Schwartze Garde

Muževi i žene izraelskoga parlamenta, zastupnici židovske skupštine Knesset!

Židovski narode Eretz Yisraela i diaspore!

Obraćam vam se kao Vođa nove Države Hrvatske, koja više nikomu nije rob i koja suvereno odlučuje o svim pitanjima svojega usuda, baš onako kako i vi to činite radi probitka vlastite izraelske Države i Nacije. Došao sam ovamo, vama u pohode, eda bih vam ponudio, u obostranom interesu i na temelju potpune ravnopravnosti, dobre i iskrene odnose nove Hrvatske sa židovskom državom na tlu Palestine, jer Izrael je nedvojbena činjenica našega svijeta koju Hrvatska nije stvorila, pa ju ne kani niti rušiti. Hrvatska i Izrael slobodne su, nezavisne i suverene države, kojima nitko ne smije i ne može nametati svoju volju. Ovdje sam da vas pozovem na uspostavu političkih odnosa neopterećenih prošlim nesporazumima i pritiscima, kao i besplodnim i nedostojnim moralističkim ucjenama s jedne strane te nečasnim ponižavanjima s druge.

Dopustite mi da vas podsjetim na mladoga filozofa Otta Weiningera, s kojim me povezuje i neizravno srodstvo, a koji je, nošen strašću svojega židovskog antisemitizma, kratko pred svoju dragovoljnu smrt u 24 godini, ustvrdio u svojemu slavnom djelu Geschlecht und Charakter kako su Židovi nesposobni za državni život pa nikada ne će imati svoje države. Bilo je to vrijeme nastanka cionističkog pokreta, kojega neizravno ide ta njegova polemična strjelica.

Ali vi cionisti na ovom ste tlu pokazali i dokazali da Židov, kada mu se pruži prigoda, kada sam uzurpira na to pravo, može nastupiti itekako državotvorno i da židovska država može procvjetati na svim poljima, a navlastito onom vojnom i ratničkom, pa i u najtežim uvjetima višestranačke parlamentarne liberal-demokracije, koju ste odabrali za svoj politički model. Mi u današnjoj Hrvatskoj imamo visoko mišljenje o vašem političkom i vojničkom daru, i ja to pred ovim visokim Domom želim osobito naglasiti. A sve vam je uspjelo jer niste držali demokraciju važnijom od nacije, jer ste domoljubi, rodoljubi i nacionalisti.

Osim velikom djelu vaše nacionalne države s jednom od najboljih vojski u svijetu, mi se svakako divimo i velikim muževima vaše židovske povjesti, koji su dali vrijedne prinose u svim područjima ljudskoga stvaralaštva, i među kojima mi dopustite da spomenem tek neke iznimno važne: od pisaca staroga Zavjeta te ostalih vaših svetih knjiga, preko Filona i Majmonida i Spinoze, do Marxa i Freuda i Einsteina, Mendelssohna djeda i unuka, do Bergsona i Husserla, Martina Bubera, Herzla i Jabotinskog i Davida ben Guriona, a moram podsjetiti i na općenito važan udio Židova u svjetskoj znanosti i umjetnosti, te navlastito na čitavu legiju židovskih interpreta, virtuoza, koji su nam približili veliku glazbu Nijemaca te inih arijskih, ili, kako vi kažete, gojskih naroda.

Hrvatski i židovski narod dijele podrijetlo na područjima Irana, dugotrajnu i mukotrpnu povijest, žilavu državotvornu volju skopčanu s borbom protiv brojnih neprijatelja. Dijele i herojsku tragiku koja je obilježila njihovo povijesno trajanje: Što je za vas Židove Shoa, za nas je Hrvate Bleiburg.

U današnjoj Hrvatskoj postoji vrlo mala židovska etničko-vjerska skupina, čiji su pripadnici većinom odani i vjerni, lojalni Državi Hrvatskoj te obvezama i dužnostima što ih imaju u cjelovitom hrvatskom nacionalno-državnom korpusu. Uz nešto nečasnih iznimaka, oni su zdušno uključeni u nacionalni život, ničim ne odskačući od etničkih Hrvata i ne posežući za posebnim pravima temeljem svojih nevolja u daljoj prošlosti, kako su to neki od njih, poticani nenarodnom vlašću, činili u danima propale demokratske „republike Hrvatske“. S druge strane, u vremenu Nezavisne Države Hrvatske svi su Židovi lojalni hrvatskoj državi te njezinoj legitimnoj vlasti mogli sudjelovati u narodnom životu bez ikakve diskriminacije. Drugačije je bilo s onima koji su poveli protudržavni rat za račun tuđina i državnog neprijatelja, kakvog su predstavljali i Titovi partizani.

Iako smo bili ogorčeni protivnici donedavne marionetske tvorevine i sluganske agenture globalističkih središta moći, neojugoslavenske takozvane „republike Hrvatske“, mi nismo zaboravili na najave pojedinih njezinih vlada da će pripadnicima židovske skupine u Hrvatskoj biti vraćena imovina na koju oni polažu pravo. U svim slučajevima u kojima bi se nepobitno dokazalo da je negdašnja židovska imovina bila legalno stečena, te vlasnicima oduzeta bespravno i nepravedno, bit će razmotreno da se ona prema mogućnostima vrati. Za povrat imovine oduzete po komunističkim vlastima, koje su u Hrvatskoj predstavljale inozemne okupacijske i uzurpatorske snage, bit će potrebno da se radi odštete obratite Srbiji kao sljednici negdašnje komunističke Jugoslavije.

Današnja Država Hrvatska velika je i jaka, Hrvati su ponovno ponosan i moćan narod. Ali Država Hrvatska odriče se krojenja svjetskog usuda. Imajući pred očima potrebe mojega naroda, želio bih i vama savjetovati da se okanite preuzetnog sudjelovanja u svjetskim poslovima, da izbjegavate svaku nametljivost i bahatost koja bi na vas mogla navući prijezir i mržnju nežidovskih naroda. Dopustite mi dobrohotnu sugestiju da i sami postanete normalnim dijelom našega složenog i policentričnog svijeta, s onim udjelom koji pripada vašoj važnosti: ni većim ni manjim; te da držite na umu kako niste ni sami u svijetu, niti ste ga pozvani popravljati i voditi, baš kao ni mi Hrvati ili koji bilo drugi pojedinačni narod na Zemlji. Riješavajmo svaki svoje vlastite probleme, ne stvarajmo probleme drugima, ne budimo hotice i svjesno, bez ikakve potrebe, njihov problem. Želite li da vam drugi budu skloni, ne smijete se ponašati tako da izazivate njihovu antipatiju, kojoj je svakako jedan od uzroka i u vašoj ponekad neumjerenoj nekrofiliji vezanoj za vaše viđenje židovskih stradanja u prošlom stoljeću, koja su neki vaši sunarodnjaci shvatili kao unosno sredstvo bogaćenja. Vaši ortodoksni rabini podsjećaju vas da se nedaće i nevolje kojima ste bili izloženi nisu dogodile bez vaše, židovske krivnje, i da je vaš bog Jahve još jednom osjetio potrebu kazniti svoj odabrani narod za njegovu nevjeru i obijest. Imate svoje velike vrijednosti, imate svoju veličinu, imate zdravu mladež! Ne svodite svoje biće na ulogu paćenika i žrtve prohujalih sukoba, na jednu davnu povijesnu epizodu, prepustite svoju povijest povjesničarima, živite u sadašnjosti, živite u budućnosti! I, dopustite mi i ovu dobronamjernu riječ, ne dajte da se drugi narodi, koji su također prolazili nesretne i tragične povijesti, i imaju sasvim dosta vlastitih trauma, osjete uvrijeđenima ako vi svoje patnje i njima želite nametnuti kao najveće, štoviše, kao jedino takvo stradanje od kada je svijeta i vijeka.

Shvaćajući kako je to i u njezinu nacionalno-državnom interesu, Država Hrvatska želi uspostavu trajnoga mira na bliskoistočnom području. Htjeli bismo da iz vašega dijela svijeta konačno nestane ubitačne tempirane bombe koja neprestano prijeti svjetskom miru i stabilnosti. Pronalaženje zajedničkog jezika i pošteni dogovor žitelja Izraela sa svojim arapskim susjedima ne će biti samo na obostranu korist, nego će biti zdušno pozdravljen diljem Europe i svih kontinenata.

Zahvaljujući na gostoprimstvu i prigodi da danas ovako, posve otvoreno govorim pred vašim visokim Domom, želim velikom židovskom narodu ostvarbu svih onih legitimnih ciljeva kojima uzmogne čiste savjesti težiti radi židovskog probitka, izbjegavajući svaku štetu koju bi pritom mogli pretrpjeti drugi narodi. Osobito pozdravljam perspektive mnogostruke bilateralne suradnje na temelju pune ravnopravnosti, suradnje što smo ju ovih dana pokrenuli na dobrobit naših naroda i zemalja. Pritom s posebnim ponosom i zadovoljstvom očekujem da zaživi nastava o hrvatskoj povijesti u izraelskim pučkim i srednjim školama, u nadi da će upoznavanje povijesne borbe hrvatskoga naroda dodatno oplemeniti vaše mlade naraštaje.

Živio židovski narod!

Živjela Država Izrael!

Živjela Država Hrvatska!

(Velecijenjeni će čitatelj zasigurno razumijeti kako je ovaj govor zamišljen kao da sam ga ja držao na mjestu Ive Josipovića. Dakle, govor je sročen na moj način i u stilu i duhu Hrvatske kakva bi ona trebala biti. Moja ovako artikulirana nazočnost u Knessetu i cjelokupni ton govora predpostavljaju da sam ja na čelu Hrvatske obskrbljen diktatorskim ovlastima (drugačija me predsjednička uloga ne zanima, jer mi ne bi omogućila radikalne, revolucionarne reforme potrebne za nacionalni spas), te da je, sukladno tomu, i sama Hrvatska malo drugačija negoli je to danas, pod Josipovićevom ljigavo-bljedunjavom neojugoslavenskom protokolarnom i ceremonijalnom strahovladom.)

[Govor na Hrvatskom Krugovalu Toronto, 12. lipnja 2011]

Hrvati Toronta i svi koji me slušate!

Govori vam Ana Lučić.

Teško je pratiti hrvatska općila. Treba imati čelične živce. Ne zna se što je gore: sami mediji, ili ono o čemu izvješćuju. Ipak, moramo znati što se događa, pri čemu je važno umjeti prepoznavati laži i manipulacije. Kada nam je razvidno stanje, možemo o njemu razmišljati, pa ga možemo i mijenjati.

Govorim to zato jer mi iz uha ne izlazi strana riječ „monitoring“ (nadzor, nadgledanje). Sama je po sebi ogavna jer nije hrvatska, a još je ogavnije ono što nam poručuje. Čitamo naime ovih dana u zagrebačkom „Večernjem listu“, dnevniku u vlasništvu strane kompanije Styria, ovakav naslov: „Nizozemski ministar: Za Hrvatsku tražimo monitoring sa zubima!“ Riječ je o nizozemskom ministru vanjskih poslova, židovu Uriju Rosenthalu. On se prijeti Hrvatskoj da će do ulaska u takozvanu „europsku uniju“ biti pod njezinim najstrožijim nadzorom. Hrvatskoj se ne vjeruje. Njoj su nametnuti najteži uvjeti usrljavanja u EU. Šteta da nisu još teži, pa da nikada ne usrljamo. No ovo samo pokazuje koliko nas voli i štuje neprijatelj, kojemu ćemo sada biti izručeni na milost i nemilost. I ako se pravodobno ne oduprijemo, pod njegovim ćemo okriljem u nepovrat nestati. Nema druge, nego zubatom Rosenthalu i njegovoj bandi ne samo kazati, nego i pokazati, da je prošlo vrijeme kada su oni zubima trgali svoje kolonije, te da im valja uzvratiti na isti način. Odaslati poruku Nizozemcima, židovskim i arijskim, da nam ih je puna kapa, njihovih srebreničkih genocida i njihovih simpatija za Haaško sudište. Ali za to se hoće da hrvatski narod progleda, da se digne iz mrtvila!

Ako ga članstvo u Euniji ne dotuče. Jer, već je pred vratima to članstvo, i divljački kuca na naša vrata. Šest godina ludovanja ovoga veleizdajničkog režima urodit će očito plodom. Već nam najavljuju ulazak, već nam čestitaju, samo još malo konsenzusa zemalja članica, i još dvije kratke godine strpljenja!

Hrvatska podložnost lažnoj Europi prolazi kroz tri faze. Prvo su bili ovi pristupni pregovori. Onda dolazi taj slavni monitoring. Naposljetku nastupa takozvano „punopravno članstvo“, koje znači smrtnu osudu za Državu i Naciju Hrvata. Od Hrvatske se očekuje da stane na kraj korupciji, što se nigdje i nikada ne može potpuno provesti. Još gore, Eunija zahtijeva daljnji, konačni progon ratnih zločina, te apsolutnu zaštitu nekakvih „prava nacionalnih manjina“. Prevedeno na hrvatski: hrvatske branitelje masovno u tamnice, a Srbe konačno na vlast! Nema cijene ulasku u EU, viče Sanader, pa i sada iz austrijskog zatvora, viče nasmijana Jaca Kumrovica. Sveti otac Papa uključuje se u unisoni zbor i poručuje nam kako ćemo mi Hrvati obratiti Europu. Lijepo bi to bilo, kada bismo u njoj imali glasa.

Protiv euro-integracija govore bezbrojni argumenti, govori sve. Za ulazak ne govori ništa. Tko je onda pristaša toga utonuća, „urastanja“, kako je rekao Josipović? To su oni koji ništa ne znaju i ne razumiju, ne promatraju hrvatski usud u cijelosti, nego tek iz osobnog kuta, pri čemu gutaju službene laži. Zavedeni glupani. Potom, službena nomenklatura, dakle vladajući izrodi koji se nadaju unosnim položajima u euro-birokraciji. Napokon, dojučerašnji jugoslaveni, antihrvati, kojima treba novi gospodar, novo robstvo, jer, za razliku od hrvatskih naivčina, dobro znaju da u Euniji Hrvatska propada.

Iz tjedna u tjedan, iz dana u dan, takozvano javno mnijenje mijenja se. Ovisno o tomu kako vjetar puše. Narod, kojega su vladajući dobro izdresirali, nesvjestan je svojega interesa i prevrtljiv je. Ipak, dosta se znade o nevoljama koje nas čekaju u euroslaviji. Problem je u tomu da biračko meso ne će glasovati sukladno svojim spoznajama, nego, po inerciji, za jednu od dvije velike stranke, koje nas obje guraju u europotonuće. Zašto je tako? – Zato.

Uostalom, referenduma ne će biti. Ako ga i održe, jer i to cinično traži Eunija, jasno je da će njegovi rezultati biti po potrebi besramno krivotvoreni. Inače bi se, barem hipotetski, vladajuća banda ipak povremeno osvrnula i na mogućnost da referendum kaže: Ne u EU! Ali, ne čujemo od njih ni slučajno „ako uđemo“, nego samo, kao konjska muha nametljivo: „kada uđemo“.

Ako dakle već moramo u EU (iako se, unatoč euforičnom slavlju, još mora počekati na blagoslov zemalja članica), budimo za to pripravni. Mladen Schwartz naveo je nedavno tri uvjeta: (1) da hrvatska radikalna nacionalistička desnica pravodobno dođe na vlast kako bi nas, koliko je moguće, branila od lažne Europe kada usrljamo; (2) da se u život prizove jedna uistinu hrvatska stranka koja bi nas mogla predstavljati u euro-parlamentu; napokon (3), da u suradnji s nacionalistima iz europskih naroda tražimo izlaza iz Eunije, da ju rušimo iznutra. Četvrto bih još ja dodala: da nastojimo iz nesreće izvući što više koristi, koliko je god moguće, lukavštinom i drskošću, iskoristiti neprijateljsku zajednicu do skrajnjih granica.

Hrvatska je u svojoj povijesti bila u zajednici s Nijemcima, Madžarima, Talijanima, Turcima, Srbima. Ništa se dobra iz svih tih simbioza za narod Hrvata nije izrodilo. Koja perverzna logika vodi mnoge naše sunarodnjake suludoj iluziji da će ovoga puta biti drugačije?! I da ništa ne znamo o „europskoj uniji“, već sama činjenica da ju režim Kosor-Josipović, uz asistenciju svojih medija, tako histerično zagovara i sugerira kao najveću sreću za hrvatski narod, kao novu religiju, i savršeno stanje ljudskih stvari, kao što je činio i pokojni komunizam – ta je činjenica posve dostatna da „uniju“ smatramo smrtnim neprijateljem. I zato, budimo samoobranbeno sumnjičavi, budimo na oprezu, budimo mudri poput lisice, jaki kao lav, jer ući ćemo, to nije problem, koliko god su se naši robovi bojali da ne ćemo, da nas gazde ne će. Odmah za nama ući će i Srbija, da u Euniji lijepo stvorimo novu jugu. Ući ćemo, ali bolje je ne ulaziti nego poslije morati izlaziti: ako je to još uopće i moguće, onda tek nakon dugog čekanja, ponovnog konsenzusa svih 27 članica, te uz ogromnu novčanu globu. Stoga budimo i ostanimo samo, kao i uvijek,

Za Dom Spremni!

Zagrebačke srpske petokolonaške „Novosti“ objavile su o meni pamflet iz pera njihova suradnika Borisa Rašete. Moj odgovor nisu imale hrabrosti objaviti Zato je, doduše u povodu njihove provokacije s „Obadva! Obadva!“ srušena hrvatska zrakoplova, odletio urednik Rade Dragojević, a naslijedio ga je negdašnji dragovoljac HOS-a i „ustaša“, sada pak deklarirani Srbin, Ivica Đikić. I režimski „Vjesnik“ osvrnuo se na moju djelatnost, u sklopu jednoga prikaza današnje europske desnice. Poput „Novosti“, ni oni nisu imali hrabrosti donijeti moj uzvrat. Zato ovdje donosim oba ta svoja odgovora, uz odgovarajuće poveznice s dotičnim člancima iz „Novosti“ i „Vjesnika“ na koje uzvraćam. Na kraju je i poveznica na razgovor sa mnom koji je u „Slobodnoj Dalmaciji“ objavio Davor Krile. Taj je razgovor izazvao dosta reakcija, pa i u susjednoj nam neprijateljskoj Srbiji.

>> Novossti.com: Majn Šaht

>> Vjesnik o radikalnoj desnici u Hrvatskoj i Europi (1.)

>> Vjesnik o radikalnoj desnici u Hrvatskoj i Europi (2.)

>> Slobodna Dalmacija: Interview Mladena Schwartza

„Majn šaht“ ili Scheinmacht?!

Poštovano Uredništvo!

Udarno „rašetanje“ vašega sličnoimenog humorista (Rašeta), pod naslovom „Majn šaht“ („Novosti“ br. 550, od 2. „jula“ 2010), dobro je i duhovito sročen uradak, „nema šta“! (Velim to unatoč grubom auktorovu izrugivanju svojedobnoj nezgodi Ane Lučić: da se dogodila nekom obratnom (jednom od Goldsteina ili Pusićki, primjerice), naime, taj bi dogođaj smjesta bio obletio svijet i svi biste još uvijek cmizdrili i zapomagali, kao i u povodu „zečeva“ ili „levara“: urota! genocid! holokaust! fašizam!) Ali ipak, ima šta: rezultat je karikatura, površna i samovoljna, koja ne pogađa stvar, predmet; Rašeta je promašio temu. Već mu je preludij šepav, jer takav razgovor, kako ga on navodi, on i ja doslovce baš i nismo vodili. Dobro, nije važno, bilo je nešto slično. Ali Rašeta ne razumije naš popis unutarnjih neprijatelja. Ne sjeća se niti prošlih popisa, misleći da su oni doista bili za odstrijel. Niti ovaj nije pozorno čitao, inače bi uvidio kako su imena poredana abecednim redoslijedom, pa onda ne bi po rednom broju procjenjivao rang pojedinih imena.

No i to još ne bi bilo tako bitno, da mu niti ostale procjene nisu promašene. Teško mi je shvatiti da inače lucidni promatrač mnije kako smo mi na ultradesnom krilu nekakvi saveznici HDZ-a. Naravno, niti to jesmo, niti hoćemo biti, niti to tako, uostalom, doživljava i sam HDZ. Rašeta se čudi da je na popisu gospođa Jaca Kosor, uz druge brojne (koje li?!) pristaše „naše stvari“ (kako je pod navodnicima piše BR). Zar je naša stvar zbilja ona ista koja i Jadrancina?! Ma dajte! Sanctissima simplicitas! Mogao bih se tek umorno nasmiješiti, ali vi, radikalno lijevi, očito u svojemu neznanju (ne čini mi se da hotice i svjesno manipulirate) mislite da sve što je desnije od vas spada skupa, pa ako vas netko pokušava razuvjeriti, iskreno držite da obmanjuje. Ne, uvjeravam vas, varate se; ta zašto bih vas obmanjivao! Ja „ne prikrivam svoje nazore i nakane“ (kako to stoji i o komunistima, u Manifestu M & E). Pokušajte se napokon temeljitije uputiti u desničarska stajališta, ne ponavljajući olinjale mantre o sprezi desnice s krupnim kapitalom, pa će vam i bez mojih eksplikacija biti jasnije.

Bit će vam tada jasnije i što sam želio svojim napisom „Tito i ja“. Boris Rašeta htio bi, u mojemu opširnom autobiografsko-esejističkom portretu jugo-diktatora prepoznati ni manje ni više negoli neku vrstu homofilnog divljenja muževnoj snazi. Pročitajte, Borise, taj tekst još nekoliko puta, vidjet ćete, ako uzmognete biti nepristrani, kako je to štivo originalno i duboko, višeslojno i vrijedno promišljaja. A glede „Imperiala“, ponovno jedan od Vaših nesporazumaka koje imate zahvaliti vlastitoj nesolidnosti i površnosti. Taj časopis nije glasilo Nove Hrvatske Desnice, premda njegov glavni čovjek već zadugo s nama dijeli barem neka ključna stajališta. Ni meni se (na takvom mjestu) ne sviđaju osobito puževi i lavande, ali bi dečki zacijelo mogli više prostora posvetiti važnijim pitanjima i donositi više kvalitetnih priloga, kada bi raspolagali sponzorima i novčanim vrelima poput vaših. Ali, s usputne kritike jednoga lista smjesta skočiti na njegovu diskvalifikaciju kao režimskog glasila (u koje vladajući pred izbore smještaju svoje obmane), svakako je osebujni paranoidni salto mortale.

Dakle, prvo sam optužen za kolaboraciju s režimom i obranu njegova statusa quo. Drsko, koliko i smiješno. Druga je piščeva zabluda da ja, i mi autentični desničari, zapravo ništa i ne radimo. Rašeta misli, kad nema „skandala“ (a njemu i drugovima: štofa za tračeve i senzacije), nema niti rada. Ali i oni njemu zgodni skandali iz prošlosti služili su samo da privuku pozornost naroda na naš rad i da ga pokrenu na suradnju. U tome su nam odmogli upravo „slobodni mediji“, koji su naše promičbene akcije zloporabili da bi nas se pokušalo ridikulizirati i marginalizirati. – Rašeta doista drži kako se na Desnici, između našega brzoglasnog razgovora i epizode sa šahtom (koja je, međutim, bila prije!), kao niti između šahta i ovoga popisa neprijatelja, ništa nije dogodilo. No, ako me dulje nema u javnosti, to još ni izdaleka ne znači da ništa ne radim – kako netko reče. Ne želim ovdje spominjati svoj politički rad, navlastito na europskom planu, o kojemu ne trebam polagati račune, niti prije vremena otkrivati pojedinosti. Ali, napisao sam i objavio nekoliko važnih knjiga (niti one prijašnje Rašeta izgleda ne poznaje!), izdao, prije diverzije što se je dogodila u Chicagu, još nekoliko brojeva desničarskih novina Ultimatum! (svaki je obujma veće knjige), izdavao pamflet Contra!!!, objavio bezbroj filozofskih, političkih i književnih tekstova po papirnatim i međumrežnim općilima, pokrenuo vlastiti mrežopis („blog“) s više desetaka velikih priloga samo od početka ove godine…

Ali, ne samo što ne radimo, nego nemamo ni ideja o budućnosti, misli člankopisac. I opet, što drugo, nego da mu predložim lektiru svega onoga što nije čitao. A da i ne govorim o svojim kameradima. Izmakao mu je posve opus kolegâ i sličnomišljenika Tomislava Sunića i Hrvoja Lorkovića, a gdje li su tek suvremeni predstavnici europske desničarske filozofije, ne samo političke, a tek klasici… Čitajte nas, drugovi! Da ste barem pročitali moje Otvoreno pismo hrvatskom narodu! Mi vas čitamo, od Renesanse i Prosvjetiteljstva, od Marxa i Bakunjina i Rose Luxemburg, preko Lenjina i Staljina i Bronstein-Trockoga, Lukácsa Györgya i Blocha i Benjamina e tutti quanti… pa sve do danas. Mi smo čitali Šuvarovu „Hrvatsku ljevicu“, pratimo i „Novosti“ i „Novi plamen“, a vama je Ultimatum! nepoznat! Kako ćemo onda razgovarati?! (A razgovor s vama – na vaše znanje i ravnanje i čuđenje – imade, držim, ako je samo uistinu razgovor, ipak nešto više smisla negoli onaj sa Sanaderom, Kosoricom i ministrom Šukerom, koliko god da ste im bliži nego mi – vidi SSDS, Uzelac, Pupovac…! Jer mi nikada ne bismo ulazili u koallicije s Velikim Ivicom ili teta-Jacom!)

Napokon, stara priča: vrag nas vara kako ne postoji, neprijatelj tvrdi da ga zapravo izmišljamo! Gospodine Rašeta, ja i svi mi rado bismo izmislili pokoju neprijateljsku kategoriju, osobito kada bismo već bili na vlasti (slažem se da to dobro dođe!), ali ima vas, gospodo, ima vas, kako bi braća-Srbi kazali, „k’o kusih pasa“. Ne treba ništa drugo doli samo prolistati ovaj, 550 broj vaših „Novosti“, u kojemu briljira i polušaljivac Rašeta: Tu se otvoreno zaziva pokojna, danas protuustavna tvorevina juga. Tu se, primjerice, netko čudom čudi da hrvatski nogometni savez priznaje športske rezultate NDH (a ne jugoslavenske), dakle čudi se da juga danas i ovdje nije (premda zapravo jest!) na višoj cijeni negoli jedna povijesna hrvatska država. Tu se zazivaju navodne ili stvarne žrtve počinjene po Hrvatima, i to u jeku zdušnih priprema za otkrivanje – ni manje ni više nego – spomenika četničkim ubojicama u Srbu. Tu se evocira spomenuti Manifest čija je ideologija u današnjoj RH također protuustavna. Tu se promiče miješani protuustavni „srbo-hrvo“ jezik, popraćen čak i izmjeničnom uporabom pisama domicilnih Hrvata i susjednih nam Srba. A da ne govorim o usputnom veličanju pokojnih jugoslavena… Pa ipak, iako su vam draži i „socijalizam“ i nestala tvorevina, hinite „demokraciju“ i nekakvu lojalnost RH, što ja nikada nisam radio, a vi činite tek nakon što ste to, kao neumitni usud, prihvatili od tako vam odbojnog Franje Tuđmana.

Rašeti se čini da je nama pod svaku cijenu stalo do bećkovićevskoga „ćeranja“, dakle i pod cijenu usiljenoga izmišljanja „partnera“. Ali vi ste ti koji u nama, Hrvatima, desničarima, vidite smrtne neprijatelja, a svaku našu reakciju tumačite kao volju za sukobom bez ikakva motiva. U tom sklopu, Rašeti se događa jedna osobito podla asocijacija. Nas, koji smo, najčišćih nakana, u stalnoj nesigurnosti i životnoj pogibli, odlučili slijediti svoju misao, svoje ideale i vizije, eda bi na hrvatskom tlu konačno niknulo nešto dostojno hrvatskoga naroda (ali i njegovih dobronamjernih, etnički više ili manje srodnih povijesnih suputnika koji se uvjerljivo poistovjećuju s hrvatskim nacionalno-državnim probitkom), nas, kojima se ne može spočitati manjak ćudoređa, zdrave pameti, dubljih uvida, plemenitog idealizma – nas dakle, takve kakvi jesmo, pa i uvijek spremno izloživi suvisloj i poštenoj kritici, sjetio se spisatelj usporediti s jednim mračnim likom iz pripovjedačkoga opusa izvrsnog, svačijeg i ničijeg pisca Ive Andrića: sa Stjepanom Kovićem (BR krivo piše: „Kovačem“) iz Andrićeve groteskne pripovijesti „Bife (sic!) Titanik“ (koju je poslije „ufilmio“ notorni Kusturica, uostalom posrbica kao i Andrić). Ković je nitko i ništa, gubitnik-uzaludnik, izopćeni uzgrednik, frustriran koliko i njega žrtva, židovski bijedo Mento Papo. Obojica bi da nadvladaju svoju ispraznost, ali jadni Žido mora biti žrtva, a Hrvat Stjepan – ustaški ubojica. Treba mu mrtvi Žido kako bi preko njega dosegnuo vlastitu samosvojnost. Kod Andrića (premda u ozračju svojstvena mu fatalizma, koji svodi osobe na proizvod okolnosti, pa stoga ne dopušta moralizirati) ipak Židov ispada pozitivan (jer je žrtva), a Hrvat negativan (jer je bezrazložni ubojica). Naravno, u surječju ove priče i oni zdraviji, ne-frustrirani ustaše jednaki su zlotvori. Andrić je mogao pronaći i Stjepanu duševno srodnoga partizana ili četnika, ali-ali-ali… Ono što me ovdje zanima jest da Rašeta mene i naše desničare uspoređuje s deklasiranim probisvijetom, propalicom i lumpenproleterom koji živi besmisleno sve dok ne počini besmisleni zločin. To je samo još jedna potvrda da o nama ama baš ništa ne zna, a bojim se da ipak ništa i ne želi znati niti razumjeti. Jer tko o meni, nakon cijelih dugih desetljeća moje intelektualne i praktične djelatnosti, ne zna ništa drugo negoli, doduše stilski spretno, zaključiti: „Schwartz je sablast koja zaziva sablasti da bi sa sablastima ratovala, baš kao i Isusovi mrtvi koji pokapaju svoje mrtve…“, taj je naprosto u krivu. Ja to smijem tvrditi jer o sebi znadem nešto više, ali dio toga i Borisu Rašeti nije načelno nedostupan, ako se samo želi pošteno potruditi.

P. S. Budući da je očitovao stanovitu uvrijeđenost, te da je, pa i ovim svojim uradkom, to nedvojbeno zavrijedio, gospodina se Rašetu (odlukom Nove Hrvatske Desnice, koja djeluje, ipak djeluje!) utješno vraća na Popis unutarnjih neprijatelja.

Čudno o Desnici!

Na prvoj stranici „Vjesnika“ od 5. listopada 2010 koči se čudan naslov „Hrvatska među rijetkim u Europi bez ekstremista“. Žalosno bi to bilo da je doista tako. Za dobru stvar valja biti ekstremno, ne umjereno. Vlastitu obitelj, ženu, djecu, ne voli se polovično i mlako, pa tako niti Domovinu. Ali naslov skriva subliminalnu poruku, pravdanje, obećanje, samoreklamu na adresu takozvane „europske unije“: Hrvatska je dobar pas! Na koljenima smo, gledajte nas! Nema sira-vrhnja (za kojega se uščuvanje u istom broju s pravom zalažete), nema Desnice! I tako se hrvatski podanički robovi sanaderovski ulagujete superjugoslavenskoj tvorevini dok još nismo u nju niti ušli! Biti „europskiji“ od „Europe“! Primite nas, molimo, kako biste nas mogli konačno dotući!

Blago rečeno, vaš „dossier“ o Desnici u EU i RH vapi za ispravkom. Koliko je diletantski sastavljen, pokazuje već i slika uz Le Pena: umjesto njega, donijeli ste mu kći Marine! A Jörga Haidera pišete pseudonjemačkim pravopisom „Heider“, Jimmiea Åkessona pak „Akesson“. Geertu Wildersu pripisujete da mrzi muslimane, a on samo mrzi njihovu patrijarhalnu kulturu, njihovu protimbu feminizmu i homoseksualnim brakovima, inače ne bi imao ama baš ništa protiv masovne invazije tuđih rasa u Nizozemsku. Lijevo-liberalni antikonzervatizam krivo ste dakle iščitali kao desni konzervatizam. U prikazu europskih nacionalnih desnica nema Norveške i Njemačke, nema Srbije i Poljske, Engleske, Rumunjske i Španjolske… Niz autentično desničarskih talijanskih stranaka i ne spominjete. Nije to prvi put da „Vjesnik“ kao vladin list sastavlja jeftine optužnice euro-desnici, i onoj u RH. Ali, omalovažavanjem ju ne ćete zaustaviti!

Čitajući vaš prilog, čovjek se mora zapitati: U kakvoj ja to zemlji živim? Što je to nastalo od mojega naroda?! Vaši naslovi i vaše lamentacije doživljavaju se doslovce kao orvelovske inverzije: ropstvo je sloboda, laž je istina, smrt je život… Samorazumljiva samoobrana vlastita identiteta i suvereniteta (samobitnosti i samosvojnosti, esencije i egzistencije) za vas je osude i prijezira vrijedna „ksenofobija“. Tu savršeno legitimnu i prijeko potrebnu samoobranu proglašavate „netolerancijom“ i „lukavštinom“. Sir i vrhnje, to je identitet, to moramo sačuvati (svakako, svakako, slažem se!), ali naciju i državu, to nikako, to je šovinizam!

Vi raspirujete strah od Desnice, a ne ćutite strah od potonuća u „EU“, od invazije masa egzota, od iščeznuća hrvatskoga naroda! Ne bojite se pogibli, bojite se onih koji vas i nas od nje jedini hoće, a i mogu spasiti! Pa dajte uvezite – ionako nas je malo! – poneki milijun crnaca, milijunčić Arapa. Da budemo kao krasni nam euro-uzori, kao Nijemci, Francuzi, Englezi! Koje li nastranosti! Kojega li quid pro quo!! Je li vam definitivno ispran mozak, nesretnici? Je li vam lažna ideologija pozobala zdravu pamet? Imaju li sulude inozemne nacional-mazohističke himbe i tlapnje doista veću težinu od realne nacije i normalnog nacionalizma, od elementarnoga nacionalno-državnog interesa?! No važno je da se vi i ovoga puta morate izrugivati Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, koja je ipak bila daleko suverenija negoli ova današnja karikatura. Vi pozivate na uzbunu pred samom pomišlju o restauraciji NDH. Tješite sebe i svoje gazde kako to nitko danas ne traži. Ali mi tražimo, Nova Desnica traži! Ne doslovce, nego u načelu, idealu, u duhu.

A tek ono pak što pišete o meni, u kakvom šaljivom, ignorantskom, bezobraznom tonu – to je dostojno „Feral tribunea“ iz njegovih najboljih dana! Ja sam za vas „osobenjak“ (srpska riječ za čudaka), napisao sam doduše nekoliko knjiga, kako velite, ali vam ne bi palo na pamet iz tih knjiga predočiti svojemu čitateljstvu pokoju bitnu temu i tezu. Zato vam je moje životno djelo – davno isključenje Ane Lučić zbog „lijevih skretanja“. Tvrdite da sam od TV-nastupa gostovao samo kod Malnara. Zašto prešućujete da sam bio i kod Bolkovića i njegove nasljednice, pa u nizu „Latinica“, da sam s Predragom Raosom vodio OTV-emisiju „Zemlja – zrak“? To nije televizija? O mojemu mrežopisu („blogu“: http://www.schwartze-garde.com) izvješćujete samo ono što stoji na margini, preuzeto iz „vikipedije“, umjesto da navedete nešto od šezdesetak važnih tekstova koji su postavljeni tijekom ove godine. Pišete da ja u „javnosti“ izazivam „podsmijeh“. Tko je, što je ta vaša virtualna „javnost“, ako pod tom riječju ne mislite na klike internetskih imbecila, koji troše svoje vrijeme u iživljavanju protiv svega vrijednog? Imam, gospodo, jako puno pristaša, štovatelja, koji i mene i moje ideje, kao i naš pokret, uzimlju smrtno ozbiljno. Pogledajte, primjerice, najnoviju knjigu Marijana Horvata – Milekovića „Cromazohi; Tko nam je čipirao mozak“! Ne samo što pruža stubokom drugačiji pogled na mene, nego implicite odgovara i na vaše iluzije i predrasude. To nije „javnost“? Ili vas ta javnost ne zanima.

Je li sve to što opisah, je li to taj vaš slavni „objektivni“, „informativni“, „istraživački“ žurnalizam? Ako nije, sami mu smislite drugo ime, da ne budem odveć grub. Tek, pitam se, misli li ovako „Vjesnik“ preživjeti?

Donosim ovdje svoju polemiku s bahatim i zadrtim židovskim šovinistom, objavljenu pred dvije godine, u više nastavaka, na stranicama zadarskoga domoljubnog tjednika „Hrvatski list“. Polemika je vječno aktualna, jer svjedoči o agresivnosti židovskih uljeza, koji bi, uz ostalo, htjeli i po svojoj volji određivati „tko je židov“. Nekoć su to određivali antisemiti (Karl Lueger, Hermann Göring), dopuštajući da, iznimice, ponetko od židova možda i nije zakleti neprijatelj domicilne arijske („gojske“) države,  njezina naroda i njegova nacionalizma. Sada se židovi usuđuju svojatati i one koji su desetljećima, riječju i djelom, s glavom u torbi, svjedočili svoj hrvatski nacionalizam, te, u njegovu sklopu, i zdravi, prirodni politički antisemitizam. Nacija je, međutim, na koncu navlastito ipak stvar odluke, a ako ćemo započeti istraživati udio židovske krvi u pojedincima, nikada ne ćemo stati, ali nikuda ne ćemo ni dospjeti. I sam Pollak, s druge strane, vjerojatno imade, uz židovske, i ciganskih ili srpskih, možda i crnačkih gena. Kroz povijest, narodi su se miješali, pa i sa židovima, tijekom dva tisućljeća židovske diaspore, i danas je teško išta ozbiljnoga započeti s nagađanjima o mogućem, navodnom židovskom udjelu u podrijetlu nekoga od Hrvata. Narodi su se smiješali u nacije, i sada nam je započeti tu gdje jesmo, naime, uščuvati realne nacije našega svijeta od daljnjega miješanja, osobito s pripadnicima stranih im pasmina. A židovi Hrvatske, kojima sve to ne odgovara, kako sam natuknuo i u ovoj polemici, neka izvole u „svoj“ Izrael, dok se ne prelije čaša arapskoga strpljenja. Nakon toga, na raspolaganju su im pustinja Nevada i New Mexiko, u kojemu može nastati i New Israel, ako se suglasi „pričuvna oaza“ USA (usp. moju knjigu: „Novi Protokoli Sionskih Mudraca ili Kako uništiti svijet“!). Tako uostalom i nezadovoljni „hrvatski“ Srbi, koji ne će biti politički Hrvati, neka hrpimice pohrle u svoju Srbadiju, a Cigani u svoju Indiju. Buduća hrvatska država to će im rado omogućiti bilateralnim sporazumima s njihovim domicilnim zemljama!

Hrvatski List, broj 202.

7.VIII.2008.

NISAM ŽIDOV!

U jubilarnom Hrvatskom Listu br. 200. (24. srpnja 2008), štovani se Jusuf Hećimović dopisom „Trostruka mržnja prema akademiku Josipu Pečariću“ osvrnuo na nedostojan odnos nekih Hrvata spram slavnoga matematičara i hrvatskog borca. Jusuf nepogrješivo razotkriva tri uzroka mržnje spram Pečarića: njegovu djelatnu obranu Hrvatstva, njegov svjetski uspjeh, te napose i navlastito njegov uspjeh u Beogradu, za kojim hrvatski izrodi potajno čeznu, ali im je za razliku od Pečarića, nedostupan. U tom sklopu, međutim, Hećimović me usputno uspoređuje s Pečarićem, primjećujući kako “politička lumpenproleterska rulja čezne” i za barem jednom kapi židovske krvi, dočim da ja drukčijih kapi i nemam. Ovo za ljubav preciznosti traži uzvrat. Ako dobro razumijem, hoće se kazati da meni srboljubni i židoljubni hrvatski izrodi zavide na krvi kao što Pečariću zavide na njegovu beogradskom ugledu. Kako stvari stoje, ipak, nemaju razloga za zavist. Ja, naime, doista ne znam po kojemu bi se mjerilu mene imalo smatrati Židovom, ako ja to sam ne činim. Jest, prema obiteljskoj su mi predaji roditelji židovskog podrijetla (vjerojatnije kazarskog), ali su se oni pisali Hrvatima, a sa židovstvom nisu bili vezani ni nacionalno, niti pak vjerski. Rođen sam u Zagrebu, materinski jezik mi je hrvatski, hebrejski ne razumijem, a u židovskoj državi na tlu arapske Palestine nikada nisam bio, niti me osobito privlači. U velikosrpskoj beogradskoj sredini, pred skoro četiri desetljeća, stavio sam se zdušno i s najdubljim uvjerenjem na stranu hrvatskog nacionalizma, i cijeli sam život posvetio borbi za hrvatsku državu. Pritom sam radi Hrvatske zaratio i sa svjetskim i hrvatskim Židovima, i taj rat još uvijek vojujem. Sve bi to Hrvatima temeljem mojega pisanja i javnog rada već moglo biti vrlo dobro poznato. Židovom me stoga mogu smatrati samo nenaobražene, neupućene i bezobrazne budale, te vulgarni, primitivni rasisti (oni koji mi, prema Jusufovoj raščlambi, zavide na kapljicama). Ako sam ja Židov, onda su Gaj i Strossmayer Nijemci, Ritter Vitezović „Elzašan“, Dimitrije Demetar Grk, Stanko Vraz Slovenac, Starčević polusrbin, Šenoa i Lhotka Česi, Haulik Slovak, Bazala Moravac, a autor „Hrvatske mise“, maestro Boris Papandopulo, štoviše grčki Italo-Moravac. Eto kamo nas vodi ideologija kapljica krvi! Svi su oni, dakako, Hrvati, a bogme sam i ja, dočim kapljice rado prepuštam kome god tko za njima čezne! Nacija nije samo krv, ona je nadasve djelatna volja za sudjelovanjem u nacionalnom usudu.

Mladen Schwartz, Zagreb

Hrvatski List, broj 203.
14.VIII.2008.

BOLI NAS KADA SE NETKO ODRIČE NAŠEGA RODA, PRIJATELJUJE S RATNIM ZLOČINCEM ŠAKIĆEM I NEGIRA LOGORE KOJE JE OPJEVAO PROUSTAŠKI PJEVAČ THOMPSON

Dobio sam u Zagrebu u ruke vaš broj 202. u kojemu ste dali prostora poznatom židovskom renegatu Mladenu Schwartzu, koji u svom članku tvrdi „Nisam Židov“. Možda on nije zapisan u knjige Židovske općine, ali nije lijepo odreći se svog naroda jer tko je od židovske majke, taj je, poznato je, Židov, i to nije stvar nečije odluke. Nismo se ni mi mogli odlučiti da ne budemo Židovi kada su nas kao Židove slali u Auschwitz i Bergeb Belsen ili Treblinku. A na teritoriju takozvane NDH u Jasenovac, Loborgrad, Jadovno, Staru Gradišku i niz drugih logora koje je opjevao proustaški pjevač Thompson. Posebno nas boli kada Schwartz piše deprecijativno o našoj državi na tlu arapske Palestine jer je to država židovskog naroda i mi druge nemamo. Valjda smo ju zaslužili kao zaštitu nakon svih patnji koje smo pretrpjeli najvećim genocidom u svjetskog povijesti, holokaustom ili šoa. Schwartz piše još da je on hazarskog podrijetla, a poznato je da je teorija o Kazarima mit i antisemitska konstrukcija da bi se pokazalo da Židovi ustvari nisu Židovi. Tu teoriju rado su prihvaćali antisemiti svih boja, a posebno nacisti. Tu je zanimljivo kako se Schwartz odriče svojih židovskih korijena, a znamo da ga se zbog šurovanja s neonacistima i arapskim fundamentalistima već u emigraciji odrekla vlastita obitelj koja je isto stradala u holokaustu koji Schwartz uporno negira dok je on prijateljevao s njihovim krvnicima ustašama kao što je ratni zločinca Dinko Šakić. Ali Schwartz ne želi biti u ratu s njima nego s nama. Mi smo lojalni građani ove zemlje, uredno plaćamo porez i pošteno radimo. Ali ne damo da nam se oduzme posebni odnos prema našoj državi Izrael koja je na našem, a ne arapskom tlu i koju smo zaslužili za samoobranu nakon užasa holokausta i Auschwitza, kao i Jasenovca. Za nas Židove trebalo bi više poštovanja i suosjećanja za naše neviđene patnje umjesto da nas se vrijeđa i mrzi i iz naših redova. Možda nam je nekima dobro išlo jer smo bili radišni i sposobniji i morali smo se izboriti za preživljavanje, ali smo onda ostali bez ičega pa i bez golog života. Da nije bilo antifašističkog pokreta, na koji se srećom poziva i suvremena Hrvatska, ne bi nas ostalo niti jednog. Jer i Schwartz dobro zna da je i njegova šira, bliža i najbliža rodbina stradala u ustaškom logoru. Zato nas boli kada netko iz našeg roda tako bezdušno prihvaća stavove naših neprijatelja zatiratelja.

Ignac Pollak, Osijek

Hrvatski List, broj 204.
21.VIII. 2008.

A ZAŠTO BIH TREBAO BITI ŽIDOV?!

Neki Ignac Pollak („Boli nas…“, HL br. 203.) mnogo je sentimentalnoga i irelevantnoga napisao o svojim duševnim stanjima izazvanim mojim hrvatstvom pokazujući već i pravopisom koliko drži do svojih „svetinja“ (Bergeb umjesto Bergen, Auschwiz umjesto Auschwitz, i t.d.) Glede mojeg odnosa spram židovstva, sve bitno iznio sam u tekstu koji Pollak napada: valjda ću biti ono što sam hoću, a ne što mi netko želi nametnuti! Kazari (žid. Kuzarim), nasuprot Pollaku, nisu antisemitski mit, nego povijesna realnost, i o njima upravo Židov Arthur Koestler piše kao o trinaestom židovskom plemenu. Zanimljivije je, međutim, da Pollak, možda nehotice, donosi ovdje na svjetlo dana jednu vrstu arogancije koja nije posve nedužna ni u nastanku antisemitskih stavova. Cijelo pismo, naime, odiše neskrivenim animozitetom prema hrvatskom domoljublju i nacionalizmu (Thompson, Šakić, NDH), a ujedno nepatvorenim cionističkim šovinizmom. Pollak možda hrvatskoj državi „plaća porez“, ali „našom državom“ ipak drži Izrael (zemlju koja, svojom agresivnom politikom i atomskom bombom predstavlja stalnu prijetnju svjetskom miru), smatrajući ga namirbinom za „holokaust“. Zašto i teritorijalnu nadoknadu ne traži od navodnog krivca (Nijemaca), nego od nedužnih Arapa, ostaje zagonetkom. Zagonetno je i zašto se, skupa sa svojim suplemenicima istoga mišljenja, ne iseli u židovski okupiranu Palestinu, kada osim izraelske države, kako veli, „mi druge nemamo“. Možda razlog leži u njihovu uspjehu što su ga u gojskoj Hrvatskoj postigli kao „radišni i sposobniji“ (od koga? Očito – domicilnih Hrvata!), te u njihovoj nježnoj ljubavi za „antifašizam“, kojemu Pollak, umjesto dragomu Bogu i svojim roditeljima, zahvaljuje „goli život“. O mitološkom „holokaustu“ (tobožnoj žrtvi paljenici koja žrtvuje cijelu životinju; a od kuda nam onda pristižu milijuni preživljenaca poput Pollaka?!) napisana je golema i ozbiljna revizionistička literatura, koju misle da mogu zaobići samo ignoranti ili ideološki slijepci. Jest, i dvjesto do tristo tisućica lijepa je znamenka, ali kabalističkih „Šest milijuna“ mrtvih Židova nepobitno je potvrđeno kao instrumentum regni (svjetska nadvlada), te neiscrpni izvor prihoda od uvijek iznova tražene odštete (o tome je u knjizi „The Industry of Holocaust“ pisao i Židov Norman Finkelstein, koji je zbog istinoljubivosti ostao bez posla). Vara se Pollak i kada tvrdi da se on i njegovi nisu mogli pred Auschwitzom odlučiti za nežidovstvo. Mogli su i trebali su, i 1941. i 1990., biti Hrvati! Hrvatima židovskog roda (Korsky, Kremzir, Bauer, Singer, Kvaternik) nije u NDH prijetio nikakav „holokaust“ Bezostatna i iskrena asimilacija, umjesto posezanja za tuđim tlom ili stvaranja petokolonaške države u državi, jedini je put rješidbi židovskog pitanja!

Mladen Schwartz, Zagreb

Hrvatski List, broj 205.

28.VIII.2008.

HRVATSKI DOMOLJUBI NISU ANTISEMITI!

Željela bih se osvrnuti na pismo Ignaca Pollaka što ga je Hrvatski List objavio u prošlom broju. Napominjem da će kako će tekst teći, mnogi pomisliti da sam skrenula s teme, ali ja ću se dotaknuti malo opširnije svega onoga što je prethodno navedeni gospodin naveo u nekoliko redaka. On piše, osvrćući se na izjavu Mladena Schwartza, da se ne smatra Židovom. „Tko je od židovske majke, taj je, poznato je, Židov, i to nije stvar ničije odluke“. S tim se ne slažem jer pripadnost određenom narodu ne uvjetuje isključivo njegovo podrijetlo nego i tlo na kojem živi, jezik kojim govori, vjera, povijest, tradicija, običaji… Gospodin Schwartz dobro je rekao da se u slučaju podrijetla kao jedinog uvjeta pripadnosti određenom narodu, i poneki hrvatski velikani i povijesne osobe ne bi nazivali Hrvatima. Smatram da se neka osoba ne može nazivati pripadnikom određenog naroda ako nema svijest o pripadnosti tom narodu i državi bez obzira na podrijetlo. Primjerice, raseljeni Hrvati koji su svjesni svoga podrijetla, a ne drže do svog jezika, naroda, vjere i povijesti, ne smatram Hrvatima. Međutim, ogromni broj raseljenih Hrvata, upravo kao i Židova, imaju jako usađenu svijest o svom narodu, domovini i pripadnosti. Želim naglasiti kako ovim osvrtom ne želim uvrijediti bilo kojega Židova, uzevši u obzir njihov senzibilitet kada se govori o Drugom Svjetskom Ratu i holokaustu, ali o tome se ne može govoriti kao o „najvećem genocidu u svjetskoj povijesti“. Činjenica je da su od pamtivijeka ljudi ubijali, ratovali i vršili genocide nad drugim narodima, samo što se ovaj zbio relativno nedavno i vijest o stravičnim događajima koje je provodila nacistička politika obišla je cijeli svijet. Istina je da vrijeme liječi sve pa, primjerice, Židovi zasigurno ne gledaju jednako na progone i ubojstva svog naroda tijekom srednjeg vijeka, kao što danas gledaju na genocid koji se zbio prije nekoliko desetljeća. Isto tako ni mi Hrvati ne gledamo s jednakom osjetljivošću na nekadašnje ratove s Turcima kao što gledamo na tragičnu povijest hrvatskog naroda cijelog 20. stoljeća, a posebice u razdoblju od 1945. do 1995. godine. Mi smo vrlo osjetljivi na to, upravo kao i na nazivanje Marka Perkovića Thompsona „propagatorom ustaštva“, a on samo pjeva o svojoj zemlji na svojoj zemlji. Kako kaže njegov stih: „Istok, Zapad, svatko brani svoje, a ja ne smijem ono što je moje oduvijek, jedini moj svijet…“. Došlo je vrijeme kada Hrvati na svojoj slobodnoj zemlji ne mogu slobodno izjavljivati ljubav prema Domovini zbog straha da bismo time nekoga „povrijedili“. Također nas Hrvate boli kada se partizani i komunisti veličaju i slave kao antifašisti, a oni su bili koljači nedužnog hrvatskog naroda te im je njihov „antifašizam“ služio isključivo za ostvarivanje njihovih ciljeva te nametanje države ljudima koji ju uopće nisu željeli niti su ju prihvatili. Židovi ne skrivaju mržnju prema ustaškom režimu (pritom mislim na ustašku vlast, tadašnje moćnike i Pavelićeve suradnike, a nikako na narod koji je se priklonio tom pokretu iz želje za ostvarenjem slobodne države) koji je bio usmjeren u određenom dijelu protiv Židova (najviše protiv Srba). Kako onda Židovi ne mogu shvatiti da današnji hrvatski domoljubi ne mogu podnijeti pomisao na veličanje i slavljenje partizana i komunista koji su uz tadašnju hrvatsku vojsku, mučili i nedužno civilno stanovništvo koje je tada zbilja doživjelo Križni put. Veliki dio tih komunista koji se nazivaju antifašistima u najvećem broju su bili Srbi koji su klali i Hrvate i muslimane, a pred kraj rata, kada su vidjeli koja će strana prevagnuti, prebacili su se u partizane. O tadašnjoj kalvariji hrvatskog naroda ne bih ni znala da nisam pročitala „Četverored“ Ivana Aralice i da nisam istraživala o brojnim svjedočanstvima ljudi koji su živjeli u tom razdoblju. Toga u većini knjiga, a pogotovo u školskim udžbenicima, nema. Možete li, gospodine Pollak, zamisliti kako je to kada vam, nakon silnih tlačenja i ugnjetavanja, nakon izvojevane pobjede u ovom posljednjem ratu, prekrajaju povijest i djecu vašeg roda uče kako je zapravo vaš narod zločinački? Ja shvaćam patnju židovskog naroda, ali mislim da je vrijeme da i židovski narod shvati patnju moga naroda. Kao Židov zasigurno osjećate ljubav i ponos prema svom rodu. Ja, kao mlada Hrvatica, ne da osjećam ljubavi i ponos prema svom narodu i svojoj domovini nego bez ikakve dvojbe mogu jasno i glasno izjaviti da je meni Hrvatska sve! Za nju se diše, živi i umire. Pod tim geslom je hrvatski narod ustrajno branio svoj dom od mnogobrojnih neprijatelja. Kako je Bog dao Abrahamu potomstvo kao zvijezda na nebu i pijeska na obalama mora, toliko je Hrvatima dao neprijatelja. Hrvati nikad nisu ratovali na tuđem teritoriju na štetu drugih naroda. Nikada nisu napali, a uvijek su se morali braniti. Danas u Hrvati svoji na svome, ali i danas ih napadaju oni koji žive u našoj zemlji, na razne načine. Shvaćate li sada kako mene vrijeđa bilo kakvo vrijeđanje Hrvatske i hrvatskih domoljubnih pjevača? Danas Židovi u svijetu i u Hrvatskoj samo jednu riječ protiv njih, možda krivo protumačenu i ili izvučenu iz konteksta, smatraju antisemitizmom. Ja se nadam da oni koji budu čitali ove retke ne će moje riječi protumačiti kao mržnju prema Židovima. Kao Hrvatica i katolkinja ne mrzim nikoga pa ni srpsko-četničke koljače koji su izvršavali zvjerske masakre nad mojim narodom. Kaže se da je ljubav veća od mržnje, a moja ljubav prema Hrvatskoj briše sve klice iz kojih bi možda i mogla niknuti mržnja prema neprijateljima moga naroda. Obratila bih se sada svim Židovima u Hrvatskoj da ne napadaju Marka Perkovića Thompsona i sve one koji ga slušaju i prate, među kojima sam i ja, te da napokon otvore oči i vide da hrvatski domoljubi nisu antisemiti i nikako nisu ispunjeni mržnjom već samo ljubavlju i dostojanstvom.

Andrijana Perković-Paloš, Split

MODERNA HRVATSKA NACIJA ILI DRŽAVA U DRŽAVI

Objavljena pisma u Hrvatskom Listu Jusufa Hećimovića, Mladena Schwartza te Ignaca Pollaka otvaraju vječite teme i pitanja naroda, nacije, nacionalnih manjina, nacionalnog osjećaja i nacionalne svijesti, osjećaja koji se prenose rođenjem i kulturom, ali i stječu snagom vlastite volje i spletom raznih drugih okolnosti. Prostor i vrijeme po tom pitanju može biti jako važan faktor. Da je u vrijeme Hrvatskog proljeća 1971. g. M. Schwartz živio u Zagrebu, moja je teza, vrlo vjerojatno bi se razvio u ekstremnog ljevičara tipa Zlatka Šnajdera, Ive Goldsteina, Pusića i Puhovskih,…, i kao takav bio permanentni protivnik hrvatske nacionalne države, kao ideje i kao prakse. Međutim, on je u to vrijeme kao rođeni Zagrepčanin živio u Beogradu. I pisac ovih redaka je u to vrijeme, kao student, zajedno s Josipom Pečarićem, Joškom Čelanom i mnogim drugima živio u velikosrpskom, devizokliznom Beogradu, pa kao takv može nešto i posvjedočiti. Sila hrvatske mladeži u domovini i inozemstvu, pa i u Beogradu, teško je doživljavala grubo gušenje Hrvatskog proljeća, gaženje njegovih visibaba i ljubičica, hladnim jugokomunističkim Dolanc-Planinc vjetrovima, uništavanje pupova, toplim hrvatsko-proljećarskim razvigorcem raspupanih, te zasukane rukave zloglasnih titopendrekaša. „Mene sve rane moga roda bole“ rekao bi pjesnik. Vara se poštovani dr. Radoslav Marić (Moja polnoćka), kada u isti udbosumnjivi koš stavlja sve Hrvate koji su dospjeli na studij u Beograd. Što se tiče nacionalnih manjina, nije dobro kada Milorad Pupovac svojim biser izjavama uči dio hrvatskih građana da je njihova matična država Srbija ili kada Ignac Pollak (HL, 14.VIII.2008.) uči svoje hrvatske sugrađane da je njihova država Izrael. To nije ništa drugo nego poziv na iseljavanje i poticanje etničkog čišćenja. Ispravno rješenje je „moderna hrvatska nacija“ (Schwartz) koju bi činili svi „domovine sinovi“ bez obzira na njihova porijekla. „Svi smo preko hrvatske domovnice politički Hrvati i ne treba biti različitog pogleda na domovinu“ (Uzelac). Politički laboranti (brojači eritrocita, leukocita i trombocita) ostali bi bez posla. Prestalo bi traženje svojih korijena skupim putovanjima čak i do daleke Mongolije. U protivnom nam opet predstoji vraćanje na staro i stvaranje uvjeta za pravljenje država u državi. „A dolaskom u Hrvatsku, na cipelama se svoje zemlje može donijeti jako malo“ (S. Mesić). Ova će izjava zasigurno njezinu autoru poslužiti kao olakšavajuća okolnost na njegovu očekivanom procesuiranju.

Žarko Marić, Zagreb

SCHWARTZ VRIJEĐA ŽIDOVE, NEMOGUĆE GA JE NAUČITI PAMETI!

Vidimo da je moje javljanje samo još više raspalilo uobraženost i bahatost Mladena Schwartza koji u vašem broju 204. opet odbija biti Židov i tako nas opet vrijeđa. Koliko smo mi korektni, pokazuje sada i odlazak gospodina Slavka Goldsteina na ustaško groblje u znak dobre volje iako ne bi trebao ići, a Schwartz nikada ne će u Jasenovac. Mogu samo reći da mi je pokvario boravak u Zagrebu kod prijatelja koji nisu Židovi i koji se zgražaju nad njegovim riječima. On raspolaže sofističkom dijalektikom ina sve imade odgovor pa se ne može s njime izaći na kraj. Ali zato i ne namjeravam davati mu više odgovora i pažnje, samo moram kratko odgovoriti na dvije njegove tvrdnje koje su ipak neodržive. Moram zato najoštrije protestirati protiv njegove najave da se Židovi moraju bezostatno asimilirati jer bi to očito značilo kraj židovskog naroda.

To je nešto što nije uspjelo ni Hitleru, ni Paveliću, ni svim antisemitima. Izgleda nam da Schwartz baš to priželjkuje, a to je genocid nad židovskim narodom. On bezobrazno piše holokaust ili šoa u navodnicima i laže da ga nije bilo, a ovo što kaže to je baš najava holokausta da ne ostane ni jedan na životu kada se svi pretope u narode u kojima žive. U Izraelu se dobro zna tko je Mladen Schwartz, kao negator holokausta pa ga je i sam Efraim Zuroff u govorima više puta apostrofirao kao i Ariel Šaron i Cipi Livni. Isto tako je i podmuklo podmetanje kada Schwartz tvrdi da Židovi vladaju svijetom i da zato izmišljaju holokaust. Židovi vladaju samo u svojoj državi Izrael i to njihova demokratska izabrana vlada, a u drugim su državama pošteni i lojalni građani. Ovo je moj posljednji odgovor Mladenu Schwartzu jer njega se ne može naučiti pameti, a vama ne želim oduzimati više prostora. Vama hvala na strpljenju i objavljivanju jer vaši čitatelji trebaju čuti i drugu stranu.

Ignac Pollak, Zagreb

Hrvatski List, broj 206.

4.IX.2008.

SCHWARTZ: ZAVRŠNO O HRVATIMA I ŽIDOVIMA

Pokušat ću po mogućnosti sažeto uzvratiti na tri dopisa iz HL br. 205 (20 VIII 08), kojima čitatelji reagiraju na moje pisanje o židovstvu: «Schwartz vrijeđa Židove (…)» Ignaca Pollaka, «Moderna hrvatska nacija ili država u državi» Žarka Marića, te «Hrvatski domoljubi nisu antisemiti!» Andrijane Perković-Paloš.

POLLAK. Iz njegovoga pisma gotovo bi se stekao dojam da sam ja isključivi krivac za «aušvic» i «holo» (magične židovske riječi kojima se tabuizira predmet i zabranjuje svaka kritika). Židovski pak rabini ne vide krivnju u Mladenu Schwartzu, nego u židovskom ponašanju, umišljenosti i bahatosti, kojima slijedi Božja kazna. Što se mene tiče, kao desničar ja sam etnopluralist; tu ima mjesta za sve Božje narode, čak i za Židove, pod uvjetom da se odreknu svojega globalističkog imperijalizma i narcisoidne izabranosti u «holokaustu» (ili, kako bi Pollak rekao, holokasutu). Pollak tvrdi da ja taj «holokaust» negiram. Ne može se negirati ono čega nema: čitajte Rassiniera, Faurissona, Christophersena, Walendyja, Stäglicha, Leuchtera, Zündela, Germara Rudolfa…, pa i Irvinga, Noltea, Garaudyja - takozvane revizioniste, koji s pravom revidiraju baštinjenu historiografiju, čisteći ju od pobjedničkih dogmi.

Pollak se boji da bi židovski narod asimilacijom mogao nestati. Da ga utješim, bio bi u dobrom društvu. Nijedan narod nije vječan, pa su tako s lica Zemlje kao samobitni narodi nestali i Huni i Avari, Etruščani i Feničani, Inke i Maje, stari Grci i Rimljani, Asirci, Iliri e tutti quanti. Iskreno govoreći, zabrinut sam da će Hrvati izumrijeti prije negoli Židovi. Ako pak ovi i iščeznu, uvijek će Bog, ukoliko ushtjedne, naći načina da ih uskrisi, pa i ex nihilo, kao što On i kremirano (holokaustirano!) truplo može obnoviti u slavno tijelo kada dođe Dies Irae.

Pollak nadalje mnije da Židovi ne vladaju svijetom. Naravno, Židovi (kao ni bliski im masoni) nisu svemoćni, a svijetom vlada polideterminacija, on je multikauzalan. Ipak je teško zanijekati da u stvarima ovoga svijeta Židovi igraju osobito veliku, posve nerazmjernu ulogu, te da ona nije uvijek baš na dobro njegovih žitelja. Danas se, pod njihovim pritiskom, Židovima ulaguje i Katolička crkva, koja ih je dojučer osuđivala, a da oni ne očituju osobite zahvalnosti. Europske su liberalno-demokratske države donijele drakonske totalitarne zakone, koji pod prijetnjom višegodišnje robije štite službenu židovsku holo-verziju. Zamislimo li nezamislivo: da naime Hrvati nešto slično nametnu svijetu s obzirom na Bleiburg, zorno ćemo si predočiti razmjere židovske umišljenosti i moći. Izrael, jedina država nakon Trećega Reicha i njegovih saveznika, te bjelačkih vladavina u Južnoj Africi, koja ima rasističko zakonodavstvo, može činiti što god mu se prohtije. Za njega ne vrijede ni rezolucije OUN, niti zabrane širenja nuklearnog oružja.

«Židovi ne vladaju svijetom.» Tko onda, uzurpirajući Božje ovlasti, zahtijeva čišćenje Novoga zavjeta od «antisemitskih mjesta»? Tko naređuje «europskoj uniji» objavu rata antisemitizmu? Za koga Amerika vodi preventivne genocidne ratove protiv islamsko-arapskih država? Tko je zapovijedio da Nijemci unakaze pola glavnoga grada Berlina, tek što su ga ponosno obnovili nakon interregnuma s provincijalnim Adenauerovim Bonnom - tko je dakle postavio monstruozni holo-spomenik u središte grada, da Nijemce podsjeća na njihovu «vječnu krivnju» i «posebnu odgovornost» spram Židova? Tko potiče masovno useljavanje Židova u Njemačku da se «zakoči ekstremna desnica» (?!), tko traži «Židovsku Državu Tiringiju» usred Njemačke? Tko Hrvatskoj naređuje suđenja ostarjelim hrvatskim domoljubima poput Šakića, Rojnice, Ašnera…? Tko je Stjepana Mesića pretvorio u tekliča između Jeruzalema i zagrebačkoga suda za ratne zločine? Tko je Hrvatsku preplavio «nevladinim udrugama» jačima od Vlade? Tko se sada, pod parolom «zločin je zločin», sprema u Bleiburg, eda bi nakon povratka autoritativno sveo broj hrvatskih žrtava na (Židovima podnošljivi) minimum te, u znak reciprociteta, prisilio kardinala Bozanića da klekne u Jasenovcu pred srbo-židovskim lažima? Tko je napisao monstruozni pamflet «Magnissimum crimen», na tragu Viktora Novaka, o hrvatskim ksenofobima Thompsonu i dr.? Tko godinama zanovijeta da se u Zagrebu nasilu mora podići provokativna sinagoga (za židovske ateiste!), tek da bi se ponizila Nezavisna Država Hrvatska, kao i sama ideja hrvatske državnosti? Tko organizira redovite jadranske susrete jugo-Židova, uz obilato sudjelovanje Srba, pod nazivom «bejahad» (zajedništvo)? Tko se to izruguje hrvatskim ratnicima, šaljući ih da beru masline i tako se obogate kao i on radom na filmu, tko prihvaća snimati film o Domovinskom ratu samo ako u njemu «ne bude aviona i tenkova»? Tko traži da se mrtvomu Dinku Šakiću svuče ustaška odora? Tko tjera Hrvate da zabranjuju Hrvata Thompsona? Tko Zvonka Bušića naziva teroristom? Tko izmišlja «holokaust u Zagrebu», tko obmanjuje da je Tuđman obnovio «zločine iz 1941»? I tako dalje i tomu nalik…! Znamo ih, imaju imena i prezimena: Lea Rosch, Charlotte Knobloch, Ignatz Bubis, Ronen Edelman, Simon Wiesenthal, Ephraim Zuroff, György Soros, Slavko & Ivo Goldstein, Salomon Jazbec, Alen Budaj, Ognjen Kraus, Vladimir Šalamon, Branko Lustig, Žarko Puhovski… da spomenem samo neke konkretne ljude iz velike družbe međunarodnoga židovlja. Zvuče li ta imena (prezimena) većinom možda hrvatski ili francuski? Ili osobe koje se tako zovu možda ne postoje, možda sam ih ja izmislio, možda su holokaustirane?

I na kraju Ignacu Pollaku, umjesto pozdrava «šalom»: Ne znam kada me je i gdje Ariel Sharon, dugoumirući izraelski jastreb zvani Sabra-Šatila, spomenuo u govoru, ali znam da je, u znak «simpatije», svojemu psu nadjenuo ime «Schwartz»; usput, pas je (ili je bio?) njemački ovčar, što si cionist ne bi smio dopustiti, baš kao ni Wagnera (ta volio ih je njemački kancelar! – reductio ad Hitlerum). O Cipi Livni, izraelskoj ministrici, znam tek da joj je otac cionistički terorist, što bi kao vid zdravoga nacionalizma bilo posve lijepo, da se ne odvija na tuđem prostoru. Napokon, nisam «uobražen» (sic!), nego sam, ili nastojim biti, istinoljubiv i pravedan.

MARIĆ. Uz vrlo razboriti i razumni članak profesora Žarka Marića: ja se, da sam živio u proljetnom Zagrebu, ne bih «vjerojatno razvio u ekstremnog ljevičara» (kako glasi njegova teza); ne bih, jer sam od najranije mladosti ekstremni desničar i ničeanac. Ali doista, vjerojatno, ne bih postao ni hrvatski nacionalist - to se najlakše i najbolje postaje u velikosrpskom Beogradu! I Matošu je – si parva licet componere magnis - beogradsko vrijeme bilo dobrodošlo u smislu nacionalnoga osvješćivanja. S pravom Marić drugdje drži: «tko je imao i zrnce (hrvatske nacionalne svijesti), morala mu je (u vrijeme Proljeća) isklasati». - I još, ako dobro razumijem, Pollak ne želi, kako piše Marić, «etničko čišćenje» (Židovi u Izrael!). To bi trebao htjeti da je dosljedan, ali on hoće ovdje ostati i ovdje rovariti. E, to pak ne ide!

PERKOVIĆ. Gospođa P.-P. dobrohotno pristupa Židovima, i moli ih za razumijevanje, braneći pravo na miroljubivo hrvatsko domoljublje. Takav pristup, na žalost, ne pali, za dobronamjernost oni će naći samo prijezira, ona će tek još više raspiriti njihovu mržnju. S neprijateljem je uvijek bolje biti oštriji! I ja sam, možda naivno, vjerovao u mogućnost razumnoga «dijaloga» s cionističkim šovinistima dok sam (svibanj i lipanj 1977) u New Yorku «lobirao» za Zvonka Bušića i drugove tijekom njihova sudskog procesa. Da Vam, gospođo, pravo velim, dosadila mi je ta pomirljivost, jer ničemu ne vodi. Kada sam glavešinama Židovskoga kongresa uzvratio da je tadašnji izraelski premijer Menahem Begin veći terorist od Bušića, skoro smo se potukli. Oni ne dopuštaju usporedbe, relativiziranje, jer moraju apsolutizirati: holo je Apsolut, Bog, rekli bismo, bog i batina, i tu nema razgovora. Lako je (i olako) poštenom hrvatskom domoljubu ne biti antisemit; ali je teško zadrtom židovskom šovinistu ne izazivati antisemitizam.

I JOŠ JEDNO SLOVO. Višestruki su modeli ostvarivanja židovske nacije u politici: od nacionalne teokracije u stara vremena, preko različitih progonstava (Egipat, Babilon, Diaspora) i strane okupacije, do emancipacije prouzročene Prosvjetiteljstvom (žid. haskala) i Francuskom revolucijom. Židovska emancipacija nije dobrodošla ni domicilnim narodima, koje je dovela u stanje ugrozbe, niti pak ortodoksnom židovlju, koje se zabrinulo zbog gubitka samobitnosti. Navlastito tri modela židovskoga političkog djelovanja pod okriljem emancipacije nose u sebi svoje pogibli; nazovimo provizorno ta tri modela (koji su, dakako, u odnošajima dinamične interakcije) protokolski (svjetska država), sionski (izraelska država) i infiltracijski (država u državi). Zbog tih pogibli, ceterum censeo: Cigani – budite Hrvati! Srbi – budite Hrvati! Židovi – budite Hrvati! Ali to predpostavlja i da mišlju, riječju i djelom, srcem i voljom, bezostatno i iskreno prihvaćate krv i tlo, povijest, jezik i uljudbu - nacionalni usud Hrvata. Inače vam stoje na raspolaganju matične države: Indija, Srbija, pa i – rebus sic stantibus – Palestina!

Mladen Schwartz, Zagreb

Hrvatski List, broj 207.
11.IX.2008.

GOSPODINE POLLAK, ZAŠTO VRIJEĐATE HRVATSKI NAROD?

O polemici Mladena Schwartza i Ignaca Pollaka

Želio bih reagirati na krajnje uvredljiv antihrvatski iztup stanovitog Ignaca Pollaka. Gospodin Pollak vrieđa hrvatski narod i gospodina Mladena Schwartza, pripadnika našeg hrvatskog naroda. Svojom izjavom da Mladen Schwartz “opet ODBIJA biti Židov i tako nas (Židove, op.T.G.) vrijeđa” gospodin Pollac jasno izkazuje svoju arogantnost i umišljenost, svojstvenu obćenito židovskom narodu. Kao prvo, zanima me tko je taj gospodin Ignac Pollak? Vjerojatno neki agent Zurrofa, onog samoprozvanog “lovca na naciste”, ili je možda Pollac jedan nitko i ništa, koji želi dio medijskog kolača i za sebe. Naš Pollak je jedan prosječni Židov, koji “uredno plaća poreze RH” (dok svake godine šalje drugi “porez” u smieru Eretz Israel-a), koji čitajući novine izčekuje nove antisemitske izpade, ili možda novi židovski ratni pohod, kako bi mogao od sebe opet izigravati žrtvu (ali ovaj put ne žrtvu paljenicu). Gospodin Ignac Pollac sigurno je bio jako sretan kada je Izrael donio stratešku odluku o pripremanju jednostranog vojnog napada na Iran. Zanimljivo je kako Židovi takve postupke izraelskog vodstva koji već prelaze u naviku, uporno opravdavaju, nazivajući ih “obranom od nuklearnog napada” ili čak “održavanjem demokracije”. Židovi i stalna ubijanja i protjerivanja Palestinaca i Arapa takodjer ne nazivaju genocidom, a Palestinu smatraju svojevrstnom “odštetom” za gubitke u ratu (uzprkos tome što je Njemačka imala DOKAZANIH 9 milijuna mrtvih, a teritorij joj je još i smanjen). Ne razumiem što vi Židovi još hoćete?! Uzeli ste europskim narodima: narodna blaga, enormne svote novca, medije, banke, tvornice, vlast, ponos, a uskoro i NACIONALNU SVIEST. I zato ostavite naš Hrvatski List, a židovsku “propagandu” širite u jutarnjem, večernjaku ili nekom od množtva vaših tiskovina.

Trpimir Gudar, Vinkovci

(Prema snimkama izvještajne službe Ella Hess)

Naša je služba već dulje pratila i prisluškivala subjekte koji sudjeluju u dijalogu što se u nastavku donosi. Ovaj razgovor vođen je sredinom 2009 godine u unutrašnjosti jasenovačkog spomenika Bogdana Bogdanovića, pred čijim ulazom stoji natpis „Konoba Bumerang“. Pred spomenikom bili su, kao stražari, postrojeni članovi skupine koju sudionici razgovora nazivaju „počasni jasenovački vod“: Romano Ciganović, Zora Dirnbach, Veljko Džakula, Ivan Fumić, Ivo Goldstein, Milorad Pupovac, Vojislav Stanimirović, Zorica Stipetić te pokojni Savo Zlatić. U spomenik je često ulazila te iz njega izlazila Nataša Jovičić, koju sudionici zovu „Naša Nataša“ ili „zapovjednica Jasenovca“. Slijedi transkript razgovora:

SLAVKO GOLDSTEIN – MUKI: Dobro si se, Stipe, ovdje smjestio. Vidim ja da si Ti tu češće nego u Zagrebu.

STJEPAN MESIĆ – FIKUS: Ja sam se zapravo ovamo na stalno preselio, ovdje sam u Spomen-obilježju uredio kancelarije i rezidenciju, a u Zagreb idem samo kad moram.

BRANKO LUSTIG – HOLOKAUST: Voliš Ti, Stipe, Jasenovac, voliš. Oduvijek Te takvog poznam.

SM: A što ćeš, Branko. Tito i Tuđman volu Brione, ja volem Jasu.

BL: Ali ovo Ti je prava stvar, kakvu si konobu napravio u spomeniku! Koja originalna burad, pa ovaj sto, police…

SM: Sve poklon mog prijatelja Borisa Tadića made in Beograd.

BL: Pa ovi sa stropa obješeni pršuti…

SM: E, ali Naša Nataša pripravila nam je danas poseban jelovnik: Jest ćemo pasulj prebranac za predjelo, a sos njega srpsku salatu, dobro, to je za zagrijavanje, ti domaći specijaliteti, ali onda dolaze košer svinjetina i ribe iz Mrtvog mora! To vama Jevrejima u čast…

SG: A za piće?!

SM: A za piće, moj Muki, nakon ove srpske prepečenice otvorit ćemo košer vino „Vampir“ iz 1945.

SG: O, iz naše godine!

SM: A što si mislio? Možda iz 1941 ili 1990?!

SG: Ma znam ja da si Ti naš. Zar bismo Te inače slali da pjevaš u Australiji ustaške pjesme? Vidiš da smo imali povjerenja.

SM: A Ti vidiš da sam zadatak izvršio. Svi su mi povjerovali i vjerovali mi cijelo vrijeme, i sad sam ja već deset godina na čelu, a preko mene vi.

BL: Poslije gozbe pada kartaška partija?

SM: Pa naravno! Igramo „cvet od kamen“. Tko pobijedi, časti slijedeći put…

SG: Ah…

BL: Uh…

SM: Ne budite tako škrti! Pa sve smo vam dali. Ne tražimo da vas financiraju vaše prebogate svjetske organizacije. Čak Ti je, Branko, bata Sanader platio ovaj petodnevni festival holokaustičnog filma, da naši pioniri besplatno gledaju užase što su ih fašistički monstrumi počinili nad posve nedužnim Židovima…

BL: Dobro, to imaš pravo. Ali ipak sam sâm morao platiti zrakoplovnu kartu…

SM: A ovo što Te ja sada besplatno častim holo-delicijama? To je ništa?

SG: Nemojte se, prijatelji, svaditi. Pojest ćemo, popit ćemo, a za slijedeću gozbu možda ipak uskoči Sanader…

SM: A jeste vidjeli odjeka filmova? Svaki dan krcato! Hrle u kino kao muhe na… ovaj, kao pčele na med, gledaju, šute i plaču. Tako se odgaja naša mladež! Kaže Naša Nataša: Holokaust, ne Bleiburg! Pa sam onda i ja rekao, čuli ste valjda: Nek izvoli počasni bleiburški vod na ovaj festival, pa da vidi što je on napravio sirotoj židovskoj nejači, umjesto da tamo orgijaju i derneče po Bleiburgu, gdje je tobože stradala hrvatska vojska.

SG: Kakva hrvatska vojska! Ja sam hrvatska vojska!

BL: I ja, i ja!

SM: To i mislim. I ja. Ja sam već kao dijete bio hrvatska vojska kada sam iz džepova smaknutih ustaša skupljao revolucionarni porez za druga Tita.

BL: A jesi vidio što je opet napravio Mladen Schwartz? Vidjeli ste mu najnoviju knjigu, „Bleiburg i Haag“?

SM: A, on je vaš.

SG: Kako naš! Pa on je najveći antisemit u hrvatskom narodu, on protiv nas već desetljećima vodi otvoreni rat!

SM: Dajte ga tužite, ja se ne mogu miješati u pravosuđe, iako se stalno miješam. I onda ćemo ga lako procesuirati.

SG: Kako da ga tužimo? Da mu napravimo reklamu? Da mu stvorimo publicitet? Dostatno je pametan da nas pred sudom dodatno raskrinka i osramoti. Osim toga, on se može pozvati na slobodu mišljenja, a Ti zakon o zabrani nijekanja holokausta još nisi donio! Što čekaš?

BL: I ja se pitam! Što čekaš? Sve zemlje već štite našu holo-mitologiju, samo se u Hrvatskoj otvoreno smiju nijekati naše holivudske izmišljotine!

SM: Vezane su mi ruke, drugovi. Nisam još dobio zapovijed od Europske unije.

SG: Pa evo, mi Ti zapovijedamo! Tko drugi zapovijeda i Uniji nego mi?

SM: Ali to ipak mora doći crno-na-bijelo, lege artis. Dajte vi tamo vidite sa svojim žido-masonima u Brislu i Strazburu, pa ako dobijem zeleno svjetlo, što znači njihovu povratnu informaciju i naređenje, nema bre bato da brineš! Ima da gi nema!

BL: Ali nije samo knjiga u pitanju, i nijekanje holokausta. Schwartz otvoreno poziva na državni udar! Za sada je to predložio Rojsu, a što ako sutra nahuška i druge, ako to prihvate veći dijelovi vojske?

SM: E to mene nimalo ne brine. Gdje Ti je ta vojska? Gdje su generali? Pretvorio sam i najmlađe među njima u penziće. Gdje su im divizije, tenkovi, vojnici? Nema toga, brajko, sve sam uništio.

BL: A ovo novo oružje, odore…?

SM: Ma nije Ti to za nas opasno. To su pomoćne trupe za Nato-pakt. To su sve indoktrinirani balavci koji ni čuli nisu za Domovinski rat, to su plaćenici, razumiješ, koje mi dajemo za vaše židovske ratove da bi nas primili u EU.

SG: Ali s tim Bleiburgom ne će biti lako. Svake godine sve više ustaša, kao da niču iz zemlje, nismo ih dobro potamanili. Treba to brate zabraniti i gotovo.

SM: Ne možemo zabraniti jer je u stranoj zemlji. Ali vidiš što sam sve napravio. Svakim danom sve ih žešće napadam, i njihovo dernečenje i bleiburški vod… Evo, sad sam napao i naše časnike koji obilaze i broje kosti, mašu kostima ili što ja znam. Daću ja njima kosti. Svi mi moraju na odgovornost i bit će procesuirani.

BL: Trebalo bi onemogućiti ta hodočašća. Ako časnici i ne dođu, dođu civili, a djeca navlače ustaške uniforme.

SM: Kažem Ti, ne možemo to naprosto spriječiti. Ali, ako pratiš, vodimo mudru politiku. Sada smo dali Boži Vukušiću, koji je naš čovjek ubačeni, dobar jugoslaven, da tamo izgradi spomenik, tobože u slavu poginulih kvislinga, ali tamo ćemo napisati imena…

BL: To znam. To će biti hrvatski jad vašem.

SM: E to! Bit će nekih stotinjak imena, nema tu vaših Šest Milijuna. I onda ćemo to predstaviti kao konačan broj svih žrtava Bleiburga i Križnog puta. Provest ćemo propagandu da nema smisla tamo hodočastiti masovno svakog svibnja, nego se može i češće, ali neka svatko pojedinačno obiđe svoje mrtve rođake kad god zaželi, slobodno mu bilo. I nikakav Sabor i država…

SG: A kako ćeš Crkvi zabraniti?

SM: Pa nek služe oni tamo svoje mise za šačicu ljudi, koga boli k….. Uostalom, do sada pokazali su nam se vrlo korisnima. Nisu dali da se Bleiburg stavi na mjesto koje mu dodijeljuju ustaše. Kad god bi pop tamo i spomenuo Bleiburg, u istom dahu morao je spomenuti i Jasenovac. To je sada i Crkvu natjeralo ovamo i približilo Jasenovac vjerničkim masama. Ne srame se više dolaziti kad nam se tu već i popovi klanjaju. Što ćeš bolje lukavštine! I Ti si, Muki, ono izvrsno izveo kada si najavio da ćeš u Bleiburg (kako bi kršćane natjerao u Jasu), a onda jednostavno nisi otišao jer su Ti Tvoji Židovi zabranili.

SG: Dobro, sve to ipak nešto znači u suzbijanju ustaških divljanja. Ali kako da spašavamo naše drugove i drugarice? Previše su se osilili ovi neoustaše, napadaju nam Hršaka, druga Tita, ostarjele partizanske borce, heroje, traže suđenja za Bleiburg…

SM: Bez panike, Slavko! Misliš da to ima neku težinu. Pa ne ćemo mi valjda svakog partizana ispitivati je li skrivio Bleiburg. Nemoj se šaliti! Vidiš da proganjamo ustaše! Gdje ima njihovog znakovlja? Čim netko napiše riječ sa slovom „u“, mi odmah pokrenemo kampanju kao Tito, sve novine pišu i javnost se zgraža. A je li netko maknuo zviježđe, srplje, čekičje? Jesi vidio opet ove godine Kumrovec? Veličanstveno, ha? Jesu li možda maknuli Tita s trga? Ma maknuću ja njih sve skupa prije nego što oni maknu našega Maršala!

SG: Stipe, zbilja si me utješio.

BL: Stipe, svaka Ti čast.

SM: A Tebi brate Branko hvala za mudre savjete i moralnu potporu, u sve ove dane od kako si nam zablistao na zagrebačkom židofilmskom festivalu. Dobro mi se držiš, prijatelju, nakon svega što si propatio… Nije bilo lako kulučiti desetljećima za onog Spielberga, i što si za to dobio! Par milijardi nije cijena…

BL: Nije bilo lako, Stipe moj, ali moram ponoviti da mi je još puno teže bilo u Auschwitzu. Možeš misliti, desetgodišnje dijete. Joj, joj, joj (plače). Zapravo je netko mojoj mami savjetovao da me proglasi tridesetgodišnjakom, možda ću bolje proći. No ipak sam djelovao mlađe, pa sam prošao neviđene muke. Obolio sam od tifusa, jedva su me nekako logorski liječnici izliječili. I još sam morao biti u istoj sobi gdje su ležali oboljeli esesovci. Neko vrijeme morao sam mukotrpno raditi u rudnicima – raznosio sam tamo vodu tajnicama, čistačicama i vratarima. A zamisli Ti ovo, molim Te: ustanem Ti ja jedno jutro iz kreveta, istuširam se, izađem iz svoje sobe, u uobičajenu jutarnju šetnju, razumiješ, bez ikakvih primisli i… što se dogodilo? – naletim ni manje ni više nego na onog krvoloka i monstruma Mengelea! Stajao je sâm i samo zloslutno šutio. Prvi put u životu sam ga vidio, nisam prije znao ni kako izgleda.

SG: Strašno. Mengelea, veliš. I što Ti je rekao?

BL: Grozno, pozdravio me onim svojim vojničkim tonom…

SM: Užasno!

BL: … i upitao me je li sve u redu. Kako u redu, pomislio sam, ali se nisam usudio reći. Tko zna što bi mi napravio. Zato sam mu rekao da me nešto boli lijeva noga.

SG: Jezivo. I onda? I onda?

BL: Zamisli, odgovorio mi je da se javim u ambulantu, da će oni to riješiti. Zamisli drskosti, perverzije, perfidije neviđene…

SM: Ovo skoro da više ne mogu ni slušati. I što si učinio? Nisi valjda otišao u ambulantu!

BL: Ha! Ha! Tako blesav nisam bio. Da me ubiju, i još nakon bestijalnog mučenja?! Ali sam, šećući dalje, usput vidio svoju mamu kako gola trči unaokolo, ošišane glave. Pravila se da me ne prepoznaje.

SM: A kako si Ti nju prepoznao? Ne, ovaj, hoću pitati zašto je to radila?

BL: Pa sve su radile. Izludili su ih, ošišali, morale su, šta ja znam. Inače bi i njih ubili.

SM: A zar ih nisu sve poubijali?

BL: Jesu, naravno da jesu. Šest Milijuna! U plinskim komorama. Rekli su nam da stanemo, i počeo je padati crni snijeg. Po tome sam zaključio da postoje plinske komore. Nakon toga su nas još pustili da stojimo na kiši.

SM: Zašto?

BL: Ne znam, pojma nemam.

SM: A kako si Ti preživio?

BL: Ja sam Ti, moj Stipe, četiri… ne, sedam logora preživio!

SM: Kako si uspio, svaka Ti čast?

BL: Pa, kada su počeli nadirati Rusi, zapovjednici logora, mislim, onog zadnjeg, Auschwitza, ostavili su nam da biramo: hoćemo li dočekati Ruse ili se s Nijemcima povlačiti. Stotine tisuća, ako ne i milijuni, pošli su za Nijemcima. Tako smo se spasili. Tako smo postali preživljenci (plače).

SG: Bila je to pametna odluka. Živjeli!

BL: Zato me Hrvati sada tako vole i cijene. Neki dan jedan je taksist u Zagrebu zaustavio auto da mi očisti cipele. Krasni ljudi ti Hrvati!

SM: Ali vi ste Židovi puno bolji. Znate vi što radite. Uvijek mi je bilo žao što nisam Židov.

BL: Ali si Ti, prijatelju, počasni Židov. A što se tiče Židova, mogu Ti u povjerenju priznati da ni mi nismo svi baš anđeli.

SM: Ma nemoj! Šališ se? Ozbiljno?

BL: Pa da! Evo, uzmi recimo moju rođenu kćerku. Zamisli: ona brani generala Gotovinu (plače)!

SM: Ma nije moguće. Nisam to čuo.

BL: Jest, ona je u odvjetničkom timu, kao pripravnica. A tako smo ju lijepo odgajali. Svake noći prije spavanja osobno sam joj pripovijedao holo-bajke. I stalno bih joj u kućnom kinu prikazivao svoj Hollywood-fiction o nesretnoj židovskoj povijesti, osobito ovoj najnovijoj. Ništa, ništa, bez učinka!!!

SG: Uf, dobro Ti je, Predsjedniče, ova zapovjednica Jasenovca skuhala košer marendu!

SM: Bome jest. Sluša ona mene, ali slušam i ja nju. Nego, Branko, Ti si obećao snimiti i jedan film o našim pitiespiovcima.

SG: A tek vino „Vampir“! Da je toga bilo u Auschwitzu…

BL: Ali bilo je drugog, sjećam se nekog elzaškog traminca…

SM: Čekaj malo, Slavko. Pazi s vinom, jako je.

SG: A da malo počastimo i počasni jasenovački vod?

SM: Čekaj bre Slavko, smiri se malo. Vidiš da razgovaram s Brankom o umetnost…

BL: Da, obećao sam i pitiespiovcima film. Početak će biti potresne scene iz Auschwitza, i one hrpe izgladnjelih kostura, pa da vide što smo mi Židovi preživljavali. Onda dokumentarne snimke likvidacija u plinskim komorama, made in Hollywood-fiction. Onda dolaze svi ostali užasi nacizma, pa ustaše, Jasenovac i Gradiška Stara i svi drugi logori. Nadam se da ćete nam Ti i Slavko za taj dio dati interviewe.

SG: Sa mnom sigurno računaj. Možemo i ovdje u konobi snimiti.

SM: Ja sam uvijek na raspolaganju, koliko god sati trajao razgovor.

BL: Mislio sam 3 - 4 sata. Može?

SM: Dogovoreno. A kako u filmu prolaze dragovoljci?

BL: Bit će na kraju scena od kojih 4 - 5 minuta kako beru masline. Nenaoružani, naravno, u civilu.

SG: Razoružani.

SM: A da budu u pidžamama? To podsjeća na grozote Auschwitza, a tako sam ih i ja odjenuo za proslave nekih obljetnica, da država ne troši na nove odore.

SG: A i da se izbjegne svaka asocijacija s… militarizmom.

SM: Tako je.

BL: Mesiću moj (vjerojatno ga grli i ljubi, jecajući), da Te nema, Židov bi Te morao izmisliti.

SG: Što mu i ne bi bilo teško, uz takav talent za izmišljanje.

BL: E, Mesić je drugo. Njega je teško izmisliti. Ali evo, hvala bogu Holokaustu zvanom Holo, ovdje je, među nama, živ i zdrav! Stipe, nešto mi je palo na pamet.

SG: A što to, židovski mi druže Branko?

BL: Ti znaš da sam ja oskarovac. Nisam se doduše bogznakako bavio filmom, ali sam sudjelovao u financiranju, produciranju. Tako, preko brata Spielberga, zaradih i ja Oskara. E, Tebi bih ja rado dao Oskara, ali ne mogu, nisi ni glumac… mislim, profesionalni, niti si redatelj, osim političkih mešetarenja koja virtuozno režiraš…

SM: A što sam onda, mislim, kako ćemo s Oskarom?

BL: Ne možeš biti oskarovac, ali, brate, možeš biti nobelovac! Imaš sve pretpostavke dobiti Nobela za mir! Ljevičar si, jugoslaven si, titovac, terorist još kao dijete, židoljub si, brate, što ćeš više…

SM: A za što bih točno dobio Nobelovu nagradu?

BL: Pa za mir, čovječe! Za mir! Jesi li Ti ratovao protiv Srba, protiv Bosne, protiv ne znam čega, ili Tuđman? Jesi li umirio hrvatsku vojsku da od nje više nikomu pogibelj ne prijeti? Jesi li umirio hrvatski narod da samo šuti i ništa se ne buni, i sa svojom se zlehudom sudbinom posve pomirio? Sve mir do mira!

SG: Tako je, evo dobre ideje! A ja već sutra pišem Nobelovom komitetu laudatio. Mogu i ovdje u konobi.

SVI ZAJEDNO (viču i pjevaju; vjerojatno zagrljeni plešu, jer čuje se topot koraka po drvenom podu konobe „Bumerang“):

Žido, Srbo, a i crni Cigo / Mnogobrojan u Jaso je stigo,

Žderu, loču, Mesić im na čelu / u Titovom vodi ih odijelu.

Partizani, to su vojska prava / Ti ne gaze ni gliste ni mrava;

Zato mrske ustaše tamane / Nanose im neviđene rane.

Nište drsku zemlju Kroaciju / Kolju, pale, i pritom se smiju.

Srbo, Žido, Srbo, Žido – ustaše je skido.

A Cigo je diple sviro, pritom asistiro.

Druže Stipe, Ti židovska majko / Velik li si, dražesni nam brajko!

Tu gdje sada stoji / Ovaj Cvet od Kamen

Žido će podići / Spomenik Ti stamen.

Neka oba stoje / Dok je svijeta, vijeka,

Dok kroz Jugu teče / mutna Sava rijeka.

Stipe, Tvoja vrijednost / Opće nije mala.

Hrvatsku im rušiš / Za to: vječna hvala!!!

Holo-kolo, holo-kolo, ko ga nebi volo!

Ko ne vole, ko ne vole, nek ga glava bole!

Ko ne vole, idi dole, pčele Te izbole!

Ko ne vole, dao Bog da dobi variole!

Ko ne vole, neka gine – u juhi od smole!

Iz Kripto-Ultimatum!a

Ne, ne bijaše oduvijek «holokausta» iliti šeola… pardonček, šoa! Izmislio ga je plačni židovski «nobelovac» Elie Wiesel post festum, sa zakašnjenjem od 12 godina (1957). U međuvremenu nakon rata, nitko nije govorio o «holokaustu», jer su razboriti ljudi, pa valjda čak i neki takvi među samim Židovima, shvaćali da se ne može tvrditi kako se «izabranu narodu» dogodila totalna žrtva paljenica od koje nimalo ne preostaje (što i znači grčka riječ holokaustos), jer ih je, preživljenaca plus novorođenih, više nego ikada! A i sam je Wiesel iz plemena preživljenaca: u plinskokomornom naime genocidnom logoru Auschwitz, kako sam svjedoči, podvrgnut je bio posve skrupuloznoj i uspješnoj medicinskoj obradbi bolesne mu noge, da bi se, u jeku bombardiranja 1945, na upit SS-ovaca koji su pred sovjet-ruskom navalom poduzeli evakuaciju, skupa s ocem odlučio na bijeg pod okriljem njemačkoga istrijebljivača, umjesto da spokojno dočeka crvene osloboditelje.

Nu, kada je jednom pušten u optjecaj, aušvicki je mitos, podkrijepljen uz ostalo i maštovitim pričama o tomu kako su doslovce logoraši bili spaljivani u nekakvim jamama, punima vode ali bez zraka, u kojima je dakle već prisilom fizikalnih zakona bilo nemoguće paliti bilo što, a nekmoli teško zapaljiva ljudska tjelesa – kada je, dakle, mit već jedanput nastao, on je od megalomanskih, koliko i pohlepnih židovskih šovinista, uz zdušno sekundiranje židoljubih masa među gojima-arijcima, brže-bolje prihvaćen kao fundament nove unosne holo-religije, koja židovsku izabranost u Bogu smjenjuje njihovom izabranošću u neprekidno naplaćivanoj žrtvi, te svojim dogmatizmom neumoljivo obvezuje i samoga sv. oca Papu.

<< Slika: Poznata slika ulaza u sabirno-radni logor Auschwitz, uz geslo “Rad oslobađa!”

Na sekularnom planu, ova se novoreligija boga «holokausta» pojavljuje u obličju totalne, totalitarne strahovlade holo-terora, u obličju globalne holokracije. Kud god se okreneš, eto Ti «holokausta», koliko dosadno nametljivog, toliko i opasnog. Zaniječeš li ga, svedeš na uvjerljivu mjeru, pokušaš li ga možda objasniti ili, nedajbože, barem djelomice opravdati židovskim uzrocima, namah si izvan zakona, proglašen ekstremistom ili pače monstrumom, marginaliziran, ridikuliziran, ostraciran, te, last but not least, smješten na koju godinicu (u Austriji: do deset!) onkraj liberal-demokratske brave! Magijsko-kabalističkih Šest Milijuna ne smije se umanjivati, ali ni uvećavati.

Časni muževi koji, na tragu historiografskog revizionizma, što će reći kritično-argumentiranog pobijanja lažne pobjedničke verzije povijesti, i takozvani «holokaust» nastoje smjestiti na pripadajuće mu mjesto, bez izmišljotina, pretjeravanja i mistificiranja, postali su zadnjih godina i desetljeća žrtvama nesmiljenih progona i drakonskih osuda po prvosvećenicima religije «holokausta»: Christophersen, Walendy, Mahler, Rudolf, Zündel… samo su neka od najpoznatijih imena tih, istinskih žrtava «holokausta».

Budući da je dakle «holokaust» religija, a Holo ljubomorni bog, on je, kao što se bogu i pristoji, Absolut, on je absolutan, dakle nije relativan, te su zato pokušaji usporedbe židonevolja s nekim drugima, te «relativiziranja» židovskih problema vezanih za Treći Reich i II Svj. rat, gotovo izjednačeni s navodnim zločinima nad Židovima što se pripisuju razdoblju nacional-socijalizma. Revizionisti nastavljaju Adolfov posao drugim sredstvima.

Slika: Karikaturalni prikaz židovskih krivotvorina o svom stradanju u WW2 >>

Vjernici su religije «holokausta» možda manje sami Židovi, koji tek spretno unovčuju svoj mit. Nu, dio je posla oko unovčavanja svakako i sugestivno-hipnotično djelovanje na gojske mase, eda bi one same slovo holovjere prigrlile kao neupitnu svetu istinu, danonoćno joj služile te skrbile za uščuvanje njezine čistoće. Teško bi bilo tvrditi kako ispiranje smekšanih gojskih mozgova nije urodilo plodom: u dekadentnim zapadnim društvima, kojima se sada, svim preostalim snagama svoje iscrpljene egzistencije, pridružilo i posthrvatsko Hrvatstvo, cvjeta teror «holokausta» na doslovce svim poljima: u javnim općilima kao i u školstvu; u službenoj historiografiji i tekućoj političkoj praksi, u umjetničkoj produkciji (pomislimo samo na poplavu holo-filmova, kojekakvih š(v)indlerovih lista i sl., manipulativno serviranih u ruhu neupitne faktične istine!), u vladajućem moralističko-sentimentalističkom etosu, u neoinkvizitorskom pravosuđu koje, kako je rečeno, nemilice ganja holo-krivovjernike, u cvjetanju lukrativne profiterske holo-ekonomije (odštete, odštete…).

Holo moćno utječe čak i na držanje koncilaške Katoličke crkve, kojoj je njegovanje najljigavije židoljubne holofantastike dobrim dijelom postalo novi Credo. Dočim je, prije Drugoga vaticanuma, Crkva još imala hrabrosti moliti za «bezvjerne i slijepe Židove» da se «izbave iz tmine», sada je sama pokleknula pred aušvickim porodom od tmine i njegovim fikcionalizmom. Kako je daleko kadra ići ta zlehuda navada, dostatno ilustrira već i nedavna afera s katoličkim biskupima što ih je tradicionalistički nadbiskup Marcel Lefebvre bio, u sukobu s koncilaškom Crkvom, na svoju ruku zaredio, a papa ih je Ivan Pavao II izopćio. Novi papa Benedikt XVI (nekoć strogi, konzervativni predstojnik ex-Inkvizicije, na tom mjestu nasljednik hrvatskoga kardinala Šepera, Joseph Ratzinger!) usudio ih se doduše rehabilitirati, ali se odmah najponiznije, još k tomu uz uporabu najpravovjernije antifa-frazeologije, ispričao Židovima koji su ga podsjetili da je jedan od četvorice prijepornih biskupa, Richard Williamson, (s razlogom) nijekao plinske komore, te da je holokaustirane sveo na (razmjerno razumnih) tristotinjak tisuća.

Osobito nama Hrvatima, u Hrvatskoj kao zionist-occupied country, holoteror je postao svakodnevnim usudom. S javne kuće TV i popratnih privatnih TV-bordela, holotema nikako ne nestaje. Usudi li se netko načeti djelić istine, pa bila to i stanovita, inače hrvatožderna Madame Rudan, koja se odvažila usporediti palestinska stradanja pod Židovima s onim židovskima, slijede otkazi, sankcije, ekskomunikacije… Novine su dale veliki prostor nekom «šjor-Ivi», preživljencu iz Buchenwalda, koji ortodoksno-židoljubno brani uspomenu na svoje židovske supatnike, jer je netko za trgovačku reklamu tobož uvrjedljivo odabrao natpis iz rečenoga logora «Jedem das Seine». A riječ je tek o klasičnom načelu rimskoga prava i pravde: suum quique, svakom svoje! Negdašnji sabirno-radni logor u Jasenovcu, podignut za neprijatelje hrvatske države iz vremena 1941-45, u međuvremenu je izrastao u nedodirljivo svetište holo-religije (najveće je dakako ono u Berlinu, gdje je pola grada pretvoreno u ponižavajući protunjemački spomenik holokaustu!), što mu nije uspjelo niti za također židoljubne jugodiktature šumskoga maršala JBT-a. Pa i takav Jaso nije po volji u Hrvatskoj vladajućim židovskim maksimalistima i trenutačnim komandantima Jasenovca, kojima je u novom izložbenom postavu odveć neutralne povijesti, epohalnog konteksta, oprezne statistike i hladnog razuma. Oni hoće mit, hoće religiju i to uopće ne kriju.

U isto vrijeme neki su lunatici došli na perverznu, koliko i originalnu ideju: natjerali su, naime, hrvatske školarce, koje se inače ni na što više ne može natjerati (pa niti da ugase mobitel za vrijeme nastave), da, uz popratno mrmljanje mantre «ne-ponovilo-se», sastave Šest Milijuna spajalica, eda bi si čim zornije predočili užase vezane za smaknuće istog tog broja imaginarnih Židova. Koliko će vremena i prostora trebati za ozbiljenje ovoga vjerskog projekta, ne kaže nam se. Nije ni važno, ta cijelo se školstvo, pod komandom nekoć obećavajućeg ministra Primorca, manje-više preorijentira na holologiju, koja u sebi ionako objedinjuje sve znanosti i umjetnosti, sve artes liberales. Čemu onda još učiti o Kralju Tomislavu i Anti Paveliću, o Bleiburgu i Domovinskom ratu!

Dočim Židovi za svoje nedaće optužuju «Nijemce», što će reći sve njih, pa se ni velikoga skladatelja Wagnera u Izraelu ne izvodi jer ga je volio Hitler, - poniženi, uvrijeđeni i holo-terorizirani Hrvati ne smiju ni izustiti riječ «Židov» a da ne bi odmah potpali pod neumoljiv udar holoinkvizicije. Treba uvijek politički korektno kazati: Neki Židovi, ti i ti Židovi… ma ne, krivo, krivo, kakvi Židovi!, možda ti i ti Srbi, a Židov je kao apsolutna pasmina samim tim a priori ekskulpiran od svih prekršaja, zločina te inih (košer)-svinjarija. Posebna prava koja su sebi uzurpirali, Židovi gojima-arijcima uspješno nameću kao najsvetiju dužnost, tim uspješnije koliko su njihove žrtve uspješnije u nacional-mazohističkom nijekanju vlastite samosvojnosti i samobitnosti – a teško je poreći da u toj disciplini Hrvati prednjače kao rijetko koji narod, još i više nego primjerice u rukometu ili kakvom sličnom loptanju.

Kroz svoju povijest, posve osobiti narod Židova prolazio je ovako i onako, loše i dobro, oboje zahvaljujući svojim dvojbenim zaslugama. Ali su i drugi narodi patili, a Židovi im to ne priznaju, niti ih zanima, osim kada to treba nijekati, i spomen na to kažnjavati jer vrijeđa židovsku neusporedivost. Židovska i arijska povijest prepuna je različitih očitovanja antisemitizma: od vjersko-metafizičkog, preko rasno-nacionalističkog, do političko-gospodarskog i anticionističkog. Židovi su svim tim vidovima protužidovstva davali u najmanju ruku ozbiljnoga povoda, i zarana su se naučili ne samo trpjeti, nego i hotice izazivati, pače na se izravno zazivati antipatije, eda bi na njima izgradili što veći materijalni, moralni i politički profit. Teško je zanijekati da su u tom pothvatu dobrim dijelom uspjeli: njihove su blagajne prepune, moć im je veća nego ikada, i posve su nedodirljivi: alibi aušvic dopušta im što nikomu nije dopušteno (a oni sami na to najglasnije upozoravaju!). Postali su suvladarima globalnoga svijeta, osnovali državu na tuđem tlu, usadili petokolonaške države u državama gojâ-gostoprimaca kojima su, omamljujućim djelovanjem holoreligije, malo-pomalo zakržljali i posljednji ostatci zdravog instinkta samoobrane.

Opet s pogledom na našu napaćenu Hrvatsku: znana imena poput Sorosa, Wiesenthala i Zuroffa, braće Puhovski, klana Goldstein – da samo neka navedem – zorno prizivaju u sjećanje ulogu koju vanjski i unutarnji Židovi igraju u smjeru dokinuća hrvatske Države i utrnuća hrvatske Nacije. Židovi su govorili «Perditio tua ex te, Israel». Izrael propada svojom krivnjom. Ali to vrijedi i za druge narode, i za Hrvate. Posvemašnja ugrozba kojoj smo danas izloženi u većoj je mjeri djelo Hrvata negoli Židova, pa i hrvatskim podnošenjem židovskoga holoterora. Hrvatima nam se je konačno osloboditi nametnute holomitologije, holomanije i holofobije u čijem ozračju živimo. Odlučimo se konačno, ako ništa drugo, više štovati hrvatske žrtve negoli židovske, više nego do židovskoga, držati do hrvatskog probitka. Već bi i to bio dobar početak.