniraju prigodom izbornih rituala, zatvorenih za sve što je plemenito, domoljubno, nacionalističko, državotvorno, što bi nas moglo izvući iz ove sumorne kaljuže časti i pameti.

BORBA SE NASTAVLJA!

Treba nam, opstaje li nam se još uopće, dragi Zvonko, treba nam novih ideja i starih ideala, velikih vizija, svježe strasti, neustrašivih junaka, treba nam zdravog, muževnog duha pobune i otpora. Treba nam vjere, i nade, volje i borbe. Valja nam temeljito i bezostatno, čeličnom metlom pomesti ovo nagomilano smeće, početi ispočetka, stvarati Sve Novo! Tko li će ovoga puta napisati, a tko ostvariti Poziv na dostojanstvo i slobodu? Znam da je nezahvalno povratnicima iz emigracije, negdašnjim emigrantskim borcima i uznicima, baš kao i domovinskim ratnicima, iznositi mučnu istinu: «Nemamo Hrvatsku!». Za što smo se onda borili, zar doista naši napori nisu urodili plodom, zar su patnje i žrtve bile za ništa, je li uludo proigran naš život, je li sve bilo suvišno i besmisleno?

Nije, nije, ali samo ako budemo svjesni da se borba nastavlja! Vjerujem da si se odmorio, sabrao dojmove, snašao se u novoj sredini i novom životu. Vjerujem i da u toj nastavljenoj borbi mjesto, jedno od ključnih mjesta, pripada tebi – s Tvojim krepostima i sposobnostima, zaslugama i iskustvom. Zato me je, usput govoreći, pomalo začudila Tvoja nedavna izjava da bismo trebali odbaciti tradicionalni pozdrav «Za Dom Spremni!» uime civilizacije. Takvo razmišljanje ostaje na pozicijama prihvaćanja kriterija naših neprijatelja. Ali oni nikada ne će biti zadovoljni s nama, osim ako im se dokraja ne priklonimo. U emigraciji kao i u Domovini, bili mi lijevi ili desni, sinovi Ustaša ili partizana, liberali ili konzervativci, što god mu drago, ako smo riječju i djelom, srcem i dušom, stajali uz Hrvatsku, zvali su nas, kako rekoh, ustašama i fašistima, ili desničarima, ili možda ognjištarima - koliko god se neki od nas pokušavali braniti od tih kvalifikacija.

Hrvatskoj ne šteti pozdrav «Za Dom Spremni!», kako nam sugerira neprijatelj koji nas hoće razoružati. Hrvatskoj naprotiv šteti ako se, u neprijateljevu duhu, odričemo junaka iz pretprošloga rata, njihovih vođa i Države, pa bili oni u ponekoj pojedinosti i manjkavi. Mi ćemo im sami odrediti mane, s našega, hrvatskog stajališta, s obzirom na hrvatske potrebe i probitke - umjesto da prihvatimo dušmansku logiku koja nam radi o glavi. Jest, treba biti civiliziran, ali ne će nam biti ni civilizacije, niti kulture, pa niti gologa opstanka, ako za Hrvatsku, za naš jedini Dom, ne budemo spremni: neprestalno, i danju i noću, na svakom mjestu, na svaki način, i snagom ideje i snagom mača. Naše, ah, ultracivilizirane stranke, stvorene po kalupu svojih gospodara, ne viču «Za Dom Spremni!». Jer za Dom i nisu spremne, nego su spremne tek za vlastite probitke, za veleizdaju i za vođenje Hrvatske najkraćim putom u propast. Zato i jesmo tu gdje jesmo.

Čista srca, i s dubokim poštovanjem spram Tvoje osobe i djela, sročih ove redke. Nadolazi vrijeme velikih kušnji, vrijeme odluke, vrijeme prevrata. Kako reče netko kojega su ozloglasili pa mu ne smijem ime izreći, - svijet nije stvoren za kukavičke narode. Život, nacionalni život, nacionalizam, jesu borba, a u borbi pobjeđuje jači. Prava se, pa ni nacionalna, ne serviraju na pladnju, ona se - tko to bolje znade od Tebe! – uzimaju, ona se uzurpiraju. Ništa još nije gotovo, ništa riješeno, ništa ostvareno. Tek nam predstoji grandiozna borba za čast i opstanak Hrvatske Nacije. Već se čuju ratnički bubnjevi, odjekuje zvuk trubalja. Pozivaju nas tamo gdje nam je mjesto, Tebe, mene i sve nas!

Zdravi Te, štuje, te blagoslov Svevišnjega na Tebe, Julie, i na naš napaćeni hrvatski narod zazivlje Tvoj suborac

Mladen Schwartz

U Zagrebu, na Božić 2008 – Novu Godinu 2009