Schwartze Garde

I. PLEBEJSKA DEMOKRACIJA.

Demokracija, kaže Julius Evola, obilježava sutonska vremena. Reklo bi se da je i ona sama jedan oblik dekadencije, posljedica opadanja aristokratskog i elitnog patosa; ranga, hijerarhije i autoriteta. Demokracija plemenitu i otmjenu dužnost vođenja naroda prepušta… samom narodu! Pritom u demokraciji naravno ne vlada narod, a i kako bi! – nego vladaju prosječne i sive, manjevrijedne stranačke oligarhijske klike. A stranke, koje štete već svojim mnoštvom, dijeleći narod i zavađujući njegove dijelove, u pravilu su međusobno posve slične, pa promjena stranaka na vlasti ne donosi nikakvu temeljitu političku promjenu. Stranke nisu kadre rješavati probleme, ali su vrlo sposobne u stvaranju problema kojih bez njih ne bi bilo.

Demokracija je plebejski, mlačni i vrlo skupi vid vladavine. Ona stalnim izbornim ritualima prekida kontinuitet vlasti, biračko tijelo zaluđuje lažnim nadama i manipulacijom, narodni usud prepušta izbornoj lutriji, a potom totalitarnom regimentu gorem od onih totalitarizama u koje liberalno-demokratska ideologija uvrštava komunizam, fašizam i nacional-socijalizam.

II. VRAŽJI IZBORI.

Demokratski izbori nisu od Boga. Prava je vlast ona izabrana od Boga, a ne od manipuliranog biračkog mesa. Izbore je izumio drug vrag i on ih organizira kako bi narod ponizio i zaveo, te ga u konačnom broju koraka dotukao. Bog je, reklo bi se, aristokrat, jer je ljude stvorio različitima, što implicira borbu i prevlast elite, dočim je vrag demokrat, on svete razlike poništava i izruguje im se. S time je povezano da Bog djeluje u ratu, dočim u miru očito abstinira i prepušta djelokrug Sotoni. To je bjelodano već i usporednim uvidom u karakter naroda i pojedinaca u ratnim i mirnodobskim vremenima. Barem nama Hrvatima s iskustvom zadnjega rata, kao i onoga što mu je predhodilo te uslijedilo, taj uvid ne bi smio ostati stran. I ako narod ne smogne snage odoljeti sotonskoj napasti, onda mu ide kako trenutačno i ide narodu Hrvata.

III. DEMOKRACIJA I VRIJEME.

Demokracija, nadalje, za razliku od zdravog konzervatizma koji narod i državu vidi kao organska bića, a vrijeme promatra u sveukupnosti njegove tri dimenzije, očituje posve nastrani odnos spram vremena. Glede sadašnjosti, demokracija prikriva istinu o onomu što je u njoj bitno, ističući u prvi plan ono banalno i trivijalno, sporedno i nevažno. Glede budućnosti, ona vara, podvaljuje, dajući lažna obećanja. A glede prošlosti, koja je također sveta, koja je najbliža vječnosti jer ju niti Bog ne može promijeniti, demokracija se ogrješuje još i ponajviše. Ona ju naprosto prezire, jer vjeruje samo u „opipljivo“, u empirijski izravno dano. Zato ona, skandalozno, povijest, veliku povijest u kojoj je Božji narod ukorijenjen, prepušta – povjesničarima, dakle znanstvenicima, „stručnjacima“ – i to ćete od njezinih eksponenata slušati dan za danom.

IV. DEMOKRATSKI EGALITARIZAM.

Rekosmo da demokrat vrag ništi razlike. To je ključni grijeh demokracije. Ona zastupa načelo jednakosti, a jednakost je vrhovna laž. Demokracija u svojim ključnim povijesnim deklaracijama laže kako su „ljudi rođeni jednaki“. Ona je za jednakost pojedinaca, spolova, naroda, rasa…, a ako se i suoči s činjenicom njihove različitosti, onda ju ona svodi na povijesni nesporazum, na nepravedne okolnosti koje valja mijenjati. Ako jednakost i ne postoji, treba ju stvoriti. Tako demokracija u svojemu totalitarizmu postaje teroristička. Ona hoće nasilno izjednačavanje, formalnu i sadržinsku jednakost, gospodarsku, socijalnu i političku, jednakost pred zakonom, jednakost „šansi“… sve, samo neka je jednako. Vrag izjednačava, Bog distinguira. Ljudi su po Bogu i svojom naravi različiti. Ali naravne razlike ne moraju se na društvovnom planu zrcaliti u autentičnoj hijerarhiji. Postoji i lažna hijerarhija, invertirani rang, gdje ološ vlada a istinske su elite pokorene. To i jest tipična oznaka demokratskih režima.

Premda demokracija tvrdi kako su ljudi naravno jednaki i ujedno slobodni, jednakost i sloboda se isključuju. Jednakost je protiv slobode, kao i protiv pravednosti, jer pravednost zahtijeva: suum quique (svakom svoje), pa time implicira prihvatbu razlika, a sloboda predpostavlja i slobodni rascvat različitih ljudskih posebnosti. Tako se demokracija očituje kao nasilje nad razlikama, slobodom i pravdom, kao nivelacija i uravnilovka.

V. JEDAN NAROD vs MULTI-KULTI.

Formula jednoga markantnog ovovjekog režima glasila je: Ein Volk, ein Staat, ein Führer. Dakle, nacionalna država koja obuhvaća sve pripadnike naroda (ne manje i ne više od toga), i na čelu te države i toga naroda ima biti jedan Vođa, a ne neki rotirajući demokratski kolektiv. Svakako, i nacional-socijalizam imao je svoju barem naizgled demokratsku dimenziju, mobilizaciju masa, a aristokratski kritičari s desna spočitavali su mu stoga i stanovitu plebejštinu.

U suvremenoj demokaciji, na tragu njezina egalitarizma, umjesto Vođe vlada poliarhija (prema izrazu što ga je uveo Robert Dahl), mnogovlađe, raspodjela moći na više središta. Umjesto jedne artikulirane i definirane države demokracija potiče višedržavne, nadnacionalne tvorbe, te brisanje njihovih međusobnih granica kao jamstva identiteta i suvereniteta, esensije i egzistencije, samobitnosti i samosvojnosti. Napokon, umjesto naroda kao nacije-za-sebe, nudi se puko pučanstvo, zajednica „građana“ podvrgnutih primjeni načela multietniciteta i multikulturalnosti uz savršeno ravnodušje spram zbiljnosti onoga nacionalnog.

U skrajnjoj instanciji ova će sklonost, težnja i usmjerba, ukoliko pravodobno ne narastu snage otpora, dovesti do nepovratne uspostave univerzalne, globalne svjetske države o kojoj sanjaju nastrani kozmopoliti već stoljećima, i koja će umjesto jedne države ponuditi jedan Svijet, umjesto jednog naroda jednu mješanu Rasu, a umjesto jednoga Vođe jednu totalitarnu, tiransku i terorističku svjetsku Nadvladu. To će biti konac sviju razlika, konac sviju konaca, absolutna kapitulacija ljudskoga roda.

VI. DEMOKRACIJA STVARA PODČOVJEKA.

Egalitarna demokracija svojom naravi potiče nižu ljudskost. Ona podupire antropološki i etički tip koji je orijentiran prema vrednotama golog preživljenja, prema uščuvanju i pospješivanju života kao pukog životarenja. Demokratske vrednote stoga su pretežito tjelesno-tvarne, čovjek demokracije isprazan je i plitak, nesvjestan i usudbeno uronjen u vrijeme, živi samo u vremenu i za vrijeme. To se očituje i u njegovu bezostatnom pristajanju uz demokratski duh vremena. Na društvovnom planu on otjelovljuje malograđansku egzistenciju koja se kloni velikog i opasnog, herojskog i tragičnog, smrti, vječnosti, duha. Zato demokratski čovjek, kao ni demokratska politika, ne poznaje stegu i žrtvu, uzvišene svrhe, ideje i ideale. Demokracija i njezini „građani“ zaokupljeni su stoga pretežito gospodarsko-novčarskim problemima, materijalnim uvjetima života, jeftinim užicima te tvrdoglavom koliko i bezuspješnom potragom za „srećom“. A demokratska se politika u bitnomu svodi na bavljenje samom sobom, na blebetanje i praznu proceduru.

VII. HRVATSKA TRAŽI NOVOG GOSPODARA.

Kada je 1990 i susljednih godina nakratko bila obnovljena Država Hrvatska, odmah se u njoj mogla nazrijeti klica njezine propasti u riječima njezina predsjednika, Franje Tuđmana, kako ne vidi alternative za kapitalističko gospodarstvo i za liberalno-demokratsku politiku. Nakon sloma komunizma moglo se posegnuti i za drugačijom državom: Jakom i ponosnom, autoritarnom i totalnom, svojom, suverenom, razmjerno samodostatnom. Ali on nije za to htio čuti. Trebalo je bez razmišljanja i kritike mehanički preuzeti navodno uspješni, prevladavajući inozemni model, a time i stranu dominaciju nad Hrvatskom. Ponovno je progovorio instinkt hrvatskoga roba: trovarsi un’altro signore (prema izričaju papinskoga legata iz 1526, kako ga navodi Krleža). Hrvati su se junački odhrvali beogradskoj despociji u ratu, da bi u miru smjesta posegnuli za slijedećom despocijom, ovoga puta bruseljskom.

VIII. UZGOJBENA ULOGA RATA.

Zato sam, parafrazirajući Matoša, uporno ponavljao onu: Dok je rata, bit će i Kroacije. Povijest nam je pokazala kako su obje hrvatske države XX stoljeća trajale dok je trajao rat. Vojnici i nacionalisti prizvali su ih u život, a civili i internacionalisti / kozmopoliti ponovno ih utopili u nadnacionalnim i prutuhrvatskim zajednicama: 1945 kao i 1995. Rat kao vjerni pratitelj ljudske povijesti svih prostora i razdoblja, fenomenološko-hermeneutičkom uvidu (onomu hoji hoće razumjeti njegovu bit) očituje dvojnu, dvoznačnu narav. Neprikladno bi bilo nijekati ono što je slikar Goya ispisao kao naslov glasovitoga ciklusa gravura, bakroreza: Los desastres de la guerra (o strahotama španjolskoga rata za neovisnost o Francuskoj između 1808 i 1813). Rat uistinu donosi smrt i robstvo, bijedu i nesreću, razaranja, pljačke, velike patnje velikog broja ljudi, pa i onih posve nedužnih. Ali rat, prihvaćajući izvjesnost Smrti, u suočenju s njom i samom životu pridaje iznimnu važnost, a nesentimentalnim odnosom prema oduzimanju života potvrđuje kako zadnja riječ pripada Besmrtnosti. Rat je vidljivi argument nepokolebljive zbiljnosti protiv mekanog demokratskog prenemaganja s dokinućem smrtne kazne. Osim toga, rat kao granična situacija mobilizira ne samo ljude kao vojnike, nego i najplemeniti udio u čovjeku; od obične vucibatine i protuhe može on prekonoć načiniti junačinu ispunjenu vjerom i voljom, spremnu na stegu i žrtvu, na domoljubnu samozatajnost, nesebičnost, solidarnost i odanost visokom idealu.

Nedavni je rat, poput onoga iz Četrdesetih, Hrvata neviđeno uzdignuo, da bi ga potom demokracija sramotno srozala, pače dobrim dijelom dotukla. Uz pridodanu tvarnu, gospodarsku bijedu te izostanak više duhovne sfere koja ispunja i sokoli, obuzeli su ga depresija i apatija, pesimizam i defetizam, ravnodušje, malodušje i praznodušje. Dočim rat homogenizira, objedinjuje, uzvisuje, demokracija razbija i atomizira, parcelizira i trivijalizira. Ona vrijeđa višeg čovjeka, koji demokraciju ne može ne prezirati, a onoga nižeg dokraja ponižava, svodeći ga na objekt manipulacije, na biračko meso i brojku.

Demokracija je načelno obuzeta plitkim utopijskim pacifizmom, ona je savršeno neherojski politički ustroj. Rečeno je kako demokratske države među sobom ne ratuju: tim gore za njih! Uostalom, bilo je ipak i demokratsko-demokratskih ratova, ali ustrajni mar najveće demokracije na izvažanju svojega političkog modela, eda bi se iz pozicije lažne hijerarhije i primjenom karikature Nadčovjeka usrećilo antidemokratske urođenike, bez prestanka je na dnevnom redu.

IX. BOGOVI I RAT.

Osim što je demokrat, vrag je pacifist. On hoće mekanog, ranjivog čovjeka. Bogovi pak oduvijek stoje u tijesnom odnošaju spram rata, navlastito kao bogovi rata u svim starim religijama: Ares i Mars, Indra i Wotan, Anhur i Perun. Mir može zadobiti božansku dimenziju tek kao pravedan završetak jednog rata i navještaj slijedećega, intermezzo između dva rata. Mir po sebi utopija je i zločin. Sveti karakter rata koji ga približava božanstvu potječe od njegova hijerarhijskog ustroja koji je također od Boga, jer on je htio ljudske razlike i rang, te potječe od blizine rata i Smrti, budući da Smrt uvijek sluti Besmrtnost u okrilju božanske Transcendencije. Bogovi ratuju među sobom, a od kada je povijesti, bogovi sudjeluju i u ratovima između ljudi. U Trojanskom ratu Trojance podupiru Apolon i Ares, Afrodita i Artemida. Na ahejskoj (danajskoj, grčkoj) su strani Hera i Atena, Hefest i Hermes i Posejdon, te polubog Ahil. Židovski bog Jahve štiti svoj izabrani narod u ratovima. Sin Božji, Bogočovjek upozorava kako nije donio mir, nego mač. Sveti arkanđel Mihovil zapovijeda svojim Nebeskim Vojskama. Sveti se ratovi, Križarski ratovi, džihad, vode u Božje ime, svijetlo se i sveto oružje blagoslivlja, ratnici sa sobom nose krunice, a Boga se moli prije polaska u bitku, ali On će se oglušiti ako čovjek samo zapomaže za mirom, a sam ništa ne učini kako bi svetim ratom polučio pravedni mir.

X. NACIONALNA DIKTATURA ILI SMRT!

I, da na kraju ponovim zaključak jednoga svojeg nedavnog govora: Nama danas, umjesto olinjale, dekadentne i plebejske parlamentarne liberal-demokracije, treba režim koji će umjeti u miru uščuvati i uzdići nacionalne kreposti što ih inače potiče rat. U stanju mira pozitivne strane rata preuzima politički sustav autoriteta i hijerarhije, nacionalne diktature, aristokratsko-elitistička totalna država koja narod općom mobilizacijom preodgaja, oplemenjuje, te ga uzdiže na višu razinu Bitka. Takve smo vladavine imali u prvoj, ali mjestimice i u drugoj polovici XX stoljeća, i imat ćemo ih opet. Jer, drugoga nam spasa nije.

O zadaćama nacionalnih elita u tekućoj pripravi nacionalne revolucije

I. Domovinski rat 1990-1995, zajedno s junačkim obranbeno-osloboditeljskim Hrvatskim ratom 1941-1945, treba uobličiti u jedinstveni hrvatski nacional-politički mit XX stoljeća, iz kojega izvire hrvatska legitimacija i dužnost suverene i samostalne, neovisne i slobodne nacionalne države na podpunom poviestno-etničko-geopolitičkom prostoru.

II. Osobitost sadašnje hrvatske situacije sastoji se u tomu da se, zbog nedostatne nacionalne sviesti i dezorientiranosti hrvatskoga puka u mirnodobskim uvjetima nametnute mu liberal-demokracije, te zbog nejedinstva i nespremnosti nacionalnoga lagera, uzurpacijom vlasti po umjerenjačkim neojugoslavenskim klikama izjalovio podhvat uzpostave nacionalne države kako je započet i provodjen kroz Domovinski rat, te da se stoga s prve faze nacionalne revolucije, nakon neuzpješnog intermezza 1995 – 2001, mora odlučno prieći na drugu i konačnu, koja će dovesti na vlast elitne nacionalističko-državotvorne avangarde. U okvirima sadašnjega formalnog legaliteta te posvemašnje slabosti vladajuće garniture, nacionalni se prevrat može provesti nekom vrstom pučkoga puča kao proširenog zahvata gradjanskog neposluha u granicama zakona. Pasivne, beznadne, depolitizirane mase moći će se privući tek kada uznapreduje taj proces.

III. Odkazati svaku podporu, svaku poštedu sadašnjoj vladajućoj garnituri, kako vlasti tako i oporbi, i svaki vid kolaboracije s njome. Ne priznati joj nikakve olakotne okolnosti ili „dobre strane“. Razodkriti svu laž njezinih obećanja, razkrinkati njezine iluzije, pokazujući njezinu bit u bezostatnom služenju imperialnim interesima judeo-masonske internacionale.

IV. Prihvatiti činjenicu da naši korjeniti i skrajnje zaokupljeni borci trenutačno predstavljaju manjinu u lageru nacionalne desnice (sa svim njezinim pravašima, bloketašima, hrastašima & Co), a ova pak manjinu u spektru današnje malogradjanske, oportunističke, pače veleizdajničke, jugoslavenštinom i pseudoeuropejštinom zadojene hrvatske politike. Prosvjećivati uporno, uztrajno i sustavno narodne mase da uvide kako je nacionalna revolucija jedini put oslobodjenju Nacije i uspostavi Države, obrani identiteta i suvereniteta hrvatskoga naroda. Dok smo u manjini, dužnost nam je ukazivati na pogrješke umjerenjaka i promicati neminovno preuzimanje državne sile po nacionalnim elitama.

V. Ne liberalno-demokratski gradjanski parlamentarizam, to je bio i ostao korak natrag u odnosu na poraženi komunizam, čiju je formu valjalo uzčuvati i učvrstiti, te ju izpuniti novim sadržajem. Nego: autoritarna i totalna nacionalna država hrvatske nacije, obnovljenoga stališa ratnika, radnika, seljaka te nacionalističke inteligencije. Ponovna izgradnja te jačanje vojske i policije, reduciranje birokratske kaste te uklanjanje svih parazitskih slojeva. Smjenjivost državnih činovnika, koji trebaju biti plaćeni ne iznad prosječne plaće kvalificiranog radnika.

VI. Pripremiti preduvjete za temeljitu obnovu poljodjelstva navlastito na ekološkim načelima, uz revitalizaciju sela i seljačkoga stališa, te nacionalizaciju svega privatiziranog, opljačkanog i razprodanog.

VII. Nacionalizacija svih banaka i stvaranje jedinstvene Hrvatske narodne banke pod nadzorom buduće nacionalne vlasti.

VIII. Priprema uzpostave nacionalnog socijalizma po hrvatskoj mjeri.

IX. Žurno sazivanje obćenitog kongresa svih desnih nacionalnih skupina radi dogovora o zajedničkoj strategiji i mogućnostima neodgodivog ujedinjavanja u konkretnu i djelatnu stegovnu jedinstvenu frontu.

X. Uzpostava tiesnih dodira s europskim kameradima radi konkretnog prizivanja u život Nacionalističke internacionale protiv provincialnog izolacionizma i centrumaša sviju boja.

SREDIŠNJI STOŽER SNOPa

ZAPOVJEDNIČTVO

Pri čitanju Manifesta Diversizma, prikladno je slušati skladbu „Also sprach Zarathustra“ (1896.) Richarda Straussa, koju možete upaliti klikom na ‘Play’ izpod ovog uvodnog texta.

Platforma za Novi Eon

DIVERSIZAM

Diversizam je ime za svjetonazor koji, na filozofijskim temeljima i s političkim konzekvencama, nasuprot svakom egalitarizmu, zastupa stajalište razlikâ (diversitates). U našemu svijetu, dominiraju i važne su razlike, a ideologijom jednakosti one se nasilno suzbijaju. Jednakost je nepravedna, pravda se protivi jednakosti. Razlike valja ustvrđivati, priznavati, potvrđivati, poštovati, čuvati, braniti, jačati, razvijati i produbljivati.

TEMELJNE RAZLIKE

Razlikuju se, ponajprije, Bog i svijet, svijet i čovjek, čovjek i Bog, onaj i ovaj svijet, duh i tvar, duša i tijelo, život i smrt, sloboda i nužnost (ili robstvo), vječnost i vrijeme. To je temeljna razlika, dvojstvo, dual: razlika transcendencije i imanencije. Uvid u navedene razlike spašava nas od pogibli idolatrije (čovjeka), panteizma (poistovjećivanja Boga sa svijetom) te materijalizma (koji niječe duh).

OSTALE RAZLIKE

Razlikuju se međusobno stvorenja ili slojevi bitka: kamen, biljka, životinja, i svaka ta vrsta u samoj sebi. Od svih njih razlikuje se čovjek. I međusobno ljudi su stubokom različiti: netko je žena, netko muškarac; netko je svetac, netko genij ili junak; prorok ili mučenik; luđak, zločinac ili mediokritet. Netko je velik, netko mali: ne samo stasom, nego i duhom, značajem, osobnošću. Različitima ih je stvorio Bog, svakom je dao njegove darove, da ih na Zemlji različito očituju, a stajalište po kojima su ljudi jednaki pridržao je samo za Svoju visinu. (Ljudi se razlikuju i djelovanjem svojih specifičnih grijeha.) Nadalje, različite su ljudske pasmine, ne samo po boji kože. Različiti su kontinenti i njihove duše, narodi, njihovi jezici i uljudbe, različite su vjere, uvjerenja, ideje – i sve su te razlike bogodane. Time se ne tvrdi da je sve to različito ujedno i jednako vrijedno: i vrijednosti su različite.

ŽENA

Žena se od muškarca razlikuje anatomski, fiziološki i duševno. Temeljem tih razlika nadaje se i potreba socijalnog razlikovanja, različitih uloga spolova. Feminizam, koji ženu hoće mehanički i nasilno prispodobiti muškarcu, najveći je zločin protiv žene. Zdravo društvo mora naći puta povratu spolova u njihove naravno-tradicionalne okvire, radi njihova skladnog, solidarnog suživota, obnove obitelji, te urednog odvijanja društvovnoga života u cijelosti.

Slika: Caspar David Friedrich - Tetschen Altar (1807.) >>

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

KOLEKTIVIZAM I INDIVIDUALIZAM

Diversizam predstavlja rješenje vječne dileme između kolektivizma i individualizma. Za mase: kolektivizam; za heroje: individualizam!

ODNOS SPRAM BOGA

Koliko god nas izvanjski svijet, nutarnjost vlastite duše i ljudsko tvoriteljstvo mnogostruko putili Bogu te nam ukazivali na Nj (bogokazi), izravnoga dokaza Božje opstojnosti u strogom smislu nema, niti nam je Božja daljina uvijek bliska. Budući da On svoju neupitnost čovjeku ne nameće, čovjek je mora tražiti; kada je nađe, našla je i ona njega. Iz te se okolnosti, s onu stranu dogmatskog teizma, ateizma ili agnosticizma, nadaje dužnost bogotražiteljstva, koje znači Put prema Bogu, Apsolutu, Svemu. Time se temelji ljudski odnos prema Transcendenciji.

KRŠĆANSTVO

Ako je tek filozofija, ideologija, ljudski svjetonazor – Kršćanstvo se mora napadati zbog njegova univerzalizma i egalitarizma. Ali uvijek je moguće da je istina, štoviše, mnogo govori tomu u prilog, da je Krist uistinu uskrsnuo. Ako je tako, Kršćanstvo je Božja istina i s njome se ne polemizira, nego se u njoj traži dublji, viši, Božji smisao. Pa ipak, ako i propovijeda jednakost, Kršćanstvo to čini s Božje visine. Na Zemlji, ono prihvaća razlike ljudi i naroda, različitost darova i poslanja – kako ih je Bog stvorio.

TRANSCENDENCIJA I HIJERARHIJA

Priznavajući Transcendenciju, priznajemo i Hijerarhiju koja u njoj korijeni: Bog je, naime, htio razlike i različitu vrijednost Stvorenja.

INTUICIJA

Najdublju istinu o Bogu, o svijetu, o samome sebi, čovjek kojemu je dodijeljen dar spoznaje doseže intuitivno, a ne iskustveno, razumski. Intuicija, u jedinstvu s iracionalnim, voljnim i vjerskim, s meditacijom, kontemplacijom i mistikom – jedina je naša poveznica s Bitkom.

ZNANOST

Shvaćena kao empirijska i racionalna disciplina, znanost je zaokupljena područjem imanencije; pitanja transcendencije ostaju joj strana. Znanstvena svijest, uza svoju tehničku uporabu, orisava ozračje ovosvjetskoga života. Mogućnosti znanstvene spoznaje su beskrajne. Tek ostaje odgovoriti na pitanja poput onoga o skrajnjoj strukturi tvari, o nastanku života - a napose ljudskoga -, o cilju velikog svemira, ako je Zemlja jedina oaza smisla u njemu. Jesmo li na početku ili na kraju povijesti, što još ljudskomu rodu preostaje? Hoće li čovjek opstati i naseliti čitavi kozmos? Što li ćemo o njemu, na fizikalnom planu, još doznati? Ali, sva se ta pitanja tiču ovosvjetskog opstanka. Problemima duhovne biti, svrhe i smisla, općeg i nužnog, vječnog, apsolutnog i nepromjenjivog, Boga i duše, slobode i besmrtnosti, posljednjih stvari i onoga života – može se tražiti odgovora samo od religijske vjere i filozofijske intuicije.

ČOVJEK U SVIJETU

Ukoliko je kao duh potekao od vječnoga, Božjeg duha, koji je duh vječnosti, čovjek se, radi autentičnosti svoje egzistencije, mora odupirati slučajnom, promjenjivom i nametnutom duhu vremena. Višem čovjeku svojstveno je i zadano njegovati prijezir spram svega robskog, podaničkog i pokorničkog. Malograđanski konformizam i oportunizam predmetom su njegova najdubljeg gnjušanja. On ne kalkulira i ne taktizira, ne sklapa kompromise, nije sklon udobnom životu, nego se otvoreno zalaže za istinu i pravdu, ne bojeći se sebe ni svojih ideja. Svjestan je da se zalaže za ciljeve koji se ne smiju izdati pokoravanjem nižim interesima. Viši čovjek nije mekan, on je tvrd. Svjestan je svoje konačnosti, svjestan kontingencije (slučajnosti), nesavršenosti, ne-sretnosti zemaljskoga života, ali ne zaboravlja na svoje zemaljsko poslanje, niti na pouzdano nebesko utočište.

<< Slika: Arno Breker - Bereitschaft (1939.)

NOVI ČOVJEK

I Kršćanstvo i komunizam i fašizam htjeli su poboljšati vrstu čovjek, nastojeći usavršiti ono što mu je imanentno, ali i prekoračiti njegove granice u smjeru utopijskog. Kršćanstvo čovjeka usavršava osobnim obraćenjem, komunizam vjeruje u «totalnog čovjeka» budućnosti posredovanjem revolucije, a fašizam vjeruje u Nadčovjeka, koji je već i do sada na djelu u velikim ljudima: misliocima, umjetnicima i narodnim vođama. Granice se ljudske naravi ne mogu prijeći, ali poticati ono više u čovjeku koji je rođen za ono više, pomoći ozbiljenju maksimuma ljudske naravi, moguće je i potrebno.

NEMA UNIVERZALNE ETIKE

Za različite ljude primjerene su različite moralke: ne traži se od svih isto, niti su svi istovrijedni predmet ćudorednoga postupanja. Razni ljudi – razni životni ciljevi; neki vrijedni, neki bezvrjedni, ili nepostojeći. S druge strane, nije svaki čovjek apsolutni cilj; samo je Bog Apsolut. Kada ne bi bilo tako, bilo bi nemoguće, štoviše, nezamislivo, tražiti od pojedinca da se, u ratu ili u miru, žrtvuje za Dom, da posluži kao sredstvo višega cilja. Dakle: ne od svih jednako, i ne prema svima jednako!

HEROJSKI ETOS

Višoj, plemenitoj, otmjenoj ljudskosti pripada etos ispunjenja višega cilja, traganja za smislom i vrijednošću. Život nema smisla ako nije posvećen nečemu što ga nadilazi i za što se uvijek može mrijeti, i zato je život običnoga čovjeka, nepreglednih masa običnih ljudi, život posvećen pukom preživljenju, bitno besmislen. Viši je pak život avantura i rizik, žrtva i askeza, hrabro i odgovorno ispunjenje dužnosti. On se ne prosuđuje po sitnim slabostima (mane, poroci, grijesi… jer, čovjek nije dobar), kojih svak imade, nego po skrajnjoj svrsi i mjeri odanosti koja joj se posvećuje.

ŽRTVE

Potrebno je rehabilitirati ideju masovnih žrtava za velika djela, za spas ostalih, za budućnost, za uzvišeni cilj, za simbol, za uščuvanje našega svijeta, za Božje ime. Čovjek je smrtan, no ako se, inače možda i beznačajan, ugradio u veliko djelo, ostat će besmrtan i na Zemlji i na Nebu. Kako bi nastajala veličina, kako bi njezini tvorci bili slobodni od životnih pritisaka, opravdano je robstvo ljudi koji nisu kadri živjeti stvaralačkim životom.

ESTETSKO PROTIV ETIČKOGA

Život nije dobar, ali je lijep. On nema ćudorednog ispunjenja: uvijek ostaje konačan, nesavršen i mučan. Ali on može imati estetskog opravdanja: u njemu je moguće stvaralaštvo kojim nastaju velika djela. Stoga vrijedna umjetnina ili umotvorina može biti važnija od pojedinačnoga ljudskog života.

EKSTREMIZAM

Za dobar, važan, veliki cilj uvijek valja biti radikalno i ekstremno; dobro nije dobro kada je umjereno dobro.

SPOLNI KODEKS

Kako je čovjek, po mogućnosti, i nad-životno, duhovno biće, važno je olakšati odvijanje višega sloja u njemu neometanog nižim porivima. Svi prostori i sva vremena zauzdavali su stoga ljudsku spolnost, da čovjek ne bi postao robom naslade i sveo se na stroj za zadovoljavanje nagona. Seksualna etika štiti dostojanstvo i višeg i nižeg čovjeka, jer i onaj niži može naći primjereno, premda neizravno ispunjenje u dosluhu s Božanstvom, obavljajući pošteno svoje dnevne dužnosti te rađajući djecu koja će ga rangom možda nadići.

Čovjeku je primjerena spolnost koja produljuje vrstu, čak i ako tome u svakom svojemu očitovanju ne služi. Stoga je homoseksualnost nedostojna čovjeka, no sve dok predstavlja nastranost naravi, može se i mora tolerirati kao privatna stvar. Organiziranje, institucionaliziranje, propagiranje homoseksualnosti pak, politički pritisci homoseksualaca u službi emancipatorne ljevice, zavođenje mladeži, homomanija – neprihvatljivi su. Nasilno pometnuće («abortus») prvorazredni je zločin, dočim pojave poput pornografije ili prostitucije spadaju među spolne prekršaje, koje zdrava država mora suzbijati.

PRAVA SU RAZLIČITA

Postoje nebeska i zemaljska prava u smislu različitih prava višeg i nižeg čovjeka. Ideologija fantomskih «ljudskih prava» nije drugo negoli sredstvo političkog pritiska i ucjene u službi prava jačeg, ili sredstvo mekšanja zdrave nacionalne substance. Ali, prava nisu zapisana na inteligibilnom nebu, nego ih formuliraju različiti interesi. Čovjek napokon ima samo ona prava koja je vlastitom snagom uspio uzurpirati. U državi ne treba biti nekog univerzalnog i egalitarnog prava (kako se je to uvriježilo po revolucionarnom prosvjetiteljstvu XVIII stoljeća), već konkretnih pravica i odmjerenih sloboština (na način Srednjega Vijeka), sukladnih općemu probitku.

PRAVDA

Čovjek čovjeku ne može suditi (ne može mu dosuditi ne samo smrt, nego ni zatvor, pa čak niti globu), ako to nije u Božje ime. Bog kažnjava preko nas, preko onih među nama koji za to dobiju snage i ovlasti. Svaka kazna je odmazda, to je njezin najdublji smisao. Zato kazna mora biti prispodobiva zločinu. Gdje nema države, ili gdje ona zakaže, odmazdu u Božje ime smije provesti pojedinac.

SMISAO POVIJESTI

Svjetska povijest je ponajprije, sama po sebi, baš kao i pojedinačni ljudski život, besmislena; ona nema cilj, ne predstavlja jednosmjerni put napretka, i ništa se uistinu bitno u njoj ne mijenja. Ona se odvija više ciklično i spiralno negoli linearno. Nakon jednog opadanja uvijek slijedi novi uspon, i obratno. Glavnim svojim tijekom, ona je pustinja kojom teče široka rijeka krvi. Ali, u njoj postoje oaze smisla, vrijednosti, veličine. Te su oaze velika ljudska djela, plodovi genijalnosti i junaštva koji se mogu pojaviti u svakom vremenu. Povijest se dovršava tek s onu stranu povijesti.

SENTIMENTALNA POVIJEST

Moralizam i dekadencija osuđuju povijest zbog njezinih zločinstava, ne shvaćajući da ona pripadaju u okvire ljudske naravi i same biti povijesti, te da su neizbježiva popratna pojava svemu velikom. Život je okrutna borba. Povijesti se ne može suditi sa stajališta plačne sentimentalnosti. Povijesne žrtve tiču se samo njihovih bližnjih, te naroda u kojemu se dogode. Povijesti sudi samo Bog, a povijesnim velikanima Bog, povijest i narod. Inscenacija sudova za osuđivanje pobijeđenih (ili čak pobjednika) i sama služi uspostavi ili učvršćivanju jačega, koji nije sentimentalan.

Slika: Ivan Meštrović - Pobjednik (1928.)>>

RAT

Čitava je ljudska povijest jedan neprekinuti rat. Ništa veliko, ništa do čega je ljudima stalo, nikada nije nastalo bez rata. Nakon 1945, kada su masonski gospodari svijeta sebi bili umislili, ili odhinili, da više ne smije biti ratova, vođene su do danas stotine oružanih sukoba. Uza sve nevolje što ih sobom donosi, kao i popratne zločinačke pojave, rat uzdiže ljudsku narav, oplemenjuje čovjeka, čini ga stegovnim, hrabrim, pokornim autoritetu i hijerarhiji, pripravnim na žrtve, sve do žrtve vlastita života. Rat je najprokušanija škola bolje ljudskosti. Bez rata ne će se moći okončati niti veliki povijesni prevrat što predstoji svijetu.

TEROR

Svaki je rat ujedno i teror – on zastrašuje, zastrašuje sila oružja i silna vojska pod zastavama. Ali teror u užem smislu način je ratovanja onoga koji nema mogućnosti da bi vodio rat, nema države koja bi ga organizirala i naoružala. Teroristički pokreti i akcije u suvremenom svijetu plod su nenarodnih despocija i tiranija, nepravdi u međunarodnim odnosima, nacionalnog tlačenja, imperijalnog širenja bahatih velesila bez ovlasti na hegemoniju. Terorizam je uvijek odgovor na državni teror, poticao ovaj od vlastite ili strane države.

NAJNOVIJA POVIJEST

Prema načelu væ victis, demokratski su ratni pobjednici 1945, uz brahijalnu vojnu silu, poslijeratni teror, te politički ustroj (istočna pučko-komunistička demokracija, zapadna parlamentarno-liberalna demokracija), nametnuli i svoje tumačenje povijesti XX stoljeća. Tim tumačenjem, protudemokratski su fašistički pokreti proglašeni apsolutnim zlom, a demokratski ustroji apsolutnim dobrom. Demokracije su, osobito one zapadnjačke, svaki pokušaj revizije pobjedničkih dogmi kriminalizirale, zaprijetivši neovisnim povjesničarima strogim kaznama. Ipak, jedan od preduvjeta nadvladavanja aktualne krize jest i slobodno djelovanje historiografskoga revizionizma unatoč svim zaprekama.

DRŽAVA

Država nije povijesna kategorija. Ona temelji u Božjoj volji i ljudskoj naravi. Stoga ona, kao i svi drugi stupovi našega svijeta, kao i svi drugi vidovi ljudskoga tvoriteljstva pod Božjim okriljem, sama sobom nosi nešto sveto. Ipak se time ne želi zagovarati teokracija, nego se, dapače, smatra potrebitim da se država oslobodi zajedništva s bilo kojom zemaljskom crkvom: ako je država autentična, Bog će u njoj uvijek biti izravno na djelu. Autentična pak država ima biti jaka, stroga i pravedna, korporativna i organska, stališka i kastinska (ali bez nepremostivih međukastinskih granica), nacionalna, socijalna i solidaristička. Ima biti elitna i aristokratska, utemeljena na načelima autoriteta i hijerarhije. Ima biti totalna, totalitarna, što znači da mora odgovorno skrbiti za sve odjeljke narodnoga života. Država uzdiže nesvjesni narod na razinu samosvijesne nacije, uzdiže ga na višu razinu Bitka.

VLADAJUĆI SLOJ

Njegovi bi predstavnici morali u sebi ujediniti svećenika, filozofa i ratnika, genija, junaka i sveca, brahmana i kšatriju, samuraja i mandarina, odanog transcendenciji i hijerarhiji – sve u jednom. Oni će u sebi imati i nešto od faraona i cezara, od starih i novih diktatora, apsolutnih monarha… – budući gospodari Zemlje! Taj se tip mora izgraditi kao zamjena za današnje bljedunjave i sive mediokritete, kakve su samozvani judeomasonski gospodari svijeta delegirali da nam uništavaju narode i države, ljude i prirodu, pa i same svete temelje našega opstanka.

NACIJA I NACIONALIZAM

Nacije se, kao i ljudi, rađaju i umiru, ali one su ipak naravni okvir ljudskoga zajedništva, jer pojedinac ne može opstati sam, dočim je čovječanstvo preširok abstractum. Zapravo ne rađa nacija nacionalizam, nego obratno, svijest, volja i osjećaj konstituiraju naciju (inače u pravilu mješavinu raznih etnikuma) kao usudbenu zajednicu tla i krvi, povijesti i uljudbe. Nacija je stoga nešto kvazi-transcendentno; nije poput Boga vječna, apsolutna i nepromjenjiva, ali je daleko trajnija i čvršća od svojega pripadnika; nalik Bogu, kategorično nadilazi pojedinca i očekuje od njega bezuvjetnu odanost, te, načelno i prigodice, i žrtvu osobnoga života. Nacionalna zajednica uključuje sve naraštaje: uz današnje, i one prošle i buduće, i svima je odgovorna. Kozmopolitsko dokidanje nacija duboko je protivno ljudskim instinktima i potrebama. Nasuprot tomu, potrebno je ozračje međunarodnog suživota različitih nacija, slobodnih i suverenih, samostalnih i nezavisnih, protiv imperijalne nadvlade neke od njih nad ostalima.

REGIONALIZAM

Suvremeni je regionalizam nastao, s jedne strane, kao izraz obnovljenog osjećaja vezanosti za iskonsku krv, za tlo i dijalekt, a s druge, kao simptom iscrpljenosti modernih nacionalizama. Veći narodi mogu, organski obuhvaćajući narod u jedinstvenu cjelinu, pojedinim regijama lakše pružiti doziranu autonomiju negoli manji, kojima regionalizam razbija nacionalno jedinstvo. Regije su svakako jedna od sastavnica kontinenta, navlastito europskoga, ali su nadnacionalna suradnja i povezivanje regija štetni, čak i pogubni. Nacija je važnija i temeljnija od regije, no one mogu suopstajati u dijalektičkom odnosu. U Africi, pak, temeljna je etnička jedinica pleme, i jedan je od preduvjeta ozdravljenja afričkoga kontinenta revizija umjetnih kolonijalnih granica pojedinih država, u kojima bi se našlo i više međusobno zavađenih plemena, dočim su njihovi dijelovi ostali u drugim državama. Etnički i jezično prilično homogeni (hispano-indijanski) južnoamerički podkontinent treba što je više moguće – i kao protutežu sjevernoameričkom imperijalizmu - politički ujediniti, a australsko prapučanstvo zaštititi. Azija, uz oslon na Europu, s Rusijom kao posebnom euroazijskom jedinicom, treba se usredotočiti na okupljanje oko tri stožerne zemlje: Japana, Kine i Indije.

VOJSKA

Vojska je drugo lice države; ona je država prema vani, ali i prema unutra. Zato politiku treba militarizirati, a vojsku politizirati.

GOSPODARSTVO

Politika je uvijek iznad ekonomije. Već i sam izbor gospodarskoga modela i sustava stvar je političke odluke. Osim toga, na gospodarstvo utječe i duhovni habitus, pa i religijska svijest. Država ne teži profitu nego veličini, ali svi pripadnici države moraju biti oslobođeni bijede, ponajprije svojim pravedno plaćenim radom.

OKOLIŠ

Ljudska je dužnost sredstvima politike štititi Božje stvorenje: radi Boga, svijeta, ljudi i posebnih naroda. Ekologija je ključno sredstvo u uščuvanju, u konzerviranju, posuđenoga nam, danog i zadanog svijeta. Ekologija je stoga bitna sastavnica desne politike, premda ju je u XX stoljeću uzurpirala radikalna ljevica, koja je, pozivajući na zaštitu svake ptice i svakoga stabla, u istom dahu zločin nasilnoga pometnuća nježno nazivala «pravom žene na svoj trbuh». Na zaštiti okoliša moraju surađivati države i narodi, jer ugrozba okoliša ne zna za granice.

KONZERVATIZAM

Nije konzerviranja, uščuvanja, vrijedno što god. Ono što naprosto jest, što je u ovom ili onom vremenu bilo, može biti i bezvrijedno. Ne valja konzervirati puki status quo. Konzervirati treba ono što je vrijedno uščuvanja. Ako takvoga nema, treba ga stvoriti, pa onda konzervirati.

MONARHIJA

Tradicionalno i arhetipski, monarhija se čini naravnim političkim ustrojem. Monarhija se ne suočava s problemom naslijeđa, omogućuje kontinuitet vlasti, te načelno jamči nacionalno jedinstvo i svim stališima blisku očinsku vlast. Svakako, oduvijek je i posvuda bilo dobrih i loših monarha; loše se nije moralo trpjeti, nego ih se moglo i svrgnuti, kako nam pokazuje povijest. Nakon pobjede protumonarhističkih revolucija od XVIII do XX stoljeća, stvari ne stoje dobro za apsolutnu nasljednu monarhiju. Neke njezine prednosti mogu preuzeti različiti oblici izbornih autokracija i karizmatskih diktatura.

ARISTOKRACIJA

Posve je naravno da oni koji vladaju ne budu osrednji ili loši, da moraju biti najbolji, jer samo tako najbolje će se služiti općem probitku. Uz tradicionalnu monarhiju ide i nasljedno plemstvo, koje je – do faze dekadencije - zaslužno za ono najviše što ga je čovjek kroz povijest stvorio. Elite valja prihvaćati, obnavljati ili stvarati na svim razinama: političke i gospodarske, duhovne i moralne.

DEMOKRACIJA

Antička demokracija nije uključivala čitav narod (primjerice, robovi i žene nisu imali politička prava), a moderna demokracija neizravna je, što će reći da ni u njoj ne vlada cjelina naroda, nego oligarhija najčešće manjevrijednih delegiranih predstavnika. Laž je demokracije u pretpostavci da su ljudi jednaki i da je većina u pravu, te da su brojka i snošljivost vrijednije od istine i pravde. Suvremena parlamentarna demokracija komplicirana je, pokvarena je i skupa, brblja a ne odlučuje, te svojim strankama razbija nacionalno jedinstvo. Službenim demokratskim pravovjerjem pak ograničava i progoni slobodni duh. Narodu ne treba demokracije, nego vođe. Pogodnosti demokracije valja svestrano koristiti kako bi se ona dotukla. Poželjna je samo organska demokracija, u kojoj autentični vođa besvjesni narod uzdiže nad njega samoga, izražavajući i štiteći njegov pravi probitak.

LIBERALIZAM

Liberalizam je protiv slobode, on ne podnosi slobodnog čovjeka. Liberalizam nas nježno porobljava, stvarajući iluziju slobode. Njegov govor o slobodama i pravima je neiskren. On je totalitarno i inkvizitorski protivan svakomu ne-liberalnom svjetonazoru ili političkom pokretu. Izvorno nastavši kao korektiv demokracije, on se s njome stopio u neraskidivi amalgam. Pod izlikom slobode i prava, liberalizam čovjeka iskorijenjuje iz njegove naravne organske zajednice, pretvara ga u apsolutni individuum i prepušta ga samome sebi. Nakon smrti komunizma, liberalizam, u sprezi s parlamentarnom demokracijom, najveći je neprijatelj čovjeka i njegova svijeta, podliji negoli što je to komunizam uopće mogao biti.

KOMUNIZAM

Komunizam je bio moderna eklektična mješavina plebejske demokracije, oligarhijskog pseudoelitizma, tiranije centralnog komiteta, terora KP i utopijske iluzije. Komunizma više nema: i marksistička teorija nakon sloma konkretnih režima izgubila je na utjecaju i posve se marginalizirala, a raspadom SSSR-a više ne prijeti ni komunistička varijanta imperijalizma. Smrt komunizma širom je otvorila vrata nadiranju liberal-demokracije u još neosvojena područja, te uspostavi njezine globalne prevlasti. Bilo bi bolje da je komunizam odumro postupno, oslobodivši se svojih najslabijih strana - primitivnog dogmatskog ateizma, državne ideologije i isključivo planske privrede, a zadržavši ono zdravo: jaku državu i vojsku, narodno jedinstvo, autoritarnu i hijerarhijsku vlast te strogo pravosuđe, pa i stanovito prihvaćanje nacionalnog načela (jer komunistički internacionalizam, za razliku od građanskog kozmopolitizma, nije bio bezostatno protivan naciji). Kroz unutarnju reformu komunističkog ustroja naskoro bi se iskristalizirale nove, svježe elite. Ovako će biti neusporedivo teže ozbiljiti isti model rušenjem neosjetne, blage, dekadentne liberal-demokratske terorističke tiranije.

ANARHIZAM

Hvalevrijedna je anarhistička strast slobode, opiranja opresiji, volja za autonomnim određenjem pojedinca. No, za najveću većinu ljudi anarhistički ideal neostvariv je i nepoželjan. Tek iznimni čovjek ima pravo izreći ono «non serviam» (ne, ne ću ti služiti!), ali i to samo ljudima, a nikako Bogu. Anarhizam niječe svaki autoritet, i državu i religiju, vjeruje da su ljudi dobri, jednaki i da mogu u spontanoj zajednici opstati bez države. Sve su to zablude i iluzije. Anarhistički ideolozi i borci osporavali su političke ustroje, te izvodili atentate na okrunjene i neokrunjene glavešine. Međutim, kada im se, u španjolskom građanskom ratu, vlast valjala ulicama, nisu je bili kadri uzeti - jer su protiv svake vlasti.

FAŠIZAM

Nastavši prvih desetljeća XX stoljeća, fašistički su pokreti obećavali ponuditi uvjerljivu i djelotvornu alternativu tiranskom komunizmu i jednako tiranskoj, ali ujedno dekadentnoj demokraciji. Da nije igrom ratne sreće izgubio rat, fašizam bi uspio u svojoj misiji. Kada je jednom poražen, lako ga je bilo od mnogo gorih protivnika optuživati za diktaturu, ratne zločine, rasizam, imperijalizam (u kojem su fašiste daleko nadmašili liberal-demokrati i komunisti!), kič obnove Rimskoga Carstva… Fašizma više nema, ali od njega ostaje patos idealizma, aristokratizma i ljudskih razlika; volje, borbe i žrtve; dužnosti i hrabrosti, muževne stege i otpora ženstvenoj sentimentalnosti. Pod terorom ratnih pobjednika riječ «fašizam» postala je kukavnom poštapalicom za sve što se antifašistima ne sviđa. Fašizam po mnogim značajkama ostaje najbolje što je u svojoj politici iznjedrilo XX stoljeće. Valja, međutim, razlikovati ono što je u fašizmu živo od onoga što je u njemu mrtvo.

DIKTATURA

Svaki je oblik vladavine diktatura manjine nad većinom, pa i u demokraciji, koja se nazivlje većinskom vladavinom, vlada zapravo klika slučajnih odabranika. Potrebna je, međutim, odgovorna, požrtvovna, benigna diktatura, oslobođena tradicionalnih manjkavosti despocija i tiranija - kako bi povela narod u smjeru njegova dobra, te ga uzdigla na višu razinu Bitka. Narod sam sebi pomoći ne može, sobom vladati ne umije, a demokracija ga kvari i izopačuje.

POSTMODERNA

Već zadugo ideolozi pripovijedaju o «smrti ideologija». Danas, na početku Trećega tisućljeća, svijetom ipak vlada ideologija – jedna jedina, liberal-demokratska, agnostička, pluralistička, relativistička i permisivistička. Ništa ne znamo, nema čvrstih dogmi, i zato je svakomu dopušteno misliti i činiti što ga je volja, miješati ideje i ideale kako god hoće, ne vjerovati čvrsto ni u što, samo ne smije dovesti u pitanje antidogmatsku dogmu demokracije. Ovakvo stanje duha uglavnom je istovjetno s takozvanom Postmodernom. Jedan od proizvoda Postmoderne jest i eklektična umjetna religija New Age. Postmoderna je posljednji akord Moderne na izdisaju, i sada je riječ o tome da se obje nadvladaju.

DEKADENCIJA

Naše kasno postmoderno vrijeme sekularno je i demokratsko, ono je vrijeme egalitarne emancipacije i lijevog totalitarizma, vrijeme otuđenja od autentične ljudskosti (koja je uvijek različita za različite vrste ljudi), napokon, vrijeme posvemašnje dekadencije, opadanja, sustajanja, iscrpljivanja i linjanja. Nema više duhovne discipline, velikih vizija, velikih ideja i ideala, uzvišene umjetnosti, duboke filozofije. Zamiru stroge kreposti, karakter i volja kapituliraju, utočište se, umjesto u Bogu i stvaralaštvu, pronalazi u banalnom užitku, niskim požudama i strastima. Norme ne obvezuju, sve je dopušteno i legitimno. Razvrat se proglašava poželjnim, dobiva aureolu kreposti. Pacifizam i okultizam postaju obvezatnim člancima vjere. Problem je svjetskoga trenutka kako dokrajčiti dekadenciju koja je obuzela naš svijet. Uspije li se u tom naumu, svijet je do daljnjega spašen. Ako li ne, općenita je propast neizbježiva. Ipak, dekadencija nije samo propadanje svega vrijednog; ona i sama propada, iscrpljujući se u sebi. Ne znajući pak kako će se i kada to zbiti, moramo je dotući.

GLOBALIZAM

Oduvijek je bilo nadnacionalnih, protunarodnih, internacionalističkih, pače, kozmopolitskih projekata. Obijesni čovjek umislio si je da između njega kao pojedinca i apstraktnog «čovječanstva» ne treba posrednika. Ali još nikada ta nastrana zamisao nije kao danas dospjela mogućnosti ostvarenja. Neprijatelji naroda hoće svjetsku državu. U njoj bi razmjerno brzo nestale sve bogodane razlike ljudi, naroda i rasa, političkih ustroja, tradicija, običaja i ideja. Globalizacija je uzela maha: narodi se udružuju u unije, liberal-demokracija postaje svjetski propisani svjetonazor, amerikanizam univerzalna kultura, a engleski jezik lingua franca čitavoga svijeta. Pošasti globalizacije može se suprotstaviti samo globalno, na njezinu terenu.

ŽIDOMASONERIJA

Židovi su zagonetan narod. Ako ih je Bog uistinu izabrao, onda ih je kroz čitavu povijest, nevjerne, On i kažnjavao. Od samoga početka ostali su im narodi bili neskloni. U Antici su bili zazorni zbog neštovanja poganskih božanstava, od Kršćana su proganjani kao ubojice Spasitelja, u moderno vrijeme kao narod drugačiji od ostalih, opterećen osebujnim usudom, dospjeli su na udar rasizma i nacionalizma. Nakon izlaska iz geta, nakon emancipacije što im ju je donijela Revolucija, Židovi se postupno infiltriraju u narodni život svojih gostoprimaca, često hineći asimilaciju, a zapravo stvarajući potajnu državu u državi, kako bi neopaženo promicali svoje globalne vlastite probitke. U XIX, a osobito XX stoljeću, Židovi su postali financijski, politički i duhovno moćan čimbenik zapadnoga svijeta, što je izazvalo naravne reakcije ugroženih naroda. Svoja, dobrim dijelom samozavrijeđena i mnogostruko pretjerana stradanja tijekom II Svj. rata iskoristili su za pljačkanje, vrijeđanje i ponižavanje «gojskih» naroda. Osobito nakon osnutka židovske države na tuđem prostoru, ojačale su ponovno obrambene protužidovske reakcije. U sprezi s masonskim pokretom, koji i sam potječe iz starih židovskih rituala, pa se sa Židovstvom prigodice i izravno povezuje, a u koaliciji sa židoljubnim i Židovima impregniranim USA, Židovi su danas suodlučitelji svjetskoga usuda. Ako teorije urote i pretjeruju govoreći o njihovu utjecaju, on je ipak golem. Dok je tako, bit će i antisemitizma.

NOVI EON

Veliki su pokreti na pomolu, velike kataklizme i katastrofe. Nadolazi novo, titansko vrijeme, opasno, strogo i tvrdo, neumoljivo i nesentimentalno, muževno vrijeme borbe i nejednakosti, vrijeme uzvišenog i svečanog patosa. Kroz te porođajne muke mogao bi se izroditi novi, čovjeku primjereniji i njega dostojniji svjetski poredak. Početak Trećega milenija mogao bi označiti uspostavu Novoga Eona, junačke obnove autoriteta i hijerarhije, aristokracije i elita. Pobjeda ne će biti laka: postoji i drugi pol. Ako ga se pravodobno ne onesposobi, zlo se piše našemu starom svijetu. Pred nama je neviđena gigantomahija, grandiozni rat za spas časti i dostojanstva ljudskoga roda.

KAKO DO NOVOG EONA

Eda bi se zakočila navala nivelatorskog, protunarodnog judeomasonskog globalizma, treba također djelovati globalno, ali uvijek misliti «lokalno», nacionalno. U tom cilju valja udružiti pojedinačne pokrete u smjeru nacionalnih revolucija i nacionalnih diktatura, s uspostavom općenite, jake i djelotvorne nacionalističke internacionale. Kada se potoci sliju u veliku bujicu, nadošao je čas za veliki svjetski prevrat koji će, vođen velikom vizijom i nepokolebljivom voljom, pomesti naplavine lažne povijesti te radikalno nadvladati globalni status quo, eda bi otvorio put da nastane Sve Novo, da iz kaosa izraste kozmos. Bit će to svakako i obnova prošlosti: i Grčke i Rima, i Srednjega Vijeka i Renesanse, i Istoka i Zapada, svega zdravog što su ga donijela predmoderna tisućljeća, ali uz ono Novo i još neviđeno. Bit će to ispunjenje Trećega milenija i priprava ljudskoga roda za neuništivi život u Vječnosti.

EURO-REICH

Na europskom planu, Novi se Eon ima očitovati kao uspostava novoga europskog carstva, Euro-Reicha, koji će nadovezati na trostruku tradiciju Reicha (Karla Velikog, Srednjega Vijeka te njemačkoga Reicha iz zamisli Konzervativne Revolucije i prakse njemačkoga nacional-socijalizma), ali uz uklanjanje njihovih manjkavosti te uzdizanje na višu razinu. Europa će (a) biti konfederalna zajednica slobodnih, samostalnih, suverenih, nezavisnih nacionalnih država, (b) u jedinstvu općeg (kontinentalno), posebnog (nacionalno) i pojedinačnog (regionalno, ali u organskoj ukorijenjenosti u nacionalno), (c) uz ulogu središnje, njemačke nacije kao jednoga primus inter pares, (d) sa simboličnom carskom krunom potomka neke od velikih i/ili važnih dinastija (Hohenzollern, Habsburg, Sachsen-Coburg-Gotha, Bonaparte, Bourbon…) (e) u sudbinskoj i ključnoj sprezi s azijskim kontinentom, hispanoameričkim podkontinentom i arapsko-islamskim svijetom - kao protutežama sjevernoameričkom imperijalizmu. Ozbiljenje ove europske vizije uključuje, dakako, i destrukciju današnje tehnobirokratske, judeomasonske, liberal-demokratske, centralističke, lijevo-totalitarne i protunarodne Pseudoeurope.

ULOGA FILOZOFIJE

Može li se goleme svjetske promjene postići temeljem čiste misli, velikih nacrta, te dobre i jake, udružene i organizirane volje, - ili su potrebne «objektivne okolnosti»? Štoviše, mora li se sve prepustiti samo odvijanju slijepe i neumoljive «povijesne nužnosti»? Na materijalu dosadašnje povijesti uvjerljivo se pokazalo da strogi zakoni ne djeluju, a da objektivne okolnosti nisu neizmjenjive. Ljudske strasti, povijesni narodi, veliki pojedinci – i determinist Hegel drži da oni određuju povijesni tijek. Jedan Hegelov učenik u mladosti je sročio formulu koja veli da su «filozofi do sada svijet tumačili, no riječ je o tomu da ga se mijenja». On je to zamislio u sklopu uvjerenja da je filozofija povijesno dovršena, te da je se može i treba nadvladati revolucionarnom akcijom na uspostavi «savršenoga društva». Filozofija, međutim – kako se i vidjelo u međuvremenu što nas dijeli od toga umnika - nije iscrpila svoju ulogu. Njezina je uloga, dapače, ključna u pripravama za uspostavom Novoga Eona. Od nje dolaze poticaji, zamisli i vizije, od nje razradba ciljeva i sredstava, napokon, razumijevanje cjeline pothvata što je sadržan u svjetskomu veleprevratu. Ovaj je moguće provesti u djelo tek kada se udruže ideja i mač, kada duh krene u akciju, a akcija se oduhovi.

U OSVIT NOVIH DANA

Nama je palo u dio svjesno i odlučno preuzeti odgovornost za cjelokupnu budućnost svijeta, kako bi mogli disati svi njegovi dijelovi, svaki prema svojemu načinu. Ne vjerujemo u napredak, tek se vraćamo onomu uistinu velikom i vrijednom, koje u sebi nosi zrno neuništive vječnosti - ali u isti mah vjerujemo i da se lažne proroke lažnoga napretka, koji znači smrt, može pomesti s lica Zemlje. Vjerujemo u obnovu ispravnog odnosa spram Transcendencije i u vrednote Hijerarhije, u jedinstvo klasičnog i romantičnog ideala, Helade i Germanije, Antike i barbarstva, u spregu duha i strasti i volje, uma i intuicije, ljepote i ekstaze. Uspijemo li uz Božju pomoć u svojoj nakani, ostvarit će se Novi Eon, slavno razdoblje svijeta. Uzvišena je to svrha, za koju vrijedi živjeti i mrijeti.

Donosim svoj članak o genijalnom bečkom filozofu: metafizičaru, antifeministu i antisemitu Ottu Weiningeru (1880 – 1903), s kojim me veže i neizravno srodstvo. Članak je objavljen na međumrežnoj stranici Le site des resistants au nouvel ordre mondial, i predstavlja francuski prijevod njemačkog izvornika (münchenski elitni desno-konzervativni dvomjesečnik Criticon).

Quel homme étrange, énigmatique, ce Weininger!”, écrivait August Strindberg à son ami Artur Gerber, immédiatement après le suicide d’Otto Weininger, âgé de 23 ans. “Weininger mi ha chiarito molte cose” [= ³Weininger m'a éclairé sur beaucoup de choses²], avouait Mussolini dans son long entretien avec Emil Ludwig. Pour Ernst Bloch, l’ouvrage principal de Weininger, Sexe et caractère, était ³une unique anti-utopie contre la femme², Weininger était dès lors un ³misogyne extrême², un misogyne par excellence. Theodor Lessing posait le diagnostique suivant: il voyait en Weininger la typique ³haine de soi² des Juifs. Rudolf Steiner voyait en lui un ³génie décadant². Il fut admiré par Karl Kraus, Wittgenstein et Schönberg; Mach, Bergson, Georg Simmel et Fritz Mauthner l’ont lu et l’ont critiqué. Son ouvrage principal a connu quelque trente éditions, a été traduit en vingt langues; en 1953, il a même été traduit en hébreu malgré son antisémitisme. Plus d’une douzaine de livres ont été consacrés jusqu’ici à Weininger seul.

Otto Weininger est né en 1880 à Vienne. Très tôt, il a été marqué par le souffle, d’abord fort léger, de la décadence imminente. C’était la Vienne fin de siècle, avec Hofmannstahl, Schnitzler et Nestroy, Wittgenstein et le Cercle de Vienne, l’empiro-criticisme et la psychanalyse freudienne, Mahler et Schönberg, Viktor Adler et Karl Lueger: une grande richesse intellectuelle, mais marquée déjà du sceau de la fin. L’effervescence intellectuelle de Vienne semble d’ailleurs se récapituler toute entière dans la personne de Weininger: il développe des efforts intellectuels intenses qui finissent par provoquer son auto-destruction. Et il a fini par se suicider le jour de sa promotion, ce Juif converti au protestantisme, ce philosophe qui était passé du positivisme à la métaphysique mystique et symbolique; en peu d’années, cet homme très jeune était devenu une sorte de Polyhistor qui naviguait à l’aise tant dans l’univers des sciences naturelles que dans celui des beaux arts, qui connaissait en détail toutes les philosophies d’Europe et d’Asie, qui savait toutes les langues classiques et les principales langues modernes d’Europe (y compris le norvégien, grâce à son admiration pour Ibsen).

Pourquoi ce jeune homme si brillant s’est-il tiré une balle dans la tête le 4 octobre 1903, quelques mois après la parution de son ouvrage principal, dans la maison où mourut jadis Beethoven?

“Seule la mort pourra m’apprendre le sens de la vie”, avait-il un jour écrit. Et il avait dit à son ami Gerber: “Je vais me tuer, pour ne pas devoir en tuer d’autres”. Bien qu’il ait toujours considéré que le suicide était un signe de lâcheté, il s’est senti contraint au suicide, tenaillé qu’il était pas un énorme sentiment de culpabilité. Ce qui nous ramène à son ¦uvre et à sa pensée, où la catégorie de la culpabilité occupe une place centrale. La culpabilité, pour Weininger, c’est, en dernière instance, le monde empirique.

Après avoir rapidement rompu avec le néo-positivisme de Mach et d’Avenarius, Weininger développe tout un système métaphysique, une philosophie dualiste au sens de Platon et des néo-platoniciens, du christianisme et de Kant. D’une part, nous avons ce monde de la sensualité, de l’espace et du temps, c’est-à-dire le Néant. De l’autre, nous avons le monde intelligible, soit le monde de la liberté, de l’éthique et de la logique, de l’éternité et des valeurs: le Tout. Le monde empirique, selon Weininger, n’a de réalité que symbolique; c’est pourquoi, inlassablement, il approfondit la signification symbolique de chaque chose empirique, de chaque plante, de chaque animal, au fur et à mesure qu’elle se révèle à son regard mystique. Ainsi, la forêt est le symbole du secret; le cheval, le symbole de la folie (on songe tout de suite à cette expérience-clé de Nietzsche, se jetant au cou d’une cheval à Turin en 1889!); le chien, celui du crime; et ce sont justement des cauchemars, où des chiens entrent en jeu, qui ont tourmenté Weininger, tenaillé par ses sentiments de culpabilité, immédiatement avant son suicide.

Slika: Philosophe Otto Weininger>>

Ce qui est caractéristique pour tous les efforts philosophiques de Weininger, est un élément qu’il partage avec toutes les autres philosophies dualistes, soit une nostalgie catégorique pour l’éternité, pour le monde de l’absolu et de l’immuable. En guise d’introduction à cette métaphysique, citons, à partir de son ouvrage principal, cette caractérologie philosophique des sexes, aussi bizarre que substantielle. Cette caractérologie reflète finalement son dualisme métaphysique fondamental. Le principe masculin est le représentant du Tout. Le principe féminin, le représentant du Néant. Cette antinomie, posée par Weininger est à la source de bien des quiproquos. En fait, il ne parle pas d’hommes et de femmes empiriques, mais d’idéaltypes. Tout être empirique contient une certaine combinaison de principe masculin et de principe féminin, de ³M² et de ³F² comme Weininger les désigne. Cette notion d’androgyne, il la doit à Platon (Sympo-sion) et il cherche à expliquer, par les différences dans les combinaisons entre ces deux élé-ments, quelles sont les lois régissant les affinités sexuelles, notamment l’homosexualité et le féminisme.

Sur base de son analyse des deux idéaltypes, Weininger voulait jeter les fondements d’une psychologie philosophique et remettre radicalement en question la psychologie de tradition anglo-saxonne, qu’il jugeait être dépourvue de substance. Le principe ³M² est donc l’idée platonicienne de l’homme et le véhicule du génie, qui, grâce à sa créativité, sa logique et son sens de l’éthique, participe au monde intelligible. Le principe ³F², en revanche, n’est que sexualité, au-delà de toute logique et de toute éthique; en fin de compte, il est le Néant et la culpabilité qui tourmente le principe masculin. Le principe ³F² est incapable d’amour, car tout amour véritable naît d’une volonté de valeur, ce qui manque totalement au principe féminin. En conséquence, pense Weininger, la véritable émancipation de la femme serait justement de dépasser et de transcender ce principe féminin; le raisonnement de Weininger est très analogue à celui de Marx dans La question juive, quand l’auteur du Capital donne ses recettes pour résoudre celle-ci.

Weininger consacre tout un chapitre au judaïsme et, en lisant, on s’aperçoit immédiatement qu’il ne s’agit pas seulement d’une manifestation de ³haine de soi², typiquement juive, mais, bien plutôt d’une analyse profonde, introspective et psychologique de l’essence du judaïsme. Weininger pose la question de savoir si sont exactes les théories qui affirment que les Juifs constituent le plus féminin et le moins religieux de tous les peuples; certaines de ses analyses en ce domaine, comme du reste dans les chapitres sur le crime et la folie, la maternité et la prostitution, l’érotisme et l’esthétique, sont magistrales, véritablement géniales, mais aussi, en bien des aspects, déplacées, naïves ou exagérément exaltées.

Ce qui en impose dans l’¦uvre de Weininger, c’est qu’il tente de penser à fond et d’étayer son anti-féminisme et de l’inclure dans un système métaphysique de type néo-platonicien. Certes, il y a eu des doctrines anti-féministes à toutes les époques, et qui n’exprimaient pas seulement une quelconque misogynie, mais qui apercevaient clairement que le féminisme était une de ces idéologies égalitaires qui entravait le chemin des femmes vers une réelle affirmation d’elles-mêmes. Mais, à l’exception des idées de Schopenhauer, jamais l’anti-féminisme n’a été esquissé avec autant de force et de fougue philosophiques que chez le jeune philosophe viennois.

(texte issu de Criticón, n°64, mars-avril 1981).

Iz moje slijedeće knjige „Zloduh nevremena“; napis upravo kruži krugovima anarhista i anarho-sindikalista, neka vide što nam je, ako išta, možda i zajedničko.

Anarhizam – ekstremna ljevica. Fašizam – ekstremna desnica. Što li bi oni mogli imati tako zajedničkog, da im uzmogne ujediniti se u anarhofašistički amalgam? Sam ekstremizam? Ili još i nešto povrh toga?

Komunizam i fašizam naizgled su srodniji, ali samo naizgled, površno. O tome je ULTIMATUM! pisao – donijeli smo tablicu njihovih bitnih razlika.

Ali anarhizam i fašizam? Anarhizam je sav prožet patosom autonomije spontanog pojedinca, on ne će nikakve, baš nikakve stege i prisile, pljuje na autoritet i hijerarhiju, na državu, naciju i Crkvu. Fašizam, naprotiv, ispunjen je oduševljenjem za strogu centralističnu vladavinu, za zakon i poredak, za snažnoga vođu, za prevlast zajednice, u koju želi uklopiti inače izgubljenog, zločestog, anarhičnog pojedinca. Anarhizam je demokracija dovedena do skrajnosti. Fašizam je radikalna elitistička aristokracija. Anarhizam vjeruje u prirodno «dobrog čovjeka», fašizam u reglementiranje. Anarhizam hoće kaos, a fašizam – kozmos. Ima li ičega različitijeg?

I ima i nema. Prijeđimo zato na sličnosti, srodnosti, dodirne točke – kako bismo njima objasnili i opisali fenomen anarhofašizam!

Jest, oba su svjetonazora, oba politička programa / prakse – ekstremna, svako im je umjerenjaštvo, svako priklanjanje oportunitetu i kompromisima, temeljno strano. Oba su, u danim i zadanim uvjetima, sklona uporabi terora, ne pate od humanističkih predrasuda i malograđanskih preosjetljivosti. Oba svoje pripadnike – vanjski izraz onoga viva la muerte! – odijevaju u crne košulje.

U duhovnim korijenima fašizma važno mjesto zauzimaju predstavnici radikalnog, anarhističkog ili anarhoidnog individualizma – Stirner i Nietzsche. Nietzsche dakako više nego Stirner, jer nije tipični anarhist. Ali Nietzsche je, da uporabim riječ kasnijega anarhofašista Ernsta Jüngera (koji je tvrdio da je bolje biti delinkvent negoli malograđanin!), - anarh. To je onaj koji ne vjeruje u općevrijedeću ideologiju anarhizma, u anarhiju kao moguće i poželjno općenito stanje ljudskih poslova, nego poziciju autonomnog čovjeka prisvaja za sebe, za sebi slične, za otmjenu elitu. To izriče i Nietzsche kada kaže da s onu stranu gospodara (dakle države) i slobodni od sviju sveza (dakle autonomni) žive oni što ih nazivlje najvišim ljudima (Nadljudima), «a gospodari su im oruđe».

U duhovnim korijenima fašizma otkrivamo i osebujnoga desno-lijevog mislioca kojega su i marksisti svojatali (i Mussolini je izvorno bio marksistički socijalist!), Georgesa Sorela, oca anarhosindikalizma. Fašisti su svoje ime posudili od «snopova» (fasci), udruga prijašnjih sindikalista. Sorel je utjecao i na anarhiste i na fašiste ponajprije svojom teorijom o force i violence, o pravednom revolucionarnom nasilju za razliku od puke građanske sile. Sorelovi su se učenici Lagardelle i Michels poslije izravno priključili fašističkom pokretu.

U anarhosindikalizmu, uz pohvalu nasilju, nalazimo i niz drugih obilježja fašističke misli i djela: elitizam (zastupan u sorelovskoj zamisli o «radničkoj eliti»), navještaj propasti marksizma, kritiku iluzije napretka i laži parlamentarizma, napokon, stanovito priklanjanje pragmatizmu.

Anarhizam i fašizam, osim navedenoga, povezuju i dosljedni antiklerikalizam i imoralizam – otpor institucionalnoj crkvi i konvencionalnom ćudoređu - te svjetonazorni voluntarizam, decizionizam i vitalizam: iracionalno zagovaranje voljne odluke koja ne temelji na razumskom, prosvjetiteljskom rasuđivanju, nego na dubinskim silnicama ljudske naravi. Action directe anarhizma, izravni napadaj bez mnogo premišljanja, duboko je svojstven i biti fašističkog pokreta.

U našim danima, i anarhizam i (neo)fašizam (radikalna, ekstremna i nova desnica), vode svoje usporedne ratove protiv pogibeljne pošasti globalizma i globalizacije. Dakako, čine to iz različitih razloga: anarhisti iz gospodarskih a fašisti iz političko-nacionalnih. Ali, neprijatelj je zajednički, a time je pružen i temelj za moguću zajedničku akciju.

Anarhizam, za razliku od komunizma, resi jedna uistinu plemenita crta: iskrena i neupitna težnja individualnoj slobodi. Ali, nije svatko slobodan, niti to može biti. Desnica govori o slobodi slobodnih, o potrebi da se njima nipošto ne ugrozi njihova urođena sloboda. Sloboda je elitna, ne plebejska kategorija. Većina ljudi rođeni su robovi. Tu se anarhizam i fašizam razilaze. Pa ipak, ponosno anarhističko (pseudo-«sotonističko», prema Miltonu) non serviam!, ne, ne ću ti služiti, nezaobilazivo je načelo slobodnjaka, kojim on poručuje svakom čovjeku da mu ne pristaje biti robom. Samo Bogu se služi, ali do te razine anarhizam ne dospijeva!

<< Slika: Prosvjed skupine nacional-anarhista

Temeljem svih srodnih, pače zajedničkih crta, anarhizam i fašizam uistinu se ponekad udružuju u anarhofašističko zajedništvo, u kojemu nekada prevlada jedan, nekada drugi sastojak. U Europi i izvan nje, danas se mnogi pojedinci i manje-više neformalne skupine priklanjaju ovomu hibridu, a svakom zainteresiranom stoji na raspolaganju veliki broj međumrežnih stranica posvećenih anarhofašizmu (ili jednoj njegovoj inačici, nacionalanarhizmu). Anarhofašizam, po svojoj naravi, nema službenog nauka ni masovnih, ustrojenih organizacija. On je individualistički, zaziva arhetipsku, pokatkad urođeničku spontanost izvornih naravnih društava za koje smatra da nisu trpjela stegu države i vlasti. I kada je nacionalan, on se pozivlje na te arhajske etničke zajednice, a odbacuje «buržujski» nacionalizam. Anarhofašizam se također rado poziva, u istom dahu, na Bakunjina i Hitlera, na Novu Desnicu i Che Guevaru, filozofa egoizma Stirnera i vođu rumunjskih fašista Codreanua, urbanog gerilca Marighellu i katoličkog tradicionalista Lefebvrea. Hoće li se anarhofašisti, Kamerossen (Kameraden + Genossen, desno-lijevi drugovi), još pokazati djelotvornim poticajem zapadne politike, ostaje do daljnjega zapisano u zvijezdama.

S desnoga motrišta, anarhizam valja shvatiti nadasve kao korisno heurističko načelo (načelo za istraživanje, a ne za izgradnju dogmatskog pravovjerja, što anarhizam, mimo svoje volje, ipak jest); točnije, kao načelo pripravljanja stanovitih uvjeta koji će nadići svoje pretpostavke. To znači: anarhizam dobro dođe u fazi rušenja, ali onda ima nastupiti faza gradnje! No, da bismo izgradili Novo, ono staro ne smije nam biti na smetnji, mora ga se ukloniti. Neka anarhisti ruše, da bi fašisti gradili: ex Chao – Ordo.

Uz kapitalno djelo Marijana Horvata-Milekovića

[Korieni; Hrvatski identitet u obzoru jezika, kulture, poviesti, politike i globalizacije – Izbor iz publicistike, 2001. – 2004. (& 1979., & 1994.). Vlastita auktorska naklada, Zagreb, 2006., str. 359]

Ovaj je napis svojedobno bilo objavilo umjereno-desno „Hrvatsko Slovo“, a ulazi i u moju slijedeću knjigu „Zloduh nevremena“. Ovdje ga donosim zbog njegove stalne aktualnosti i relevancije.

Pjesnik i esejist, publicist, politički mislilac, jezikoslovac, britki polemičar, ratnik i čuvar nacionalnoga bitka Marijan Horvat-Mileković (* 1953, Zagreb) podastro je pred čitatelja već i petu svoju knjigu. Nakon tri zbirke pjesama, u kojima auktor prakticira nešto od integralne hrvatštine kako ju on shvaća i zagovara – korijenski pisane kajkavsko-čakavsko-ikavske naime (Razsuti prah [1998], Gušti i verige [1999] te Rieči za Jelenu [2000]), uslijedila je zbirka rasprava zaokupljenih obranom hrvatske samobitnosti Mač nad Hrvatskom (2002). Sada smo suočeni s najopsežnijom te idejama najbogatijom zbirkom; gotovo bi se reklo da je u pitanju osebujna, provizorna Horvatova Summa (contra Iugoslavicos et Globomanicos). Lijepi opus koji se, vjerujemo, punim, zrelim snagama nastavlja.

Čega sve ima u ovomu novom libru, posvećenom, uz auktorove roditelje te malu nećakinju, i junačkom, pobjedničkom generalu Gotovini? Tu su članci, eseji, raščlambe, kritike, predavanja, recenzije, intervjui, napokon, krhotine, kako ih Horvat nazivlje…; neki od tekstova objavljeni su po novinama i časopisima («Hrvatsko slovo», «Narod», «Tomislav», «Ultimatum!»), nekima je objava odbijena («Vjesnik»), a mnoge ovdje čitamo prvi put. MHM prikazuje jezikoslovne i pjesničke knjige (golemu raspravu oca i sina Lovrića iliti M. i Z. Yošamya-e o iranoidno-hrvatskom veyskom prajeziku, bascanskoj scakavici s Krka, zatim pjesničku zbirku Milana Hodžića, pa oštar obračun Ljudevita Krmpotića s masonsko-srboljubnim jezikoslovcem Josipom Bersom), a tu je i opširna recenzija o Novim Protokolima sionskih mudraca što ih je sastavio pisac ovoga članka. Horvat se na 30-u obljetnicu smrti sjeća istaknutoga hrvatskog iranista Stjepana Krizina Sakača. Uključeni su i Horvatov rani spis – iz 1979 – o govoru kod životinja, te Horvatovi razgovori s Markom Japundžićem, Mijom Ćurićem i Agnezom Szabo, a teme su vezane za pojedine vidove hrvatske neponovljivosti: glagoljicu, iranski iskon, vječne muke oko hrvatskih Srba, hrvatske BiH, iseljavanja, udžbenike povijesti…

Slijedi niz raščlambi, kritika, eseja - o jeziku i politici. U obje sfere spisatelj traga za jamstvima hrvatskog identiteta i branama protiv utonuća nacionalne osobnosti u – parafrazirajmo Hegela - mrkloj globalnoj noći u kojoj su sve krave crne. Horvat nemilice šiba lijevo-liberalni individualistički duh vremena protivan autentičnoj ukorijenjenosti u tradiciji, američki imperijalizam oslonjen na judeomasonski čimbenik, te nivelaciju, banalizaciju i otuđenje što ih amerikanizam sobom donosi. Osobito napada nijekanje hrvatskoga suvereniteta i ugrozbu nacionalnog interesa, sadržane u okolnosti da Hrvatska Vojska – po zlehudoj, dodajmo, povijesnoj navadi! - izravno sudjeluje u stranim, američkim osvajačkim ratovima.

Kao filolog, Horvat je pristaša Zagrebačke jezikoslovne škole (nasuprot vukovcima), ali njezine zasade dopunja radikalnijim sastavnicama, traži uzore u jeziku Vrančića i Frankopana, u Ozaljskomu književnom krugu iz XVII st. (kajkavska ikavica), strastveno brani – i sâm zastupa – načela korijenskoga (etimologijskog, morfonološkog) pravopisa, pače u jednoj vrlo temeljitoj i ponešto osobnoj varijanti. Sjeća se, usputno (zapisi iz spomen-knjiga), prošloga pape Ivana Pavla II te kardinala Kuharića, upisujući ih među zaslužnike za mir, identitet i hrvatski nacionalni probitak, a navlastito ističe vojskovođu Antu Gotovinu, orisavajući mu lik i djelo nizom navoda riječi što ih je o Generalu izrekao prijatelj i neprijatelj. Sličan svežanj citata o samome Horvatu završni je akord njegove, iznimno bogate i poticajne knjige.

Među nabrojenim temama dominira tema jezika: on je Horvatov element. Jezik vidi kao smisao i istinu, misao i slobodu («Moj hrvatski jezik je moja sloboda.», str. 121 i dalje). Horvat slobodu shvaća kao ukorijenjenost: poput D. H. Lawrencea, koji je uskliknuo kako i ne želi biti slobodan drugačije, negoli kao drvo s korijenjem u zemlji. Nadasve je jezik za našeg auktora pravi substrat nacionalnoga bitka. «Preko jezika postojimo.» (str. 12) On navodi glumca Renea Medvešeka, da je jezik zapravo čak važniji i od samog naroda. Horvat-Mileković je čovjek jezika i svoj hrvatski jezik on shvaća univerzalno – integralistički. Promatra ga i kao govor i kao tekst, poeziju i prozu, arhaičnu i dijalektalnu baštinu, napokon, pisanu riječ – pravopis. Podsjećajući na etimologiju riječi «etimologija», Horvat ističe da grčki korijen το έτυμον (to etymon) označava korijen riječi, ali ujedno i istinu. (Sjećamo se kako je na toj okolnosti filozof Heidegger gradio svoju duboku, neomističnu filozofiju Bitka!)

Ono što nam MHM nudi jest, in nuce, ništa manje doli od danas vladajuće posve drugačija filozofija jezika: kao simbola, korijena (bez kojega nema ni plodova, v. str. 173!), temelja, iskona, svetinje (u suglasju je to s evanđeoskim «U početku bijaše riječ»!), nasuprot jeziku kao pukoj utilitarnoj činjenici namijenjenoj za pragmatičnu uporabu. Iz auktorova teksta isijava implicitno uvjerenje da jezik nije naprosto dan, on je zadan. S tim je shvaćanjem povezana i jedna jedinstvena, obuhvatna, produbljena i kategorično branjena jezična sinteza. Leitmotiv je Horvatove knjige osebujnost hrvatskoga jezika, koja se zrcali, uz leksik, fonetiku, morfologiju, sintaksu, stilistiku, i u okolnosti da hrvatski čine tri narječja (na crti Zrinski – Frankopan – Ritter-Vitezović – Fran Kurelac), dočim je povijesnom nesrećom, pod okriljem protuhrvatskoga i prosrpskoga bana Khuena, a marljivim rovarenjem madžarona – srboljuba, hrvatskih vukovaca, za standard odabrana upravo srpskomu najsličnija štokavica, te je tako hrvatski jezik s jedne strane osiromašen, a s druge je izvrgnut nesmiljenu masakriranju po beogradskom jezičnom imperijalizmu. Ovoga su pak posljedice razvidne, poznate i pogubne.

Zato Horvat poziva na povratak tradiciji: moramo se vratiti u prošlost, eda bismo nastavili organski razvijati hrvatski jezik tamo gdje je neprijatelj njegov razvoj mehanički zakočio. «Treba samo nastaviti svoj NARAVNI KONTINUITET.» (str. 163) Sve u njegovoj knjizi govori protiv pomodne poštapalice kojom se «povijest prepušta povjesničarima». Horvatu je jasno da nam bez prošlosti ne može biti ni budućnosti, Prošlost je, recimo to s pjesnikom Antoineom de Saint-Éxupéryjem, granitna stijena, jednom zauvijek dana i neizmjenjiva. Ona je jedino što je čvrsto. Prošlost je bliža tvrdoj i blagoj vječnosti, negoli fluidna i nesigurna budućnost. Sv. Toma Akvinac naučava da ni sam svemogući Bog ne može učiniti da nije bilo ono što je bilo. Horvat razmišlja u tom duhu, dosljedno i nepokolebivo; on znade da čovjek i nacija obuhvaćaju sve tri vremenske dimenzije – ili ih nema.

Horvatovo stajalište tradicionalističkog, konzervativnog jezikoslovlja smjera zdravu uščuvanju onoga što je uščuvanja vrijedno te daljnoj gradnji na njegovim temeljima. Razlika Horvatove mistične, metafizičke znanosti o jeziku, i onoga što danas imademo, bjelodano se očituje osvjedočenjem u ono što bih ovdje – po analogiji s Postmodernom i popratnim post-fenomenima – nazvao postfilologijom. Riječ je o pozitivističkoj, empirijsko-pragmatičkoj disciplini koja se panično kloni svakog jezičnog normativizma, a jezik, taj fundament nacionalne zbiljnosti, promatra anacionalno, permisivistički, anarhistički, pače - nihilistički.

To je nacional-mazohistička filologija kojoj ništa nacionalno nije sveto, pa tako ni jezik. U njoj je zakržljala volja za identitetom. Temeljni je njezin postulat: izbacite politiku iz filologije (baš kao da nije sve politika!). Taj postulat izravno znači uskrat nacionalne zaštite narodnom jeziku. Cilj je, naime, prezrijeti dijakronijsku, povijesnu dimenziju jezika (jer u povijesti ugrađene su nacionalne norme, koje bi današnji status quo mogle udaljiti od postfilologiji poželjne jezične smrti), te okameniti sinkronijski vid, dakle trenutačni jezični sistem, koji još uvijek predstavlja diasistem zvani srpsko-hrvatski (ili, ili, ili…). Postfilologija je zainteresirana za sličnosti sa srpskim, ona traži da se hrvatski ne određuje prema srpskom, nego sam u sebi, ali to tek znači da se on ima odreći svih sadašnjih, negdašnjih i potrebitih razlika spram srpskoga, te se tako otvoriti sporadičnosti, stihijnosti i slučaju, a ponajviše pritisku i utjecaju jačeg (jest, na žalost još uvijek jačeg!), dakle konačnoj serbizaciji, kako su to htjeli srpski imperijalizmi od Karadžića, preko obiju jugovina, sve do danas, pa da, tom metodom glotofagije, jezikožderja, u konačnici bude napokon prožderana i sama Natio Croatorum.

Postfilologija je protiv politike u jeziku, protiv jezičnih normi, protiv jezične povijesti. Ona se zgraža nad povratkom jezikoslovaca poput Horvata-Milekovića u prošlost staru 60 – 70 ili više godina. Ali, kuda ćemo se vraćati ako želimo nastaviti kontinuitet nasilno prekinute jezične povijesti, a ako ne želimo, gdje ćemo završiti?! Hoćemo li odbaciti i hrvatsku državu jer smo se, da bismo je obnovili, morali vratiti desetljeća unatrag?

Odgovor bi postfilologije bio, dakako, potvrdan. Što će nam jezik, što će nam povijest, što država! Ništa nije sveto, osim našega dvojbenog i krhkog užitka u sadašnjosti koje nema, jer tek što je došla, već odlazi! Postfilolozi su protiv svega vrijednoga u ljudskom životu vezanog za neumoljivu zbiljnost nacionalnoga. Nisu oni čak ni uvjereni jugoslaveni, oni ni u što nisu uvjereni. Nisu ni deklarirani, nego su prešutni, implicitni, kriptojugoslaveni, a da toga, kao niti bilo čega drugoga, uopće nisu ni svjesni.

Postfilologija dolazi do punog izražaja i u sada upravo iznova razbuktaloj, nesmiljenoj borbi protiv hrvatskoga pravopisa. Na dio nevolja ukazuje i MHM: one su počele kada je tradicijsko korijensko pisanje stare hrvatske književnosti, sve do ilirske «gajice» (koju su, bez ikakvih problema, prihvatili Starčevićevi «norički Hrvati», sadašnji Slovenci), dovedeno u pitanje navalom čopora Khuenovih vukovaca na čelu s unionistom Tomom Maretićem. Od tada, redaju se (uz kratki intermezzo Cipra-Klaićeva korijenskog pravopisa u NDH, 1944-45, pretisnutoga u RH 1992), jedan za drugim, i, groteskno, međusobno natječu u srpskosti, vukovučji vukopisi u nepreglednoj koloni od Broza, Broz-Boranića, pače, Aleksandra Belića, preko Cipra-Guberina-Krstića (pripravljen, ali ne i objavljen, u Banovini Hrvatskoj), Babić-Finke-Moguša (u pet izdanja, plus jedno emigrantsko) i Anić-Silić-Goldsteina, sve do današnje posvemašnje konfuzije, u kojoj se, u najboljem slučaju, revidiraju tek neki pojedinačni ekscesi karadžićevštine (greška, suci, neću…), najavljuje se još jedan novi, Zidić-Matičin vučji produkt, otvoreno se zagovara pluralitet pravopisa, raspisuju se natječaji kao da je riječ o izgradnji robne kuće, čak se, u duhu vladajućega pukovlađa, zaziva općenarodni referendum, neka analfabetske mase odluče kako će pisci pisati…

Knjiga Marijana Horvata-Milekovića, sve u svemu, antologija je hrvatske samobitnosti i samosvojnosti, što će reći identiteta i suvereniteta, esencije i egzistencije (biti i bitka). Domoljub, nacionalist, državotvorac, i kada bi to htio, ne može ne potpisati sve ključne auktorove stavove. Ipak je potreban oprez; da ga nema, i ovaj bi prikaz Horvatove knjige mirne duše i čiste savjesti bio napisan korijenski, ikavski, kajkavsko-čakavski… Zapravo bi i morao biti napisan u najmanju ruku korijenskim pravopisom, za koji govore svi razlozi, dočim je fonološki vukopis uistinu apsurdan, štetan i ogavan… Problem je, međutim, tek u tome da horvatovska jezična sinteza u sadašnjim uvjetima može biti, u najboljem slučaju, stvar hrabre odluke nekolicine odvažnih branitelja hrvatštine (korijenski, uz MHM-a, pišu još samo Marijan Krmpotić, Bulcsú László, Branimir Petener…), stvar koja će se u većini sklonih ili nesklonih promatrača doživjeti kao osobna idiosinkrazija i ekscentričnost. Svakako, potrebni su nam proroci i junaci, ali potreban nam je i Hrvatski državni ured za jezik, potrebna nam je Zakonska odredba o hrvatskom jeziku, o njegovoj čistoći i o pravopisu, potrebni su službeni Pravopisni naputci, odgoj, naobrazba, sankcije… Sve smo to nekoć imali, u vihoru je rata otpuhano i opet ga nemamo. Nemamo ni hrvatske države kakva bi za tim osjetila potrebu, umjela ga prizvati u život i muževno braniti protiv unutarnje i vanjske ugrozbe. Marijan se Horvat-Mileković (u napisu «Za Hrvatsku bez tutora», str. 237 – 240) prerano poveselio da je s otkazom Trećejanuarcima nastupilo novo razdoblje hrvatske časti i ponosa (bez kojih nema ni jezika). Kako se moglo i pretpostaviti, dogodilo se upravo obratno. I još traje… do kada?!

Mladen Schwartz

Vorsitzender

NEUE KROATISCHE RECHTE

Ein Gespenst geht um in Europa

– das Gespenst der EU

PRÄAMBEL. Ungemein groß ist die Verantwortung, die auf uns Heutigen liegt; es ist nicht weniger, als die Verantwortung für die Zukunft, ja für die bloße Erhaltung der Nationen, der menschlichen Rassen, des Lebens selbst, gegen die von den vereinigten Kräften der Nivelierung herauskommenden Globalbedrohungen unter Regie des Welthegemons USA und seiner globokratischen, kosmokratischen, zionistischen Helfern. Kein einziges Volk ist von der tödlichen Gefahr ausgenommen, und kein einziges, groß oder klein, ist imstande, sich allein zu Wehr zu setzen. Es ist wohl gerade deshalb, warum es uns europäischen Nationen nichts anderes übrig bleibt, als zueinander zu finden und vereinigt zu kämpfen: gegen Zerstörung, und für einen neuen Anfang, auf dem Besten davon beruhend, was wir als unser gemeinsames Erbe nennen dürfen.

1. Euroutopie. Nach dem Tode des Kommunismus als global wirkender Pseudoeschatologie und sekulären Messianismus ist für viele Europäismus als fiktive Erfüllung kollektiver irdischer Sehnsüchte hervorgetreten. Neben Euroskepsis und auch Eurofeindschaft ist Euromanie an der Tagesordnung.

2. Elemente europäischer Identität. Zum gänzlichen Gebilde Europas gehört dreierlei: neben dem griechisch-römischen Erbe (1) auch die barbarisch-germanisch-christliche Tradition (2), sowie das Kontinuum der Moderne: Renaissance – Reformation – Aufklärung – Revolution, mit dem Höhepunkt in wissenschaftlich-technischer Zivilisation des XIX und XX Jahrhunderts (3).

3. Entstehung des heutigen Europa. Geschichtlich entstand die europäische Einigung immer als Ergebnis großer Geschichte, als Werk großer Politik, als Tat großer Männer. So war dies mit dem imperium romanum, mit dem Heiligen Reich Karls des Großen, mit männlichen, kriegerischen Unternehmen eines Napoleon und eines Hitler. Die heutige Integration begann trivial mit Kohlen und Stahl, woraus sich die präsente elende techno-bürokratische Schöpfung ergab: ganz ohne Götter, ohne Geist, ohne Heroismus.

4. Judeo-masonische Grundlagen. Im heutigen Europa in Gestalt der „Europäischen Union“ gelten jüdische Gesetze als Obergesetze, die nicht-jüdische Staaten zwingen, jüdische Heiligtümer zu pflegen und jüdischen Interessen zu dienen: man denke nur an endlose Reparationen an Juden, diskriminatorisch projüdische Gesetzgebung im Dienste der Holokaust-Religion, oder etwa Verstümmelung der deutschen Hauptstadt Berlin durch das widerliche Holomal. Das Freimaurerische wiederum widerspiegelt sich in agnostisch-irreligiöser (nicht zuletzt: unchristlicher), insbesondere aber antinationaler, globokratischer Grundhaltung mit Endziel Weltstaat ohne Rassen, Völker und jegliche Unterschiede.

5. Despotie des Mittelmasses. Die anonymen Apparatschiks der EU herrschen ohne Ideen, Ideale oder Visionen, routinemäßig, zentralistisch und totalitär. Die meisten Gesetze werden von oben angeordnet, für Vollziehung sorgt eine ebenso monströse wie teure bürokratische Clique, die sich groteskerweise bis in die winzigsten Einzelheiten des politischen, wirtschaftlichen, medialen Lebens einmischt, unter völliger Mißachtung nationaler Gepflogenheiten und Bedürfnisse.

6. Neoeuropäische Ideologie. Ihren Grundlagen treu predigt die EU einen postmodernen Mischmasch von Neuliberalismus und Permissivismus, Feminismus und Menschenrechtsquatsch, Antinationalismus und Multi-Kulti. Gleiche Distanz gilt dem besiegten Faschismus wie dem beseitigten Kommunismus. Als Alternative bietet sich die liberal-demokratische Tyrannei gepaart mit dem üblichen Parlamentargeplapper an. EU ist egalitaristisch, nivelierend, pöbelhaft.

7. Europa und Islam. Nach ungelungenen historischen Versuchen einer allumfassenden und dauernden arabischen und türkischen Eroberung befindet sich das heutige Europa auf dem besten Wege, einer eher friedlichen islamischen Invasion zum Opfer zu fallen. Statt im Auftrag des zionistisch-amerikanischen Imperialismus Kriege gegen ansonsten europafreundliche islamisch-arabische Staaten zu betreiben, sollten sich europäische Nationen eher der Bekämpfung fremder Eindringlinge auf europäischem Boden widmen. Zweifelsohne steht uns diesbezüglich eine regelrechte reconquista (Guillaume Faye) bevor.

8. Europa als Völkergrab. Als übernationales Gebilde bedroht EU alle seiner Mitglieder: kleine wie auch große. Die großen Nationen Europas, vertreten durch ihre gesunden Eliten, beklagen Verluste an Souveränität (Existenz) ebenso wie an Identität (Essenz). All die wirtschaftlichen oder sozialen Übel der Mitgliedschaft werden erst daraus abgeleitet. Die kleineren EU-Mitglieder rechnen mit besonders schlimmen Folgen wie konkurrenzunfähige Produktion, Preiserhöhungen, Massenelend. Alle zusammen sind ungeheurer Überfremdung ausgeliefert, überwiegend aus rassen- und kulturfremden Gebieten.

9. Europa freier Nationen. Afrika ist schwarz, Asien gelb, in Amerika und Australien sind die roten und negroiden Rassen mit der weißen verschmolzen bzw. durch sie verdrängt worden. Das den europäischen Kontinent unbedingt Umgreifende beruht auf der weißen Rasse, die für die größten Gedanken und Taten der Menschheit verdient ist. Als Vielheit in Einheit kann Europa nur überleben, indem seine Nationen in freiem Zusammenspiel der Kräfte selbstständig, dessen Staaten aber souverän bleiben. Stattdessen ist das heutige Europa als EU ein völkerwidriges, eher afrikanisches und asiatisches, amerikanisches und jüdishes Sammelsurium, bald nur noch dem Namen nach europäisch, dem ständig ein offener Rassenkrieg droht.

10. Europa den Europäern. In Europa ist kein Platz für asiatische Staaten wie die Türkei oder Israel. Die durch Alexander Dugin aufgenommene und erneute russische Idee des Euroasiatismus soll von russisch-imperialen Inhalten gereinigt werden und Rußland als euro-asiatische Macht kann innerhalb Europas nur einen besonderen (was nicht heißen soll: untergeordneten) Status genießen.

11. Staat, Nation, Rasse. Die in rechten Kreisen dauernd führende und für die künftige Gestaltung Europas durchaus relevante Debatte um den Primat soll relativiert werden: Der Nationalsozialismus sei für Nation, der Faschismus für Staat; allerdings ist auch im Dritten Reich der Staat stark, auch im Staat des Duce wird das Italienertum, ja das Römertum als ethnisch-national-rassische Grundlage, anerkannt und glorifiziert. Auch faschistisches Italien übernimmt übrigens, in späterer Phase, rassistische Gesetzgebung.

12. Die Frage nach der Religion. Das Christliche im europäischen Wesen wurde in den letzten Jahrhunderten, im Gange der fortschreitenden Säkularisierung zunehmend zurückgedrängt. In der EU-Verfassung wäre aber auch deshalb der Name Gottes überflüssig, weil im Himmel, nicht in der Verfassung, der Ort Gottes liegt. Legitim sind allerdings Versuche, zu alten germanischen Gottheiten zurückzukehren. Dennoch ist die religiöse Frage keine nationale Frage (etwa: Germanengott statt Judengott), und Religionskriege wären in dem zu erneuernden Europa fehl am Platze.

13. Europa und die Rechte. Eine Wiederbelebung und Neugestaltung Europas ist ausschließlich von rechten Kräften zu erwarten. Die adligen Schichten, mit denen noch Julius Evola nach dem II Weltkrieg gerechnet hat, sind überwiegend erschöpft und entartet: die neuen Eliten in europäischen Nationen müssen sich bilden. Sie sollen im Rahmen einer Nationalistischen Internationale – nicht zuletzt auf der Spur der ausländischen SS-Verbände – für ein Neues Europa auftreten.

14. Euro-Reich. Als Ziel soll eine organisch-harmonische Konföderation souveräner europäischer Nationalstaaten dienen, verbunden durch ein Netz von bilateralen Verträgen. Nach außen: Eine Abgrenzung gegenüber anderen Kontinenten; nach innen: Ein erbitterter Kampf gegen Dekadenz und (sowie nach außen als auch nach innen) um ein sakrales Neues Äon der Größe. Das neue Euro-Reich soll eine dialektische Einheit von Kontinent, Nation und Region ins Leben rufen und der Deutschen Nation soll in ihm eine Rolle des primus inter pares gewährleistet werden, möglicherweise auch unter symbolischer Euro-Krone eines deutschen Fürsten.

15. Methodologisches. Die Neugestaltung des weißen Kontinents kann nicht durch „freie Wahlen“ und parlamentarisches Geschwätz zustandekommen. Das aktuelle Pseudoeuropa ist von innen zu destruieren. Ein Element des Konspirativen, Geheimen, Legitim-illegalen, Subversiven ist nicht auszuschließen. Über parallele Nationalrevolutionen und komplementäre Nationaldiktaturen ist zu überlegen, auch über einen Kontinentsstreich, von unten und von oben. Im diesem Rahmen wäre auch Platz für Mittel wie ELLA (European Legitimate Liberation Army) und EUR (Europäische Revolution, nach Vorbildern der Domino-Revolutionen von 1848, 1968, 1989). Europa braucht dringend einen neuen Stier!

16. Die Größe. Ein Neues Europa braucht große Männer, große Ziele, große Ideen. Es braucht große Politik, große Geister: Genies, Helden, Propheten.

17. Nieder mit EU! Leben – statt EU! Freiheit – statt EU! Würde – statt EU! Nation – statt EU! Europa – statt EU!

Die hier angebotenen Punkte stellen zugleich den Entwurf eines

ausführlichen, dem künftigen Europa gewidmeten Buches dar.

Sablast kruži Europom –
sablast Europske Unije

PREAMBULA. Neizmjerna je odgovornost što leži na nama današnjima; ona je ništa manje doli odgovornost za budućnost, štoviše, za uščuvanje nacija, ljudskih pasmina, samoga života, protiv globalne ugrozbe što proizlazi od udruženih sila nivelacije u režiji svjetskoga hegemona USA i njegovih globokratskih, kozmokratskih, cionističkih pomagača. Nijedan narod nije izuzet iz smrtne pogibli, i nijedan, bio on velik ili mali, nije kadar sam se obraniti. I upravo zato nama europskim nacijama ne preostaje drugo nego pronaći putove jedni drugima radi zajedničke borbe: protiv uništenja, a za novi početak koji će počivati na onomu najboljem što smijemo nazvati našom zajedničkom europskom baštinom.

1. Euroutopija. Nakon smrti komunizma kao globalno djelujuće pseudoeshatologije i sekularnoga mesijanizma, za mnoge je europeizam postao fiktivno ispunjenje kolektivnih ovozemaljskih čežnji. Uz euroskepticizam i euronihilizam, na dnevnom je redu i euromanija.

2. Sastojci europskog identiteta. U potpunu sliku Europe spada ovo troje: uz grčko-rimsku baštinu (1) tu je i barbarsko-germansko-kršćanska tradicija (2), kao i kontinuum Moderne: Renesansa – Reformacija – Prosvjetiteljstvo – Revolucija, s vrhuncem u znanstveno-tehničkoj civilizaciji XIX i XX stoljeća (3).

3. Nastanak današnje Europe. Povijesno je europska ujedinitba nastajala uvijek kao posljedak velike povijesti, kao djelo velike politike, kao čin velikih muževa. Tako je bilo s Rimskim Carstvom, tako i s tisućljetnim Svetim Reichom Karla Velikoga, tako, napokon, s muževnim, ratničkim pothvatima jednoga Napoleona i jednoga Hitlera. Današnja je pak integracija započela trivijalno, s ugljenom i čelikom (po kojemu je, usput, i angloamerički saveznik Staljin dobio svoj nadimak); iz ovih se nadaje i sadašnja bijedna tehno-birokratska tvorba „europska unija“: posve bez bogova, bez duha, bez junaštva.

4. Judeo-masonski temelji. U današnjoj Europi, uobličenoj kao EU, za vrhovne zakone vrijede židovski zakoni, koji obvezuju nežidovske države da njeguju židovske svetinje i služe židovskom probitku: pomislimo na beskrajne reparacije što se isplaćuju židovima, na diskriminirajuće prožidovsko zakonodavstvo u službi religije holokausta, ili na glavni njemački grad Berlin unakažen ogavnim holomal-om, spomenikom mrtvim židovima. Masonski pak element zrcali se u agnostičko-ireligioznom (svakako i nekršćanskom), ali navlastito antinacionalnom, globokratskom temeljnom stavu sa skrajnjim ciljem u svjetskoj državi kojoj će EU biti provincija, u amalgamu bez rasa, naroda i bilo kakvih razlika među ljudima.

5. Despocija prosjeka. Bezimeni aparatčici EU gospodare bez ideja, ideala i vizija; rutinski, centralistički i totalitarno. Većinu se nacionalnih zakona donosi odozgor, a za njihovo provođenje skrbi jedna čudovišna koliko i skupa birokratska klika, koja se do najmanjih pojedinosti groteskno petlja u politički, gospodarski i medijski život, potpuno zabacujući nacionalne običaje i potrebe.

6. Neoeuropska ideologija. Vjerna svojim temeljima, EU propovijeda postmoderni miš-maš od neoliberalizma i permisivizma, feminizma i ljudopravnih bedastoća, antinacionalizma i multi-kulti-dogme. Na jednakoj je distanci od poraženog fašizma i od uklonjenog komunizma. Kao alternativa nameće se liberal-demokratska tiranija sparena s uobičajenim parlamentarnim blebetanjem. EU je egalitaristička, nivelatorska, plebejska.

7. Europa i Islam. Nakon neuspjelih povijesnih pokušaja obuhvatnog i trajnog arapskog pa turskog osvajanja, današnja se Europa nalazi na najboljem putu da padne žrtvom jedne zapravo mirne islamske invazije. Umjesto što po nalogu cionističko-američkog imperijalizma vode ratove protiv Europi inače sklonih islamsko-arapskih država, europske bi se nacije trebale posvetiti borbi protiv tuđih uljeza na vlastitom, europskom tlu. Nedvojbeno nam u tom pogledu predstoji jedna prava reconquista (Guillaume Faye).

8. Europa kao grobnica narodâ. Nadnacionalna tvorba EU ugrožava sve svoje sastavnice, velike jednako kao i male. Velike nacije Europe, predstavljene svojim autentičnim, zdravim elitama (a ne svojim izdajničkim službenim vladama), tuže se na gubitak suvereniteta (egzistencije), a isto tako i identiteta (esencije). Sve gospodarske ili socijalne nevolje vezane uz članstvo u EU tek su iz ovoga izvedene. Manje članice EU pak računaju s osobito nepovoljnim posljedicama kao što su nekonkurentna proizvodnja, porast cijena, masovna bijeda. Sve zajedno, međutim, izložene su strahovitoj poplavi tuđinaca, pretežito iz područja Europi stranih pasmina i kultura.

9. Europa slobodnih nacija. Afrika je crna, Azija žuta, u Americi i Australiji crvene i negroidne pasmine stopile su se s bijelom, ili ih je ova istisnula. Ono što posve bezuvjetno obuhvaća cio naš europski kontinent, to počiva na bijeloj rasi, koja je zaslužna za najveće misli i najveća djela sveukupnoga ljudstva. Kao mnoštvo u jedinstvu, Europa može preživjeti samo ako njezine nacije, u slobodnoj igri silnica, ostanu samostalne, a njezine države suverene. Umjesto toga, današnja je Europa, kao EU, jedna nenarodna i protunarodna zbrka, koja je više i afrička i azijska, američka ili židovska, negoli što je zapravo europska, i stalno je izložena prijetnji otvorenoga rasnog rata.

10. Europa Europljanima! U Europi nema mjesta za azijatske države poput Turske ili Izraela. Rusku ideju euroazijatizma, što ju je preuzeo i obnovio Aleksandar Dugin, treba očistiti od rusko-imperijalnih natruha, a Rusija kao euro-azijska sila unutar Europe može uživati samo poseban, što ne znači i podređeni status.

11. Država, nacija, rasa. Debatu o primatu što se ustrajno vodi u desnim krugovima, a posve je relevantna za buduće preobličje Europe, valja relativizirati: veli se naime, nacional-socijalizam je za naciju, a fašizam za državu. Ali i u Trećem Reichu država je jaka, i u Duceovoj državi priznaje se, pače i slavi, Talijanstvo, a čak i Rimstvo, kao etničko-nacionalno-rasni temelj. I fašistička Italija, uostalom, u kasnijem razdoblju preuzima rasističko zakonodavstvo.

12. Pitanje religije. Ono kršćansko u europskoj biti zadnjih je stoljeća, tijekom napredujuće sekularizacije, postupno potisnuto. No u EU-ustavu ime bi Božje bilo suvišno već i stoga, jer je mjesto Bogu u Nebu, a ne u ustavu. Međutim, legitimni su pokušaji povratka starim germanskim božanstvima. Ali religijsko pitanje nije nacionalno pitanje (pa da bi, recimo, bolje bilo umjesto židovskoga prigrliti njemačkoga boga), a vjerski ratovi ne mogu imati mjesta u Europi što ju kanimo obnoviti.

13. Europa i Desnica. Oživljavanje i preoblikovanje Europe može se očekivati samo od desnih snaga. Plemenitaški slojevi, međutim, s kojima je još Julius Evola računao nakon II Svj. rata, pretežito su iscrpljeni i izopačeni. U europskim se nacijama moraju stvoriti nove elite. One moraju nastupiti u okviru jedne Nacionalističke Internacionale za Novu Europu, svakako i na tragu proslavljenih inozemnih SS-postrojbi iz prošloga velerata.

14. Euro-Reich. Kao cilj treba postaviti organsko-harmoničnu konfederaciju suverenih europskih nacionalnih država, povezanu mrežom bilateralnih ugovora. Prema vani: oštro razgraničenje spram drugih kontinenata; prema unutra: ogorčena borba protiv dekadencije; prema vani i unutra: za sakralni Novi Eon veličine. Novi Euro-Reich treba prizvati u život dijalektičko jedinstvo kontinenta, nacije i regije, a njemačkoj naciji kao najvećoj i središnjoj europskoj naciji treba osigurati ulogu jednoga primus inter pares, možda pod simboličnom europskom krunom nekoga njemačkog kneza.

15. Metolodoški naputak. Preoblikovanje bijeloga kontinenta ne može se zbiti kroz „slobodne i poštene izbore“ i parlamentarne brbljarije. Sadašnju pseudoEuropu treba destruirati iznutra. Pritom se ne može isključiti i primjese konspirativnog, tajnog, legitimno-ilegalnog, subverzivnog. Razmišljati nam je o usporednim nacionalnim revolucijama, o dopunjujućim se nacionalnim diktaturama, pače, i o kontinentalnom udaru odozdol i odozgor. U tom okviru može biti mjesta i za sredstva kao što je ELLA (European Legitimate Liberation Army) i EUR (Europska Revolucija), prema uzorima domino-revolucijâ iz 1848, 1968 i 1989. Europa žurno treba i nestrpljivo iščekuje novoga bika koji će ju ponijeti!

16. Veličina. Nova Europa treba velike muževe, velike ciljeve, velike ideje. Ona treba veliku politiku, velike duhove: genije, heroje, proroke.

17. Dolje Europska Unija! Život – umjesto EU! Sloboda – umjesto EU! Nacija – umjesto EU! Europa – umjesto EU!

PS I: Ovdje ponuđene točke predstavljaju ujedno nabačaj jedne opsežne knjige posvećene budućoj Europi.

PS II: Teze o Europi nastale su izvorno na njemačkom jeziku, za objavu na njemačkom i drugim europskim jezicima, te za uporabu našim europskim kameradima. Specifično hrvatska problematika stoga je ovdje izostavljena i prepuštena jednoj slijedećoj prigodi.

Ivo Josipović ne samo što se, u svojoj predsjedničkoj kampanji, izjasnio kao protivnik metafizike (konkretnije, onaj koji ne vjeruje u mogućnost metafizičke spoznaje, „agnostik“); on se, kao da pojavom prkosi vlastitu uvjerenju, u očima kršćanskih pristaša metafizike sâm ukazao obličjem jednoga metafizičkog bića, popularno nazivanoga Luciferom.

Čime je to naš atonalni glazbenik stvorio o sebi luciferski dojam? Nije baš mnogima poznata njegova skladbica za gudački kvartet, prešutno posvećena Luciferu te nazvana Ars Diaboli. Ali se je sam budući nam predsjednik, osim što nam donosi crvenilo – hoće zacrveniti Hrvatsku! – prikazao svjetlonoscem (to i znači Luciferovo ime), vrhovnim dakle prosvjetiteljem, iluminatom, koji nas spašava od mraka (Srednjega Vijeka valjda, što ga moderni drže „mračnim“, pa svakako i konzervatizma, fašizma, ustaštva, Milana Bandića…).

U Kršćanstvu se, međutim, drži kako Sotona tek lažno tvrdi da donosi svjetlo, on obmanjuje (ta otac je laži), oholo se i prijevarno stavlja na mjesto Boga, ili Bogočovjeka Krista Isusa, koji u Evanđelju sebe predstavlja kao nepatvorenoga donositelja svjetla: Ἐγώ εἰμι τὸ φῶς τοῦ κόσμου (Ja sam svjetlo svijeta…), veli on pače izrijekom (Iv. VIII; 12).

Time Krist sudjeluje u jedinstvu božanstva i svjetlosti, kakvo se čuva i u tradiciji nekršćanskih, solarnih, poganskih religija, a filozofijski odjek dobiva u neoplatonskoj, mističnoj i romantičnoj metafizici svjetla (koju na originalan način zastupa i veliki hrvatski filozof Franjo Petrić). Nastavak Isusova mjesta iz Evanđelja glasi: … Tko ide za mnom, ne će hoditi u tami, nego će imati svjetlost života. Evo, Spasitelj govori baš kao naš maestro.

Istina, Isus kaže i drugačije, u slavnoj Besjedi na gori (Mat. V; 14): Vi ste svjetlo svijeta (obraćajući se učenicima, da osvijetle svoja dobra djela, da ih cio svijet uzmogne prepoznati). Ali Josipović nam nije najavio da će osvijetliti svoja „dobra djela“ (koja su nam, agnosticima!, još uostalom posve nepoznata), on hoće unijeti svjetlost u nas.

I sada to isto osebujno biće, Lucifer Josipović, koje samo sebe stavlja izravno u red božanskih svjetlonosaca, a pritom je ipak očito da u svoju vlastitu opstojnost nimalo ne dvoji, dolazi s iznenađujućom izjavom da on zapravo ne zna ima li ili nema Boga. Jer to, ukratko, znači etiketa „agnostik“, što si ju je zataknuo na svoju svijetlu bogoliku aureolu. Učinio je on to na inače posve neumjesno inzistiranje biračkoga tijela i vladajućega žutotiska da položi računa o svojim vjerskim nazorima. Iz Crkve, znademo, bijaše odaslana poruka o poželjnoj katoličkoj vjeroispovijesti budućega stanara Pantovčaka. Sukladno tvrdnji o nekih 90 % katolika u hrvatskom narodu (tvrdnji koja ovako izrečena ne odgovara istini, jer je riječ tek o broju krštenih te onih koji se na anketama istom konvencionalno izjašnjavaju katolicima!), trebalo bi dakle, po mnijenju službene Crkve, očekivati da i prvi čovjek takvoga naroda bude pripadnik njegove prevladavajuće religije.

Tako je i s crkvene strane potaknuto pučko i medijsko propitkivanje kandidata o njegovu stavu spram Absoluta. A bilo je ono nametljivo i svetogrdno, u svojoj plebejskoj površnosti i neumjesnosti igralo se sa svetinjom, izrugivalo se zapravo misteriju Transcendencije i vjere u nju. Pritom je zanimljiva okolnost da se o toj stvari, koja i jest i nije privatna, nije pitalo prijašnju dvojicu predsjednika, niti se od njih očekivalo katoličko pravovjerje, čije uvjete uostalom nisu ispunjavali: Tuđman je, cijeloga života vjerski indiferentan, tek u zadnjemu razdoblju možda započeo razmišljati i o posljednjim stvarima, uz pripadajuće štovanje obredima i sakramentima, dočim bi od površnog šarlatana Mesića o vjerskim istinama bilo doista ludo očekivati bilo kakav suvisli stav.

Ne treba čovjek biti ni agnostik, a niti prijatelj Josipovićeve politike, a da bi osjetio gotovo neku potrebu zaštititi ga od takve indiskrecije znatiželjnika. Religiozna pripadnost uistinu nije samo stvar osobnih osjećaja i uvjerenja, i Kršćanstvo od svojih vjernika upravo zahtijeva da svoju vjeru objavljuju i javno svjedoče. Ali, unatoč nekim zamislima u tom smjeru, strogo gledano, ne postoji agnostička crkva koja bi nešto slično tražila od svojih članova. U sekularnoj državi, kakva je i „RH“, provedeno je načelo razdvojenosti Države i Crkve i vjerska pripadnost jest privatna stvar. Bio čovjek vjernik ili ne, kako i koncilaška Crkva rado ponavlja, on može biti, ali može i ne biti ćudoredna osoba. Ne-kršćanski Vođa također može dobro voditi svoj narod, a zamisliv je i obratan slučaj.

Problem s agnosticizmom nije u tome da bi onaj koji ga prihvaća morao samim tim biti loš političar. Uostalom se u prilog Josipoviću komotno smije upisati ne samo da se on nije priklonio jeftinom, vulgarnom i bahatom ateizmu, već i da je svoje stajalište iznio otvoreno, iskreno, ne glumatajući iz pukog konformizma, oportunizma, ne prikazujući se lažno onim što nije. Problem je u tomu da agnostiku čitava jedna bitna sfera svijeta i života, ključni vid zbiljnosti, ostaju strani.

Agnosticizam, kao shvaćanje da ne znamo ništa o nadosjetilnom svijetu, ili da je on načelno nespoznatljiv, ili da su svako razmišljanje i govor o njemu besmisleni, star je koliko religija i metafizika. Znanstvenik Emil du Bois-Reymond izražava ga slavnom formulom ignoramus et ignorabimus (ne znamo, a ne ćemo ni znati). Otkrivamo ga već u svetim knjigama hinduizma, pa kod grčkih stoika i skeptika. I Sokrat, koji inače nije agnostik, izriče onu glasovitu: ἓν οἴδα ὅτι οὐδὲν οἴδα (znam jedno – da ništa ne znam). Uzvratni upit, kako on onda (protuslovno!) može ipak znati da ništa ne zna, predstavlja već sasvim relevantan prigovor agnosticizmu. Srednji vijek vrijeme je čvrste vjere, pa tek s nastupom Moderne dolaze postupno sve izraženije na vidjelo agnostičke i skeptičke doktrine, uvijek povezane s empirizmom (Locke), kriticizmom (Kant), pozitivizmom (Comte), dakle sa svim onim filozofijskim smjerovima koji dovode u pitanje metafizičku realnost, ili, u blažem obliku, njezinu spoznatljivost. Riječ je „agnosticizam“, međutim, skovao tek engleski darvinist Thomas Henry Huxley (inače djed glasovitog biologa Sir Juliana i spisatelja Aldousa), kako bi izrazio svoje uvjerenje suprotno gnosticizmu i, pri utemeljenju britanskoga „Metaphysical society“, iznašao naziv za vlastiti, nasuprot drugim tamo zastupljenim stavovima.

Rekoh da je Srednji Vijek doba neupitne vjere. Ipak i u samom Kršćanstvu imade jednoznačnih natruha, pače slojeva agnosticizma, koji mu međutim uopće ne priječi biti i ostati čvrsto uporište u Transcendenciji. Kroz dobar dio skolastičke misli provlači se nauk o dvostrukoj istini: istini razuma i istini vjere. U ulzaznom periodu kršćanske filozofije ove dvije istine odnose se na različite segmente vjerskoga korpusa, ali i kada se bave istim, primjerice opstojnošću Božjom, dolaze različitim putovima do istovjetnoga učinka: tako se i racionalno (opet svjetlo: čovjek u sebi ima lumen naturale, prirodno svjetlo, koje mu i mimo vjere omogućuje prirodno-teološki ustvrditi Boga) i vjerski dospijeva Bogu. U temelju mogućnosti znanja o Bogu stoji takozvana analogia entis, sličnost bića: Bog nije sličan čovjeku, ali je čovjek sličan Bogu, i po sličnosti s Njim čovjek Ga može i racionalno spoznati.

Agnostičku sadržinu dobiva ovaj nauk tek kada se, u vrijeme rasapa velike skolastičke sinteze, započinje tvrditi (Averoes, Duns Scotus, Ockham) da razum, znanje, nisu prikladni za dostizanje vjerskih istina: Boga ne možemo znati, ali u Nj možemo vjerovati. Osebujnim je agnosticizmom zahvaćena i negativna teologija, svojstvena ponajviše neoplatonsko-mističnim sastojcima predkršćanstva i Kršćanstva (Plotin, Proklo, Augustin, Cusanus, Böhme); uvjerenje da je Bog toliko transcendentan da Ga se ne može spoznati u pravoj biti, u onomu što On jest, nego se tek može nabrajati što nije.

Moguće je, dakle, na neki način biti i agnostik i kršćanin, ne znati ali vjerovati. Naš sekularni agnosticizam pak, s kojim ovdje imamo posla, ne može znati, ali ne umije ni vjerovati. On tako ostaje radikalno razdijeljen od zbiljnosti koja nadilazi naš osjetilni svijet. Temelj svijeta, opstojnost Boga, usud našega bića onkraj ovoga života – ostaju mu strani. I dočim je agnosticizam na neki način bolji od ateizma jer je pošteniji i spoznajno ipak prihvatljiviji (ta tko može, ateistički, dokazati da nema Boga?!), s druge je strane prednost ateizma što je čvršći, muževniji, beskompromisniji. Nije mlak i bezličan poput agnosticizma i našeg agnostika. Ateizam i agnosticizam se odnose po prilici kao njihovi politički ambijenti, komunizam i demokracija: druga je možda podnošljivija, ali je prvi respektabilniji. Komunizam mrzimo, demokraciju preziremo.

Agnosticizam je prateći simptom svih oblika antimetafizike. Ali on je i pratilac sutonskih, dekadentnih vremena. Na filozofijsko-religijskom planu, agnosticizam je dijete pozitivizma, na povijesno-političkom pak, on je proizvod parlamentarne, pluralističke, relativističke, indiferentističke liberal-demokracije. Agnosticizam je znak olakog odnosa prema onomu smrtno ozbiljnom, znak misaone površnosti i plitkosti, nezainteresiranosti za duboku stvarnost i sigurnu, vječnu istinu.

Metafizika nije nonsense, metafizička spoznaja nije nemoguća. Neka je i teška, odustat ćemo tek ako joj nismo dorasli i ako nam do nje nije stalo, što više govori o nama negoli o njoj. I znanstvenika njegova znanost (fizika u širem smislu, teorija ovoga svijeta), svojim čudesima kakva su sićušni atom i beskrajni svemir, ali i svojim granicama, puti onomu transfizikalnom, metafizičkom, onostranom. Umjetnost kao čudo za sebe puti mu pak samom sobom, misterijem tvoriteljskoga duha, umjetnine kao stvorenja, duhovne zbiljnosti izravno u nama samima. Senzibilni se umjetnik mora u svojoj umjetnini zapitati o opstojnosti Boga i usudu duše, o Iskonu i Eshatonu. Velika glazba osebujni je bogokaz, njezina uzvišena ljepota i snaga ne može biti tek ljudsko djelo, glazbom se otvaraju vrata Neba. Za skladatelja mora nešto značiti pitagorejska harmonija sfera. Znamo da Ivo Josipović mnogo drži do jednoga od svojih uzora, velikog postserijelnog skladatelja Krzysztofa Pendereckoga, kojemu je posvetio i jednu skladbu (Drmeš za Pendereckog). Avangardni je poljski glazbenik uvijek bio i duboki vjernik, i svoju je glazbu prožeo autentičnim religioznim osjećajem. (Ili se Josipović konačno ipak drži drugoga velikog skladatelja avangardne, točnije, elektronske glazbe, Karlheinza Stockhausena, kojemu je, u opernom ciklusu Licht (svjetlo), glavni lik upravo Lucifer?)

Ne, ne mora se biti agnostik ni kao glazbenik, a ni kao političar. Agnosticizam je jalov stav. Čovjeku od duha potreban je prodor u duh, potrebna mu je istina, a sumnja može biti tek početak (kao kod Sokrata, Descartesa, Husserla…), nipošto završetak mišljenja. Ne budimo agnostici, budimo… gnostici!

P. S. Rečeno je kako je nakon Josipovićeve agnostičke ispovijedi najveća potraga po međumrežnim vrelima nastala upravo za riječju agnosticizam. I ovi su redci, uz ostalo, zamišljeni i da znatiželjniku pomognu u nevolji.